Zajednica Cenacolo

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018.

»Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih« (Mt 24, 12)

Draga braćo i sestre,
Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs Božja nam Providnost svake godine daje korizmu, »sakramentski znak našega obraćenja«[1], koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim srcem i čitavim životom.
I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: »Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih« (24, 12).
 
Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenika, Isus najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima mnogih.

Lažni proroci
Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti lažni proroci?
 
Oni su nalik »šaptačima zmija«, odnosno služe se ljudskim emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom! Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!
Drugi lažni proroci su oni “šarlatani” koji nude jednostavna i brza rješenja na patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, “jednokratnih” odnosa, lake ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo čuditi. Zloduh, koji »je lažac i otac laži« (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.
 
Hladno srce
U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom prijestolju[2]; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav počinje gasiti?
Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj »korijen svih zala« (1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj Riječi i sakramentima[3]. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih koje se smatra prijetnjom našim “sigurnostima”: nerođeno dijete, bolesna starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara našim očekivanjima.
I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi koji dažde oruđima smrti.
Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi. To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar[4].
 
Što nam je činiti?
Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.
Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe[5] kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu. On je naš Otac i želi da živimo.
Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da, kao kršćani, slijedimo primjer apostola i vidimo u mogućnosti dijeljenja s drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u korizmi, tijekom koje mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti[6].
Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti našu glad.
Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu. Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i sestrama u potrebi!
 
Uskrsni oganj
Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu, poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.
Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa “24 sata za Gospodina”, koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: »U tebe je praštanje«. U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.
U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne svijeće. Preuzeto s “novoga ognja” to će svjetlo malo po malo rastjerivati tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: »Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca«[7] kako bismo svi uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenika iz Emausa. Slušajući Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti u vjeri, nadi i ljubavi.
 
Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.
 
Iz Vatikana, 1. studenog 2017.
Svetkovina Svih svetih
 Franjo

Trebamo uvijek imati na pameti datum svojega krštenja, dan početka našega posvećivanja – kazao je papa Franjo u podnevnom nagovoru održanom jučer, na blagdan Krštenja Gospodinova, odmah nakon mise tijekom koje je – kako je rekao – imao tu radost da je krstio 34 djece. Riječ je o blagdanu kojim završava božićno vrijeme i koji poziva svakog kršćanina da se spomene tog sakramenta.

Tako je Papa i danas, kao više puta do sada, potaknuo vjernike okupljene na Trgu svetoga Petra da, ako ne znaju ili ako su zaboravili kojeg su dana kršteni, pitaju rodbinu ili kumove. Taj datum trebamo uvijek imati na pameti, jer taj dan trebamo slaviti, to je dan našega početnog posvećivanja; to je dan kada nam je Otac dao Duha Svetoga koji nas potiče na hod; to je dan velikoga oprosta – istaknuo je Papa te upozorio sve da ne zaborave pitati kojeg su dana kršteni.

Poniznost Isusa koji je na sebe preuzeo brigu o svima nama

Sveti je Otac potom govorio o velikoj Isusovoj poniznosti. Isus je želio primiti krštenje koje je na rijeci Jordanu propovijedao i dijelio Ivan Krstitelj. Bilo je to krštenje pokore; oni koji su mu pristupali izražavali su želju da budu očišćeni od grijeha, te su se, uz Božju pomoć, zauzimali da započnu novi život – podsjetio je Papa te istaknuo kako razumijemo stoga Isusovu poniznost.

On koji nije imao grijeha, stao je u red s pokajnicima kako bi primio krštenje na rijeci Jordanu. Čineći tako – objasnio je – očitovao je ono što smo proslavili na Božić, a to je njegova raspoloživost da uroni u rijeku čovječnosti preuzimajući na sebe slabosti ljudi i dijeleći s njima želju za nadvladavanjem svega što udaljuje od Boga i što braću čini strancima. Kao i u Betlehemu – napomenuo je Sveti Otac – duž obale rijeke Jordana Bog ispunja obećanje da će preuzeti na sebe sudbinu ljudskoga bića, a Isus je konačni i dodirljivi znak toga. Preuzeo je na sebe brigu o svima nama, u životu, u svakom danu – istaknuo je Papa.

Duh Sveti – dar koji nam je Otac dao na dan krštenja

Na kraju je papa Franjo podsjetio da je Duh Sveti ostvaritelj Isusova, i našega krštenja. Duh je taj koji otvara oči srca za istinu, on je taj koji nas gura na put ljubavi i prenosi nam nježnost Božjega oprosta – istaknuo je Papa te, pozdravljajući na kraju sve okupljene na Trgu svetoga Petra, još je jednom podsjetio na – kako je rekao – domaću zadaću, a to je pitanje: koji je datum mojega krštenja? Kojega sam dana kršten ili krštena?

Papa Franjo - “Urbi et Orbi” , 25. prosinca 2017.

U Betlehemu, od Djevice Marije, rodio se Isus. Nije se rodio ljudskom voljom, nego kao dar ljubavi Boga Oca koji je „tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. Taj događaj obnavlja se danas u Crkvi, hodočasnici kroz vremena. Vjera kršćanskog naroda ponovo proživljava u božićnoj liturgiji otajstvo Boga koji dolazi, koji prima na se naše smrtno tijelo, koji postaje malen i siromašan da bi nas spasio. To nas ispunja ganućem, jer prevelika je nježnost našeg Oca. Prvi koji su vidjeli poniznu slavu Spasitelja nakon Marije i Josipa bili su betlehemski pastiri, prepoznali su znak koji su im anđeli navijestili i poklonili se Djetetu. Ti skromni, ali budni ljudi primjer su vjernicima svih vremena koji se pred Isusovim otajstvom ne sablažnjavaju zbog njegovog siromaštva, nego poput Marije imaju povjerenja u Božju riječ i kontempliraju Njegovu slavu jednostavnim očima. Pred otajstvom utjelovljene Riječi kršćani posvuda ispovijedaju riječima evanđelista Ivana: „I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“. Danas, kada se nad svijetom nadvijaju vjetrovi rata i kada je određeni model razvoja već zastario i izaziva propadanje svega što je ljudsko, društveno i vezano uz okoliš, Božić nas poziva da se vratimo znaku Djeteta, da ga prepoznamo na licima djece, osobito onih za koje, kao i za Isusa, “nema mjesta”. Vidimo Isusa na licima djece Bliskog istoka, koja i dalje pate od zaoštravanja napetosti između Izraelaca i Palestinaca. Na ovaj slavljenički dan molimo Gospodina za mir u Jeruzalemu i u čitavoj Svetoj Zemlji; molimo da među suprotstavljenim stranama prevlada volja da se ponovo okrenu dijalogu kako bi se konačno moglo doći do sporazuma koji omogućava miran suživot dviju država u okviru međusobno dogovorenih i međunarodno priznatih granica. Gospodin neka pomogne naporima onih u međunarodnoj zajednici koje pokreće dobra volja da pomognu toj napaćenoj zemlji pronaći, unatoč teškim preprekama, sklad, pravdu i sigurnost koje već dugo vremena čeka. Vidimo Isusa na licima sirijske djece koja su još uvijek obilježena ratom koji je ovih godina zemlju natopio krvlju. Neka ljubljena Sirija ponovo i konačno ostvari poštivanje dostojanstva svake osobe preko zajedničke zauzetosti za izgradnju društvenog tkiva neovisno o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Vidimo Isusa u djeci Iraka koji je još uvijek ranjen i podijeljen neprijateljstvima koja su ga posljednjih petnaest godina pogađala i u djeci Jemena gdje je u tijeku sukob uglavnom zaboravljen, ali s dubokim humanitarnim posljedicama za stanovništvo koje pati od gladi i širenja bolesti. Vidimo Isusa u afričkoj djeci, posebno u onoj koja trpi u Južnom Sudanu, Somaliji, Burundiju, Demokratskoj Republici Kongo, Srednjoafričkoj Republici i Nigeriji. Vidimo Isusa u djeci čitavog svijeta gdje su mir i sigurnost ugroženi opasnošću od napetosti i novih sukoba. Molimo da se na Korejskom poluotoku prevladaju suprotna stajališta i poveća uzajamno povjerenje u korist cijeloga svijeta. Djetetu Isusu povjeravamo Venezuelu kako bi različite sastavnice društva ponovo mogle nastaviti u miru pregovarati za dobrobit čitavog ljubljenog venezuelanskog naroda. Vidimo Isusa u djeci koja zajedno sa svojim obiteljima trpe zbog nasilnih sukoba u Ukrajini i zbog njihovih teških humanitarnih posljedica te molimo Gospodina da što prije udjeli mir toj dragoj zemlji. Vidimo Isusa u djeci čiji roditelji nemaju posao i muče se kako bi svojoj djeci dali sigurnu i mirnu budućnost, i u onima kojima je ukradeno djetinjstvo jer su odmalena bili prisiljeni raditi ili su bili unovačeni kao beskrupulozni vojnici plaćenici. Vidimo Isusa u brojnoj djeci koja su prisiljena napustiti svoje zemlje, putovati sama u nehumanim uvjetima, koja su lak plijen za trgovce ljudima, u njihovim očima vidimo dramu mnogih prisilnih migranata koji su svoje živote izložili opasnosti suočavajući se s iscrpljujućim putovanjima koja ponekad završavaju u tragediji. Ponovo vidim Isusa u djeci koju sam susreo tijekom svojeg zadnjeg putovanja u Mijanmar i Bangladeš i nadam se da međunarodna zajednica neće prestati raditi kako bi dostojanstvo manjina koje su prisutne u tim krajevima bilo na odgovarajući način zaštićeno. Isus dobro poznaje bol zbog „ne biti prihvaćen“ i muku zbog „ne imati gdje glavu nasloniti“ , neka naša srca ne budu zatvorena kao što su bile betlehemske kuće. I nama je dan znak Božića – “dijete povijeno u pelene…” Neka i mi, poput Djevice Marije i svetog Josipa, poput betlehemskih pastira, prihvatimo u Djetetu Isusu ljubav Boga koji je za nas postao čovjekom i zauzmimo se da, uz pomoć njegove milosti, učinimo naš svijet ljudskijim, dostojnijim djece, sada i u budućnosti. Vama, draga braćo i sestre, koji ste došli na ovaj Trg sa svih strana svijeta i koji nas u različitim zemljama pratite preko radija, televizije i drugih sredstava priopćivanja upućujem svoje srdačne čestitke. Neka rođenje Krista Spasitelja obnovi srca, potakne želju za izgradnjom bratske i solidarne budućnosti, neka svima donese radost i nadu. Sretan Božić!

papa Franjo- Propovijed, 18. prosinca 2017.

U nevoljama, tjeskobi i tami sveti nas Josip uči kako hoditi u tami, slušati glas Božji, ići naprijed u tišini – rekao je papa Franjo na misi u Domu svete Marte i nastavio tumačiti Matejevo evanđelje o Isusu sinu Davidovu, rođenom od Marije, Josipove zaručnice.

Kad je na Mariji primijetio vidljive znakove majčinstva, nakon što se vratila od Elizabete, Josip je sumnjao, osjećao je bol, trpio je dok su seoski brbljavci oko njega počeli mrmljati – rekao je Papa i naglasio – nije razumio, ali je znao da je Marija bila Božja žena i zato je odlučio otpustiti ju u tišini, bez javne optužbe, sve dok se Gospodin nije umiješao poslavši mu u san anđela koji mu je protumačio kako dijete začeto u njoj dolazi od Duha Svetoga. Nakon toga Josip je povjerovao i poslušao.

Josip se borio u sebi i u toj je borbi čuo Božji glas: "Ustani  – onaj 'ustani' koji je često početak određenog poslanja u Bibliji: 'Ustani!' – uzmi Mariju i odvedi ju u svoj dom – ponovio je Sveti Otac i objasnio – to znači: preuzmi odgovornost za situaciju, uzmi u svoje ruke situaciju i idi dalje“. Josip nije otišao prijateljima da ga tješe, nije otišao psihijatru da mu protumači san..., ne, vjerovao je. Išao je dalje. Uzeo je situaciju u svoje ruke. Što je Josip trebao uzeti u svoje ruke? Kakva je to bila situacija? Zašto je trebao preuzeti odgovornost – upitao je Papa i odgovorio - za dvije stvari, za očinstvo i misterij.

Josip je morao – dodao je papa Franjo – „preuzeti odgovornost“ očinstva što se već nazire u Isusovu rodoslovlju u kojem se objašnjava kako se mislilo da je on sin Josipov. Preuzeo je odgovornost očinstva koje nije bilo njegovo, dolazilo je od Oca. Nosio je dalje očinstvo tako da je ne samo podupirao Mariju i dijete, nego je i odgajao dijete, poučavao ga zanatu i vodio ga prema zrelosti. Čuo je glas: „Preuzmi odgovornost očinstva koje nije tvoje, nego Božje“, i to je učinio bez riječi. U evanđelju nema ni jedne riječi koju je Josip izgovorio. On je čovjek šutnje i tihe poslušnosti.

On je također čovjek koji uzima u ruke otajstvo. Kao što je objašnjeno u prvom čitanju, otajstvo je ono koje vodi narod Bogu, otajstvo ponovnog stvaranja koje je kao što kaže liturgija,  čudesnije od stvaranja – istaknuo je Sveti Otac.  

Josip je taj misterij uzeo u svoje ruke i pomagao svojom šutnjom i svojim poslom sve do trenutka kada ga je Bog pozvao k sebi – rekao je Papa i naglasio – o tom čovjeku koji je preuzeo odgovornost za očinstvo i otajstvo, rečeno je da je bio sjena Očeva: sjena Boga Oca. I ako je Isus čovjek naučio reći "tata", "oče", svojem Ocu kojeg je poznavao kao Boga, to je naučio iz života, od Josipovog svjedočanstva; od čovjeka koji čuva čovjeka koji raste, čovjeka koji nosi naprijed svako očinstvo i svako otajstvo, ali ne uzima ništa za sebe.

Taj je "veliki Josip" – rekao je papa Franjo i zaključio – Bog ga je trebao da ponese dalje otajstvo ponovnog vođenja ljudi prema novom stvaranju.

papa Franjo- Nedjeljni nagovor, 03. prosinca 2017.

Započinjemo danas došašće koje će završiti Božićem, rekao je papa Franjo tijekom svojeg podnevnog nagovora na Trgu sv. Petra i nastavio: „došašće je vrijeme koje nam je dano da prihvatimo Gospodina koji nam dolazi u susret kako bi provjerio našu želju za Bogom, da bismo gledali naprijed i da bismo se pripremili za ponovni dolazak Kristov. On će se vratiti k nama na svetkovinu Božića kada ćemo se sjećati njegovog povijesnog dolaska u skromnim ljudskim uvjetima; ali On dolazi u našu nutrinu svaki put kad smo spremni primiti ga i doći će opet na kraju vremena 'suditi živima i mrtvima'". Zbog toga moramo uvijek biti budni i čekati Gospodina s nadom da ćemo ga susresti. Današnja nas liturgija upravo uvodi u tu divnu temu budnosti i čekanja, rekao je Papa. 
U Evanđelju Isus nas potiče da budemo oprezni i budni kako bismo bili spremni prihvatiti ga u trenutku njegova povratka. On nam kaže: "Budite oprezni, bdijte, jer ne znate kada će doći vrijeme... ; činite tako da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate", rekao je Sveti Otac. 
Oprezna je osoba ona koja u buci ovoga svijeta ne dopušta da ju preplavi rastresenost i površnost, nego živi u brizi za druge posvema i svjesno. Tim stavom postajemo svjesni suza i potreba bližnjih te možemo prihvatiti također ljudske i duhovne sposobnosti i darove, protumačio je papa Franjo i dodao: „oprezna se osoba okreće zatim svijetu, nastojeći se suprotstaviti ravnodušnosti i okrutnosti koje su prisutne u njemu i radovati se blagu ljepote koje također postoji i koje se mora čuvati. Trebamo imati osjećaj razumijevanja kako bismo prepoznali bilo bijedu i siromaštvo pojedinaca i društva, bilo skriveno blago u malim svakidašnjim stvarima, upravo tamo gdje nas je Gospodin stavio". 
Osoba koja bdije je ona koja prihvaća poziv na bdjenje, a to znači ne dopustiti da nas nadvlada san obeshrabrenja, nedostatka nade, razočaranja i istodobno odbacivati traženje mnogih ispraznih stvari kojima obiluje svijet i kojima se često žrtvuje osobno i obiteljsko vrijeme i spokoj, istaknuo je Papa i nastavio: „to je bolno iskustvo Izraelaca o kojem nam govori Izaija: izgledalo je kao da je Bog ostavio svoj narod da luta daleko od njegovih putova, a to je bila posljedica nevjere samoga naroda. I mi smo često nevjerni kada nas Gospodin zove: On nam pokazuje dobar put, put vjere i ljubavi, ali mi tražimo svoju sreću negdje drugdje". 
Oprezni su i budni oni za koje pretpostavljamo da neće nastaviti lutati daleko od putova Gospodinovih, izgubljeni u svojim grijesima i nevjerama; tako se stvaraju uvjeti da Bog može prodrijeti u naš život kako bi mu vratio smisao i vrijednost, svojom prisutnošću punom dobrote i nježnosti, istaknuo je Sveti Otac i zazvao: Presveta Marijo, uzore iščekivanja Boga i primjeru bdjenja, vodi nas u susret tvojem sinu Isusu oživljujući našu ljubav prema Njemu. 

papa Franjo- opća audijencija, 08. studenoga 2017.

Danas počinjemo s novim nizom kateheza, koji će se usredotočiti na "srce" Crkve, a to je euharistija. Temeljna je stvar za nas kršćane dobro razumjeti vrijednost i značenje svete mise da bismo sve više i više živjeli u odnosu s Bogom.

Ne smijemo zaboraviti velik broj kršćana koji su diljem svijeta, tijekom dvije tisuće godina, ustrajali sve do smrti u obrani euharistije; i na one koji, čak i danas, riskiraju život kako bi sudjelovali na nedjeljnoj misi. 304. godine, tijekom Dioklecijanovih progona, skupina kršćana iz Sjeverne Afrike bila je uhićena dok su slavili misu u jednoj kući. Rimski prokonzul im je, tijekom ispitivanja postavio pitanje zašto su to učinili, znajući da je to apsolutno zabranjeno. I oni su odgovorili: "Bez nedjelje ne možemo živjeti", što je značilo, ako ne možemo slaviti euharistiju, ne možemo živjeti, naš bi se kršćanski život ugasio.

Zapravo Isus je rekao svojim učenicima: "Ako ne blagujete tijelo Sina Čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan "(Iv 6, 53-54).

Ti sjevernoafrički kršćani bili su ubijeni zbog slavljenja euharistije i ostavili su nam svjedočanstvo da je moguće odreći se ovozemaljskog života zbog euharistije, jer ona nam daje vječni život, čineći nas dionicima Kristove pobjede nad smrću. To je svjedočanstvo koje od svih nas traži objašnjenje i odgovor na pitanje: što znači za svakoga od nas sudjelovati na svetoj misi koja je žrtva, i približiti se stolu Gospodnjem? Tražimo li taj izvor iz kojeg "izvire živa voda" za vječni život? Izvor koji naš život čini duhovnom žrtvom hvale i zahvalnosti te od nas čini jedno tijelo s Kristom? Ovo je najdublji smisao svete euharistije, koja znači "zahvaljivanje". Euharistija znači zahvaljivanje Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom koji nas uključuje i preobražava u zajedništvu svoje ljubavi.

U sljedećim katehezama želim odgovoriti na neka važna pitanja o euharistiji i misi da bismo ponovno otkrili ili otkrili kako preko tog otajstva vjere sja Božja ljubav.

Drugi je vatikanski koncil bio snažno potaknut željom da vodi kršćane kako bi razumjeli veličinu vjere i ljepote susreta s Kristom. Zbog toga je prvo trebalo provesti, pod vodstvom Duha Svetoga, odgovarajuću obnovu liturgije, jer Crkva neprestano živi od nje i obnavlja se zahvaljujući njoj.

Središnja tema koju su koncilski oci istaknuli jest liturgijski odgoj vjernika, neophodan za istinsku obnovu i to je svrha i ovog niza kateheza koje smo danas započeli: rasti u spoznaji tog velikog dara koji nam je Bog dao u euharistiji.

Euharistija je prekrasan događaj u kojemu je prisutan Isus Krist, naš život, sudjelovati na misi znači „proživljavati ponovo otkupiteljsku muku i smrt Gospodinovu. To je teofanija: Gospodin je prisutan na oltaru kako bi se prikazao Ocu za spasenje svijeta".

Gospodin je tamo s nama, prisutan. Ali često mi idemo tamo, gledamo stvari, brbljamo međusobno dok svećenik slavi euharistiju... Mi ne slavimo zajedno s njim. Ali tu je Gospodin! Kad bi ovamo danas došao predsjednik Republike ili neka vrlo važna osoba ovoga svijeta, sigurno bismo se svi približili njemu i htjeli bismo ga pozdraviti. Zamislite: kada idete na misu, tamo je Gospodin! A vi ste rastreseni, lutate... Tu je Gospodin! Moramo na to misliti! Netko će reći: „Oče, ali mise su dosadne“ – „Ali što govoriš, da je Gospodin dosadan?“ – „Ne, ne misa, kaže, nego svećenici“ – „O, kad bi se obratili svećenici, ali tu je Gospodin!“ Jeste li razumjeli? Nemojte zaboraviti, sudjelovati na misi znači ponovo proživljavati otkupiteljsku muku i smrt Gospodinovu.

Pokušajmo si postaviti nekoliko jednostavnih pitanja okupljenom Božjem narodu. Na primjer, zašto se čini znak križa i pokajnički čin na početku mise? To je pitanje. Želio bih ovdje nešto reći u zagradi. Vidjeli ste kako djeca čine znak križa? Ne zna se da li je to znak križa ili nekakvo mahanje. Tako čine... Ali naučiti, poučiti djecu kako se znak križa radi dobro, tako počinje misa, tako počinje život, tako počinje dan. To znači da smo mi otkupljeni križem Gospodinovim. Pazite na djecu i poučite ih dobro činiti znak križa.

A biblijska čitanja u misi, zašto su tamo? Zašto se čitaju nedjeljom tri čitanja a drugim danima samo dva? Zašto su tamo, što znači misno čitanje? Zašto se čitaju i čemu služe? Ili, zašto u određenom trenutku svećenik koji predsjeda slavljem kaže: "Gore srca?" Ne kaže: „Gore naši mobiteli kako bismo slikali!“ Ne, to je ružno! I kažem vam da me žalosti kada slavim misu ovdje na Trgu ili u Bazilici i vidim uzdignute mobitele ne samo vjernika, nego i nekih svećenika i biskupa. Ma, molim vas lijepo! Misa nije predstava nego ona znači susresti se s mukom i uskrsnućem Gospodinovim. Zato svećenik kaže „Gore srca!“ Što to znači? Sjetite se – ne mobitele!

Vrlo je važno vratiti se na temelje, ponovno otkriti ono što je bitno, preko onoga što se dodiruje i vidi u slavljenju sakramenatâ. Zahtjev svetog Tome apostola (Iv 20,25), da može vidjeti i dodirnuti rane na Isusovom tijelu, želja je da se može na neki način „dodirnuti“ Boga kako bi mu se povjerovalo. Ono što sveti Toma traži od Gospodina je ono što nama svima treba: vidjeti ga i dotaknuti ga da bismo ga mogli prepoznati. Sakramenti pomažu toj ljudskoj potrebi. Sakramenti i osobito euharistijsko slavlje znakovi su Božje ljubavi, povlašten način na koji se susrećemo s Bogom.

Putem ovih kateheza koje danas započinjemo želio bih zajedno s vama ponovno otkriti ljepotu koja je skrivena u euharistijskom slavlju i koja, jednom otkrivena, daje puni smisao životu svakome od nas. Neka nas Gospa prati na ovom novom dijelu puta! 

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji
Nedjelja, 1. listopada 2017.

Solidarnost se ne smije podvrgnuti logici novčane dobiti

Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

Pozdravljam sve vas koji pripadate svijetu rada, u različitosti njegovih izraza. Među njima postoji nažalost i onaj negativan, to jest teška, katkad tjeskobna situacija nezaposlenosti. Hvala vam na vašem gostoprimstvu!

Vi predstavljate različite sastavnice društva, među kojima često plane, katkad i oštra rasprava, ali ste naučili da se jedino zajedničkim snagama može izaći iz krize i graditi budućnost. Samo dijalog, u pripadajućim djelokruzima, omogućuje pronalaženje djelotvornih i inovativnih rješenja za sve, također u vezi kvalitete rada, a na poseban način nužno potrebnog blagostanja. To je ono što neki nazivaju „sistemom Emilija". Nastojte to dalje pronositi. Postoji potreba za trajnim rješenjima koja mogu pomoći usmjeriti pogled prema budućnosti kako bi se odgovorilo na potrebe pojedinca i obitelji.

Na vašem području postoji dugogodišnje iskustvo suradnje, koje je plod temeljne vrijednosti solidarnosti. Ona danas ima još mnogo toga za dati, također kako bi se pomoglo mnogima koji su u teškoćama i trebaju ono „društveno dizalo" koje je prema nekima potpuno izvan upotrebe. Nikada solidarnost ne smijemo podvrgnuti logici novčane dobiti, između ostalog i zato jer se time najslabijima oduzima – mogao bih reći otima – solidarnost koju tako silno trebaju. Potraga za pravednijim društvo nije san iz prošlosti, već zadaća, rad koji danas zahtijeva aktivnu suradnju sviju.

Situacija u kojoj se nalaze mladi koji su nezaposleni i situacija mnoštva onih koji su ostali bez posla i ne uspijevaju se više uključiti u društvo stvarnosti su na koje se ne smijemo naviknuti, pristupajući im kao da je riječ o pukim statistikama. To je napast.

Prihvaćanje i borba protiv siromaštva velikim su dijelom vezani uz rad. Ne možemo pružiti pravu pomoć siromašnima ako im se ne pruži mogućnost da nađu posao i dostojanstvo. To je izazov u koji se treba upustiti s velikom ljubavlju i predanošću, kao u godinama obnove nakon rata, koji je iza sebe ostavio veliko siromaštvo. Nedavni „Pakt za rad", kojim su sve sastavnice društva, uključujući također Crkvu, potpisale zajedničku obavezu uzajamnog pomaganja u traženju trajnih odgovora, a ne milostinje, važna je metoda za koju se nadam da će dati priželjkivane plodove.

Gospodarska kriza ima europsku i globalnu dimenziju, a, kao što nam je poznato, riječ je također o etičkoj, duhovnoj i ljudskoj krizi. Ona ima svoj korijen u izdaji općega dobra, od strane i moćnih pojedinaca i skupina koje u svojoj ruci drže moć. Nužno je stoga oduzeti središnje mjesto zakonu dobiti i na njegovo mjesto postaviti osobu i opće dobro. A da bi se to stvarno i zaista dogodilo i da ne bi ostalo samo na riječima, potrebno je umnožiti prilike za dostojanstven posao. To je zadaća čitavog društva: u ovoj fazi na osobit način, čitavo društvo, u svojim različitim sastavnim dijelovima, pozvano je uložiti sve napore kako bi rad, koji je prvi čimbenik dostojanstva, bio u središtu naše brige.

Nalazimo se pred Bazilikom sv. Petronija, koji je poznat kao pater et protector (otac i zaštitnik) i kojeg se uvijek prikazuje kako drži grad u rukama. Odavde se golim okom vide tri sastavna aspekta vašega grada: crkva, gradska vijećnica i sveučilišta. Kad među njima postoji dijalog i kad međusobno surađuju, tada jača dragocjeni humanizam koji oni izražavaju a grad – da tako kažem – „diše", ima obzor i ne boji se uhvatiti u koštac s novim izazovima koji se javljaju. Potičem vas da prepoznate vrijednost toga humanizma kojeg baštinite kako bi tražili mudra i dugoročna rješenja na složene probleme našeg doba, promatrajući ih ne samo kao teškoće, nego također kao prilike za rast i poboljšanje. I to što sam rekao vrijedi za Italiju u cjelini i čitavu Europu. 

Angelus, 27. kolovoza 2017
Rim, Trg sv. Petra

Zasigurno se osjećamo poput kamenčića, a ne kao stijene. No nijedan kamenčić nije beskoristan, već u Isusovim rukama postaje dragocjen.

Gospodin najprije želi od svojih učenika saznati što ljudi misle o njemu. Jedni su smatrali „da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka“ (Mt 16,14). Ljudi su ga, dakle, smatrali prorokom, ali nisu shvaćali srž njegove osobe, kao niti njegovo poslanje. Potom je svoje učenike upitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ – Na što je Šimun Petar odgovorio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,15-16).

S tim „a vi…“ Isus razlučuje apostole od mnoštva. Učitelj od svojih učenika očekuje uzvišen odgovor i Petar je izgovorio velike riječi koje nadilaze njegove naravne sposobnosti: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16,17). Taj Petrov odgovor otkriva Isusov istinski identitet: On je Mesija, Sin kojeg je Bog poslao da spasi čovječanstvo. I na temelju tog odgovora Isus shvaća kako zahvaljujući vjeri koju je darovao Otac postoji čvrst temelj na kojem se može sagraditi njegova zajednica, Crkva: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18).

Isus i s nama danas želi nastaviti izgrađivati Crkvu, tu kuću sagrađenu na čvrstim temeljima, no u kojoj ne nedostaje pukotina te postoji potreba stalne obnove kao, primjerice, u vremenima sv. Franje Asiškog. Zasigurno se osjećamo samo poput malenih kamenčića, a ne kao stijene . Ipak nijedan kamenčić nije beskoristan, štoviše, u Isusovim rukama postaje dragocjen jer ga On uzima, oblikuje svojim Duhom kako bi ga postavio na pravo mjesto. Tako smo svi mi „živo kamenje“ te na taj način imamo mjesto i poslanje u Crkvi koja je zajednica života sastavljena od mnoštva kamenja koji su svi različiti te koji u znaku bratstva i zajedništva oblikuju jednu građevinu.

Današnji nam evanđeoski odlomak doziva u sjećanje kako je Isus htio da njegova Crkva ima vidljivo središte zajedništva u Petru i u svim njegovim nasljednicima, biskupima grada Rima gdje su sveti Petar i Pavao dali svjedočanstvo krvi. Stoga se oslanjamo na Mariju, Kraljicu apostola i Majku Crkve, kako bi se u potpunosti ostvarilo jedinstvo i zajedništvo za koje su Krist i učenici molili te dali svoje živote.

Draga mladeži,
evo nas ponovno na putu nakon našega predivnog susreta u Krakovu, gdje smo zajedno proslavili 31. Svjetski dan mladih i Jubilej za mlade u sklopu Svete godine milosrđa. Za vodiče smo uzeli svetog Ivana Pavla II. i svetu Faustinu Kowalsku, apostole Božjeg milosrđa, kako bismo ponudili konkretan odgovor na izazove našeg vremena. Doživjeli smo snažno iskustvo bratstva i radosti, a svijetu dali znak nade. Naše različite zastave i jezici nisu bili razlog za suparništva i podjele, nego prigoda za otvaranje vrata našega srca i građenje mostova.

U zaključnom dijelu Svjetskog dana mladih u Krakovu, najavio sam sljedeću postaju našega hodočašća, koja će nas, uz Božju pomoć, dovesti do Paname, 2019. godine. Na tom putu će nas pratiti Djevica Marija, koju svi naraštaji nazivaju blaženom (usp. Lk 1, 48). Ova nova dionica našeg putovanja nastavlja se na prethodnu, koja je u središtu imala blaženstva, i potiče nas da nastavimo ići naprijed. Žarko se nadam, naime, da ćete vi mladi ljudi i dalje kročiti naprijed, da nećete samo njegovati sjećanje na prošla vremena, već i imati hrabrost u sadašnjosti i nadu za budućnost. Takvi stavovi su zasigurno postojali u mladoj djevojci Mariji iz Nazareta i jasno su izraženi u odabranim temama triju sljedećih svjetskih dana mladih. Ove godine (2017.), razmišljat ćemo o Marijinoj vjeri, koja u svojem hvalospjevu Veliča kaže: "Velika mi djela učini Svesilni" (Lk 1, 49). Tema sljedeće, 2018. godine "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga" (Lk 1, 30) uvest će nas pak u razmišljanje o hrabroj ljubavi kojom je Djevica prihvatila anđelovo navještenje. Svjetski dan mladih 2019. godine bit će nadahnut riječima "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1, 38); to je Marijin odgovor anđelu, bremenit nadom.

U listopadu 2018. godine, u Crkvi će se održati Biskupska sinoda na temu Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. Govorit ćemo o tome kako vi, mladi ljudi, živite iskustvo vjere usred izazovâ našeg vremena. Raspravljat će se također o temi kako možete postići zrelost na svom životnom putu raspoznavanjem svojeg osobnog poziva, shvaćenog u širem smislu, to jest poziva na brak, kao životnom opredjeljenju ili zanimanju, odnosno na posvećeni život i svećeništvo. Nadam se da će hod prema Svjetskom danu mladih u Panami i tijek priprema za Sinodu ići ukorak jedno s drugim.

Naše doba ne treba mladež koja se izležava po cijeli dan

Prema Lukinom Evanđelju, nakon što je od anđela primila navještaj i na poziv da postane Spasiteljeva Majka odgovorila "da", Marija ustaje i žurno hita posjetiti svoju rođakinju Elizabeta, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće (usp. 1, 36.39). Marija je vrlo mlada; ono što joj je naviješteno neizmjeran je dar, no sa sobom nosi također vrlo velike izazove. Gospodin joj je zajamčio svoju prisutnost i potporu, ali je još mnogo toga u njezinu umu i srcu ostalo nepoznato i nejasno. Ipak, Marija se ne zatvara u kuću i ne dopušta strahu ili ponosu da ju sputaju. Marija nije tip osobe koja, da bi se dobro osjećala, treba dobar naslonjač u kojem se osjeća ugodno i na sigurnom. Ona nije djevojka koja se po cijeli dan izležava na kauču! (usp. Govor na bdjenju, Krakov, 30. srpnja 2016.). Ako starijoj rođakinji treba pomoć, ona ne oklijeva nego odmah kreće na put.

Dug je put do Elizabetine kuće, oko 150 km. Ali mlada žena iz Nazareta, vođena Duhom Svetim, ne poznaje zapreke. Ti su joj dani provedeni na putovanju zasigurno pomogli u razmišljanju o čudesnom događaju, čija je i sama bila dio. Isto se događa i nama svaki put kad sudjelujemo na hodočašću. Tijekom puta prisjećamo se događaja iz svoga života, proničemo njihovo značenje i raspoznajemo svoje zvanje koje zatim, u susretu s Bogom i u služenju drugima, dobiva jasne obrise.

Velika mi djela učini Svesilni

Susret dviju žena – mlađe i starije – ispunjen je prisutnošću Duha Svetoga i pun radosti i čuđenja (usp. Lk 1, 40-45). Dvije majke, kao i djeca koju nose u svome krilu, gotovo plešu od radosti. Elizabeta, zadivljena Marijinom vjerom, kliče: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina" (r. 45). Dà, jedan od velikih darova koje je Djevica primila je zasigurno vjera. Vjera u Boga je neprocjenjiv dar, ali taj dar treba prihvatiti. Elizabeta blagoslivlja zbog toga Mariju, a Ona joj uzvraća hvalospjevom Veliča (Lk 1, 46-55), u kojem nalazimo riječi: "Velika mi djela učini Svesilni" (r. 49).

Marijina je molitva revolucionarna, to je hvalospjev žene snažne vjere, koja je svjesna svojih granica, ali se pouzdaje u Božju milosrdnost. Ta hrabra mala žena Bogu zahvaljuje jer pogleda na njezinu neznatnost, kao i za spasenje koje je donio narodu, siromašnima i poniznima. Vjera je u središtu čitave Marijine povijesti. Njezin nam hvalospjev pomaže shvatiti Gospodinovo milosrđe kao pokretačku snagu povijesti, povijesti svakog od nas, kao i čitavoga čovječanstva.

Kad Bog dotakne srce mladića ili djevojke oni postaju sposobni za velika djela. "Velika djela" koja je Svesilni ostvario u Marijinu životu govore nam također o našem hodu kroz život, koji nije besmisleno lutanje, nego putovanje koje, uza sve svoje nesigurnosti i patnje, svoju puninu može naći u Bogu (usp. Angelus, 15. kolovoza 2015.). Možda ćete mi reći: "Ali, oče, imam svoje granice, grješnik sam, što ja mogu učiniti?!" Kad nas Gospodin poziva, on se ne zaustavlja na onome što jesmo ili što smo postigli. Naprotiv, onoga trenutka kad nas poziva, on gleda sve ono što možemo postići, svu ljubav koju smo sposobni darovati. Poput mlade Marije, možete učiniti da vam život postane sredstvom izgradnje boljega svijeta. Isus vas poziva da ostavite svoj trag u životu, svoj trag u povijesti, kako svojoj osobnoj tako i u povijesti mnogih drugih ljudi (usp. Govor na bdjenju, Krakov, 30. srpnja 2016.).

Biti mlad ne znači raskinuti veze s prošlošću

Marija je bila tek izašla iz adolescentske dobi, baš poput mnogih od vas. No, hvalospjev Veliča odjek je hvale njezina naroda i njegove povijesti. To nam pokazuje da biti mlad ne znači raskinuti veze s prošlošću. Naša osobna povijest nastavlja se na dugi trag, ona je dio zajedničkog putovanja kroz stoljeća onih koji su nam prethodili. Poput Marije, pripadamo svome narodu. A povijest nas uči da, čak i kada je morala ploviti po olujnom moru, Crkvu je vodila Božja ruka i pomagala joj da prebrodi teške trenutke. Pravo iskustvo Crkve nije kao neki flash mob, gdje se skupina ljudi dogovori naći se na nekome mjestu, izvede neki kratki performans, a zatim se raziđu. Crkva je baštinica duge tradicije koja se prenosi s naraštaja na naraštaj, obogaćujući se istodobno iskustvima svakoga pojedinca. Vaša osobna povijest također ima svoje mjesto u povijesti Crkve.

Spominjati se prošlosti služi također tome da budemo otvoreni neočekivanim načinima na koje Bog djeluje u nama i po nama. To nam također pomaže da budemo otvoreni Bogu da nas može izabrati za svoje suradnike u ostvarivanju svojega nauma spasenja. Vi, kao mladi ljudi, također možete činiti velike stvari i preuzeti veće odgovornosti jedino ako u svom životu prepoznate djelovanje Božje milosti i snage.

Želim vam postaviti nekoliko pitanja. Na koji način "pohranjujete" u svome sjećanju događaje i iskustva svoga života? Kako pristupate činjenicama i slikama koje su vam se utisnule u pamćenje? Neki bi od vas, osobito oni koji su ranjeni nekim životnim prilikama, možda htjeli "resetirati" svoju prošlost, iskoristiti pravo da zaborave sve što je bilo. Ali htio bih vas podsjetiti da ne postoji svetac bez prošlosti ni grešnik bez budućnosti. Biser se rađa iz rane u školjci! Isus, svojom ljubavlju, može izliječiti naša srca i pretvoriti naše rane u prave bisere. Gospodin, kao što reče sveti Pavao, svoju moć može očitovati po našim slabostima (usp. 2 Kor 12, 9).

Ipak, sva naša sjećanja ne bi trebala ostati zbijena na jednome mjestu, kao u memoriji nekog tvrdog diska. Ne možemo isto tako sve pohraniti u nekom virtualnom "oblaku" (cloud). Moramo naučiti kako od proteklih događaja stvoriti dinamičnu stvarnost o kojoj ćemo razmišljati i iz koje ćemo izvlačiti pouku i značenja za našu sadašnjost i budućnost. Mukotrpna je, ali nužna zadaća otkriti tanku nit Božje ljubavi koja se provlači kroz sav naš život.

Mnogi ljudi kažu da ste vi mladi rastreseni i površni. Potpuno su u krivu! No, treba priznati da je u ovom našem dobu potrebno ponovno vratiti sposobnost razmišljanja o vlastitom životu i njegova usmjeravanja prema budućnosti. Imati prošlost nije isto što i imati povijest. U svom životu možemo imati mnogo uspomena, ali koliko ih je uistinu dio našeg sjećanja? Koliko su one značajne za naše srce i koliko nam pomažu dati smisao vlastitom životu? Na društvenim mrežama vidimo lica mladih na mnoštvu fotografija koje su trag više ili manje stvarnih događaja, ali ne znamo koliko je sve to stvarno "povijest", iskustvo koje se može prenijeti i koje je urešeno svrhom i smislom. Televizijski programi nude obilje takozvanih "reality showa", ali to nisu stvarne priče, to su samo minute koje pred televizijskom kamerom provode osobe koje žive od danas do sutra, bez dubljeg plana. Ne dajte se zavesti ovim lažnim slikama stvarnosti! Budite protagonisti svoje povijesti, odlučujte o svojoj budućnosti!

Kako ostati povezani po uzoru na Mariju?

Za Mariju se kaže da je sve te stvari pohranjivala i prebirala u svom srcu (usp. Lk 2, 19.51). Ova jednostavna djevojka iz Nazareta uči nas svojim primjerom čuvati sjećanje na događaje iz života, ali i kako ih povezati, sastavljajući od dijelova cjelinu koja tvori mozaik. Kako možemo naučiti to činiti u praksi? Dopustite mi da vam ponudim neke prijedloge.

Na kraju svakoga dana možemo izdvojiti nekoliko minuta da stanemo i prisjetimo se lijepih trenutaka, kao i izazova, onoga što je bilo dobro i onoga što je pošlo po zlu. Na taj način, pred Bogom i pred samima sobom, možemo izraziti svoju zahvalnost, žaljenje i svoje povjerenje. Ako hoćete, možete sve to također zapisati u bilježnicu, voditi kao neku vrstu duhovnog dnevnika. To znači moliti u životu, sa životom i o životu, a to će vam sigurno pomoći da prepoznate velike stvari koje Gospodin čini za svakog od vas. Kao što je rekao sveti Augustin, Boga možemo pronaći na širokim poljanama svoga pamćenja (usp. Ispovijesti, X, 8, 12).

Čitajući hvalospjev Veliča shvaćamo koliko je Marija poznavala Božju riječ. Svaki stih tog hvalospjeva ima svoju paralelu u Starome zavjetu. Mlada Isusova majka znala je dobro molitve svoga naroda. Sigurno su je tome poučili njezini roditelji, baka i djed. Koliko je samo važno prenošenje vjere s koljena na koljeno! Postoji neko skriveno blago u molitvama koje nas uče naši pređi, u onoj živoj duhovnosti običnih ljudi koju nazivamo pučkom pobožnošću. Marija baštini vjeru svoga naroda i oblikuje je u hvalospjev koji je u potpunosti njezin, ali u isti mah i hvalospjev čitave Crkve. I cijela ga Crkva zajedno s njom pjeva. Da biste i vi mladi mogli pjevati Veliča i svoj život učiniti darom za cijelo čovječanstvo, bitno je da se povežete s povijesnom tradicijom i molitvom svojih predaka. Zato je za vas važno poznavati Bibliju, Božju riječ, svakodnevno je čitati i pustiti je da govori vašem životu, te događaje iz svakodnevnog života tumačiti u svjetlu onoga što vam Gospodin govori u Svetom pismu. U molitvi i u molitvenom čitanju Biblije (takozvana lectio divina), Isus će vaša srca ispuniti toplinom i prosvijetliti vam korake, čak i u tamnim trenucima vašega života (usp. Lk 24, 13-35).

Marija nas također uči živjeti "euharistijski", to jest zahvaljivati i hvaliti, a ne usredotočiti se samo na svoje probleme i teškoće. U životu vrijedi da današnje prošnje postaju razlozima sutrašnje zahvalnosti. Tako će vaše sudjelovanje na misi i pristupanja sakramentu pomirenja biti ujedno i vrhunac i novi početak. Vaši će se životi obnavljati iz dana u dan u oproštenju i postat će trajna hvala Svevišnjemu. "Uzdajte se u Božje pamćenje […] njegovo pamćenje je srce ispunjeno nježnošću i samilošću, koje s radošću briše svaki trag zla u nama" (usp. Homilija na misi Svjetskog dana mladih, Krakov, 31. srpnja 2016.).

Vidjeli smo da hvalospjev Veliča izvire iz Marijina srca u času u kojem susreće svoju stariju rođakinju Elizabetu. Svojom vjerom, svojim oštroumnim pogledom i svojim riječima, Elizabeta pomaže Djevici bolje shvatiti veličinu onoga što Bog u njoj ostvaruje, kao i poslanje koje joj je povjerio. A vi, jeste li vi svjesni čudesnog vrela bogatstva koji predstavlja susret između mladih i starijih osoba? Koliku važnost pridajete starijim osobama, svojim bakama i djedovima? S pravom se želite "vinuti u let", u svom srcu nosite tolike snove, ali trebate i mudrost i viziju starijih. Dok širite svoja krila da poletite, važno je da otkrijete svoje korijene i preuzmete štafetu od osoba koje su vam prethodile. Da bi se izgradilo budućnost koja ima smisla, potrebno je poznavati događaje iz prošlosti i zauzeti stav prema njima (usp. Amoris laetitia, 191, 193). Vi mladi imate snagu, a starije osobe imaju pamćenje i mudrost. Kao što je Marija učinila s Elizabetom, upravite svoj pogled u starije, svoje bake i djedove. Oni će s vama razgovarati o stvarima koje mogu pobuditi oduševljenje u vašem duhu i dirnuti vas u srce.

Kreativna vjernost za izgradnju budućnosti

Istina je da ste još mladi te vam je stoga možda teško shvatiti vrijednost i važnost tradicije. Morate međutim znati da to nije isto što i biti tradicionalisti. To nikako! Kad je Marija u Evanđelju rekla "velika mi djela učini Svesilni", ona želi reći da ta "velika djela" nisu prošlost, nego se nastavljaju događati u sadašnjosti. Nije riječ o nekoj dalekoj prošlosti. Znati se spominjati prošlosti ne znači biti nostalgičan niti navezan za određeno razdoblje povijesti, već znati prepoznati vlastite korijene, tako da se možemo uvijek vraćati na ono bitno i sa stvaralačkom vjernošću prionuti izgradnji budućnosti. Bilo bi potpuno pogrešno i u konačnici beskorisno njegovati pamćenje koje nas koči i sputava, gdje bismo uvijek iste stvari činili na isti način. Pravi je Božji dar vidjeti kako mnogi od vas, sa svojim pitanjima, snovima i preispitivanjima, odbijaju slušati one koji govore kako se stvari ne mogu promijeniti.

Društvo koje cijeni samo sadašnjost sklono je također odbaciti sve naslijeđe prošlosti, kao što su na primjer institucije braka, posvećenog života i svećeničkoga poslanja. Na to se gleda kao na besmislene i zastarjele forme. Neki misle da je bolje živjeti u takozvanoj "otvorenoj" situaciji, prolaziti kroz život kao da je to neki reality show, bez cilja i svrhe. Ne dajte se obmanuti! Bog je došao proširiti obzore našeg života u svakom pogledu. On nam pomaže pridati prošlosti vrijednost koja joj pripada kako bismo bolje gradili budućnost sreće. No, to je moguće samo ako imamo vjerodostojno iskustvo ljubavi, koje nam konkretno pomaže razabrati Gospodinov poziv i uz njega prionuti. Jedino nas to čini istinski sretnima.

Draga mladeži, povjeravam naš hod prema Panami, kao i tijek priprema za sljedeću Biskupsku sinodu, majčinskom zagovoru Blažene Djevice Marije. Molim vas da imate na umu dvije važne obljetnice u 2017. godini: tristotu obljetnicu pronalaska slike Gospe od Aparecide u Brazilu i stotu obljetnicu ukazanjâ u Fatimi, u Portugalu, gdje, uz Božju pomoć, planiram hodočastiti sljedećega svibnja. Sveti Martin od Porresa, jedan od svetaca zaštitnika Latinske Amerike i Svjetskoga dana mladih 2019. godine, u svojem poniznom svakodnevnom služenju, običavao je Mariji donositi najljepše cvijeće, kao znak svoje sinovske ljubavi. I vi, poput njega, njegujte odnos prisnosti i prijateljstva s Gospom, povjeravajući joj svoje radosti, nemire i brige. Uvjeravam vas da nećete požaliti!

Neka nas mlada djevojka iz Nazareta, koja je u čitavom svijetu poprimila tisuću imena i lica, da bi se učinila bliskom svojoj djeci, sve zagovara i pomogne nam da pjevamo o velikim djelima koja Gospodin u nama i po nama ostvaruje.

Iz Vatikana, 27. veljače 2017.
Spomendan svetoga Gabrijela od Žalosne Gospe

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Odlomak iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima koji smo upravo slušali za nas je veliki dar. Naime, naviknuti smo prepoznati u Abrahamu našeg oca u vjeri; danas nam Apostol stavlja do znanja da je Abraham za nas otac u nadi; ne samo otac vjere, već otac u nadi. I to zato što u njegovu životu možemo već dokučiti navještaj uskrsnuća, novog života koji pobjeđuje zlo i samu smrt.

U tekstu se kaže da Abraham povjerova u Boga "koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije" (Rim 4, 17); a zatim se precizira: "Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo… i obamrlost krila Sarina" (Rim 4, 19). Eto, to je iskustvo koje smo i mi pozvani doživjeti. Bog koji se objavljuje Abrahamu je Bog koji spašava, Bog koji čovjeka izbavlja iz ralja očaja i smrti, Bog koji poziva na život. U onome što se Abrahamu događa u njegovu životu sve postaje himan Bogu osloboditelju i preporoditelju, sve postaje proroštvo. I to postaje također za nas, za nas koji sada prepoznajemo i slavimo ispunjenje svega toga u uskrsnom otajstvu. Bog naime "od mrtvih uskrisi Isusa" (Rim 4, 24), da i mi možemo prijeći u njemu iz smrti na život. S pravom se dakle Abrahama može nazvati "ocem narodâ mnogih", jer njegov lik blista kao navještaj novoga čovječanstva – a to smo mi! –, koje je Krist otkupio od grijeha i smrti i poveo jednom zauvijek u zagrljaj Božje ljubavi.

Pavao nam zatim pomaže jasno vidjeti usku povezanost između vjere i nade. On naime kaže kako Abraham "u nadi protiv svake nade povjerova" (Rim 4, 18). Naša nada ne počiva na ljudskim rasuđivanjima, predviđanjima i sigurnostima; ona se očituje tamo gdje nema više nade, gdje nema više ništa čemu bi se čovjek mogao nadati, upravo kao što se dogodilo Abrahamu, suočenom sa skorom smrću i neplodnošću žene Sare. Život im se primakao kraju, nisu mogli imati djece, i u toj situaciji Abraham je vjerovao i gajio nadu protiv svake nade. U tome je njegova veličina! Velika nada počiva na vjeri, i upravo je zato to nada onkraj svake nade. Zato jer se ne temelji na našoj riječi, već na Božjoj riječi. I u tome smislu, dakle, pozvani smo slijediti Abrahamov primjer, koji, iako mu je jasno da je stvarnost, kako se čini, naklonjena smrti, uzda se u Boga, "posve uvjeren da on može učiniti što je obećao" (Rim 4, 21). Volio bih postaviti vam jedno pitanje: mi, svi mi, jesmo li u to uvjereni? Jesmo li uvjereni da nas Bog ljubi i da je sve ono što nam je obećao spreman ispuniti? Ali, oče, koliko moramo platiti za to? Jedina cijena koju treba platiti je "otvoriti srce". Otvorite svoja srca i ta će vas Božja snaga voditi naprijed, činit će čudesne stvari i naučit će vas što je nada. To je jedina cijena: otvoriti srce vjeri a On će učiniti sve ostalo.

To je paradoks i ujedno najsnažniji, najuzvišeniji sastavni dio naše nade! To je nada koja se temelji na obećanju koje ljudski gledano izgleda nesigurno i nepredvidljivo, ali koja ne iščezava čak ni pred smrću, jer to obećanje dolazi od Boga koji je Uskrsnuće i život. Ne obećava to bilo tko! To je obećanje Boga koji je Uskrsnuće i život.

Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina da nam udijeli milost da, kao prava Abrahamova djeca, ostanemo usidreni ne toliko na našim sigurnostima, na našim sposobnostima, već na nadi koja proizlazi iz Božjeg obećanja. Kad Bog nešto obeća, on ispuni ono što je obećao. Nikada ne iznevjeri zadanu riječ. I tako će naš život zadobiti novo svijetlo, sa sviješću da će Onaj koji je uskrisio svog Sina uskrisiti i nas te ćemo tako postati jedno s Njime, zajedno sa svom našom braćom u vjeri. Mi svi vjerujemo. Danas smo svi na trgu, uzdižemo hvalu Gospodinu, otpjevat ćemo Očenaš a zatim primiti blagoslov… Ali to prolazi. No i to je jedno obećanje nade. Ako mi danas imamo srce otvoreno, jamčim vam da ćemo se svi mi susresti na trgu Neba koje nikada neće proći. To je Božje obećanje i to je naša nada, ako otvorimo svoja srca. Hvala!

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U središtu Evanđelja ove Četvrte korizmene nedjelje su Isus i čovjek slijep od rođenja (usp. Iv 9, 1-41). Krist mu vraća vid i izvodi to čudo nekom vrstom simboličkog rituala: najprije miješa zemlju sa slinom i tom smjesom premazuje slijepcu oči; zatim mu naređuje da ode i opere se u kupalištu Siloamu. Čovjek odlazi, pere se i vid mu se vraća. Bio je slijep od rođenja. Tim se čudom Isus očituje i očituje se nama kao svjetlo svijeta; a slijepac od rođenja predstavlja svakog od nas, koji smo stvoreni da upoznamo Boga, ali smo zbog grijeha kao slijepci, trebamo novo svjetlo; svi trebamo novo svjetlo: svjetlo vjere, koje nam je Isus darovao. Naime taj slijepac iz Evanđelja, nakon što je progledao, otvara se otajstvu Krista. Isus ga pita: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?". "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?", odgovara ozdravljeni slijepac (r. 36). "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" (r. 37). "Vjerujem, Gospodine!" i pada ničice do njegovih nogu.

Ova nas epizoda navodi na razmišljanje o našoj vjeri, našoj vjeri u Krista, Sina Božjega, i istodobno se odnosi također na krštenje, koje je prvi sakrament vjere: sakrament koji nam daje „izaći na svjetlo" po preporođenju vodom i Duhom Svetim, upravo kao što se dogodilo slijepcu od rođenja, kojem su se otvorile oči nakon što se oprao u vodi kupališta Siloama. Čovjek slijep od rođenja i ozdravljen predstavlja nas kad ne shvaćamo da je Isus svjetlo, „svjetlo svijeta", kad ga tražimo negdje drugdje, kad se radije uzdamo u mala svjetla, kad tapkamo u mraku. Činjenica da taj slijepac nema ime pomaže nam vidjeti u njegovoj povijesti kao u nekom zrcalu svoje lice i svoje ime. I nas je Krist „prosvijetlio" na krštenju, a zatim smo pozvani vladati se kao djeca svjetlosti. A živjeti kao djeca svjetlosti zahtijeva radikalnu promjenu u razmišljanju, sposobnost prosuđivati ljude i stvari prema drugoj ljestvici vrijednosti, koja dolazi od Boga. Sakrament krštenja, naime, zahtijeva od nas da izaberemo živjeti kao djeca svjetlosti i hodimo u svjetlu. Ako vam sada postavim pitanje: „Vjerujete li da je Isus Sin Božji? Vjerujete li da vam može promijeniti srce? Mislite li da on može učiniti da promatramo stvarnost kao što je on vidi, a ne kao što je vidimo mi? Vjerujete li da je on je svjetlost, da nam daje pravo svjetlo?". Što biste odgovorili? Neka svako odgovori u svome srcu.

Što znači imati pravo svjetlo, hoditi u svjetlu? To znači prije svega napustiti lažna svjetla: hladno i površno svjetlo predrasude protiv drugih, jer predrasuda izobličuje stvarnost i svaljuje na nas breme mržnje protiv onih koje sudimo bez milosti i nemilosrdno osuđujemo. To je kruh svagdašnji! Kad se naklapa o drugima, ne hodi se u svjetlu, već u sjeni. Još jedno svjetlo koje je lažno, jer je zavodljivo i dvoznačno, jest osobni interes: ako ljude i stvari procjenjujemo na temelju kriterija naše koristi, našega zadovoljstva, našega ugleda, nismo istinoljubivi u odnosima i situacijama. Ako idemo tim putem traženja isključivo osobne koristi, tada živimo u sjeni.

Neka nam Blažena Djevica, koja je prva prihvatila Isusa, svjetlo svijeta, isprosi milost da iznova prigrlimo u ovoj korizmi svjetlo vjere i ponovno otkrijemo neprocjenjivi dar krštenja, koji smo svi primili. I neka nas to novo prosvjetljenje preobrazi u stavovima i djelima, da i mi, počevši od svoga siromaštva i svoje neznatnosti, postanemo nositelji zrake Kristova svjetla.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Evanđelje ove Druge korizmene nedjelje donosi nam izvješće o Isusovu Preobraženju (usp. Mt 17, 1-9). Uzevši sa sobom trojicu apostola, Petra, Jakova i Ivana, Isus ih je poveo na visoku goru gdje se zbilo nešto čudesno i izvanredno: Isusovo lice „zasja… kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost" (r. 2). Tako je Gospodin tim sjajem u samoj svojoj osobi očitovao onu božansku slavu koju se moglo dokučiti vjerom u riječ koju je naviještao i njegova čudesna djela. Preobraženje prati, na brdu, ukazanje Mojsija i Ilije, koji „razgovarahu s njime" (r. 3).

„Sjajnost" koja karakterizira taj izvanredni događaj simbolizira njegovu svrhu: prosvijetliti umove i srca učenika da mogu jasno shvatiti tko je njihov Učitelj. To je bljesak svjetla kojim se iznenada otkriva Isusovo otajstvo i obasjava čitavu njegovu osobu i sav njegov život.

Zaputivši se odlučno prema Jeruzalemu gdje je morao podnijeti osudu na smrt razapinjanjem, Isus želi pripremiti svoje učenike na tu sablazan – sablazan križa –, sablazan koja je presnažna za njihovu vjeru i, istodobno, tim činom preobraženja unaprijed nagovješćuje svoje uskrsnuće, očitujući se kao Mesija, Sin Božji. Isus ih priprema za taj čas tuge i tolike boli. Naime, Isus se pokazuje drukčijim Mesijom od onoga kakvog se očekivalo, kakvog se zamišljalo, kakav bi po ljudima Mesija trebao biti: on nije snažni i slavni kralj, nego nenaoružani i ponizni sluga; nije gospodar koji posjeduje velika bogatstva – što je znak blagoslova –, nego siromah koji nema gdje glavu nasloniti; nije niti patrijarh s brojnim potomstvom, nego neženja bez kuće i bez gnijezda. Doista je riječ o stubokom drukčijoj Božjoj objavi, no znak koji najviše uznemiruje u tom skandaloznom izokretanju je križ. No upravo će po križu Isus doći do slavnog uskrsnuća, koje će biti definitivno, ne poput ovog preobraženja koje je trajalo jedan trenutak, jedan časak.

Isus preobražen na gori Tabor htio je učenicima pokazati svoju slavu ne kako bi ih odvratio od toga da idu putem križa, već da pokaže kamo križ vodi. Tko s Kristom umire, s Kristom će i uskrsnuti. Križ predstavlja vrata prema uskrsnuću. Tko se bori zajedno s Njim, pobijedit će s Njim. To je poruka nade sadržana u Isusovu križu, koja nas poziva da budemo jaki u svom životu. Kršćanski križ nije ukrasni predmet koji držimo u svojim domovima ili komad nakita koji nosimo, već je kršćanski križ podsjećaj na ljubav kojom se Isus žrtvovao kako bi spasio ljudski rod od zla i grijeha. U ovom vremenu korizme s pobožnošću kontemplirajmo sliku križa, Isusa na križu: to je simbol kršćanske vjere, to je simbol Isusa koji je za nas umro i uskrsnuo. Neka nam križ obilježava sve etape našeg korizmenog hoda kako bismo sve bolje razumjeli težinu grijeha i vrijednost žrtve kojom nas je Otkupitelj spasio.

Presveta Djevica znala je kontemplirati Isusovu slavu skrivenu u njegovu čovještvu. Neka nam ona pomogne biti s Njim u tihoj molitvi, pustiti da nas obasja svojom prisutnošću, da bismo u srcu, pa i usred najtamnije noći, nosili odraz njegove slave.