 |
Ante |
|
|
Zovem se Ante, imam 34 god. i dolazim iz Zagreba. Zahvaljujući zajednici danas mogu svjedočiti kako je Bog velik i kako život može biti jednostavan i lijep. Rođen sam u Njemačkoj u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su uvijek puno radili kako nam ne bi nikada ništa nedostajalo. S 9 god. se cijela obitelj vraća u Hrvatsku i započinjemo novi život u Lijepoj našoj. Otac je puno vremena provodio na poslu, a majka se trudila obitelj držati na okupu i prenositi vjeru na sve nas. Vrlo brzo, nakon početnog privikavanja na novu sredinu, počinjem gubiti interes za školu i sport, te sve više provodim vremena po igralištima i kafićima. Birajući uvijek meni “zanimljiva” (loša) društva brzo upadam u svijet ulice, droge, alkohola i kocke te se sve više udaljavam od moralnih vrijednosti koje su me učili moji roditelji. Upadam sve dublje u svoje ovisnosti i probleme te laž sve više postaje dio mog života. Iskorištavam naivnost svojih najbližih konstantnim manipulacijama i lažima kako bih se domogao novaca za svoje potrebe. Nakon završetka srednje škole se vraćam u Njemačku raditi u obiteljskom obrtu kod roditelja koji su se već prije vratili. Mislio sam da ću se uz puno posla promijeniti međutim navike i maske su ostale iste, a glava sve luđa. Udaljavao sam se sve više od svoje obitelji, upadam u sve veće probleme, odnosi s najbližima sve su gori, ali sve uspijevam viješto prikrivati. Moj je život postala jedna velika laž. Droga i dugovi doveli su me do ludila i dna te odlučujem priznati sve svojoj obitelji.
Nakon posjeta jednom svećeniku pristajem ući u zajednicu Cenacolo. Već na prvim kolokvijima osjećam da sam došao na pravo mjesto gledajući momke koji su zračili nekom jednostavnošću i mirom. Ulazim u bratovštinu Gospe od zdravlja u Ugljanima. Jedna od prvih stvari koja mi je upala u oči je misao majke Elvire na zidu u kapeli:“Bol i trpljenje treba pretvoriti u ljubav. Ljubav se rađa u molitvi.”Puno sam razmišljao o tome i što s tim želi ustvari reći. Po prvi puta se susrećem s pojmovima kao što su poniznost, poslušnost, providnost i puno toga mi je bilo na početku teško za prihvatiti i nije mi imalo smisla. Ponos i ego sprječavali su mi otvoriti tvrdo srce i povjeriti se ljudima koji mi žele pomoći bez ikakvog interesa. Malo po malo uz pomoć anđela čuvara i braće počinjem raditi i prihvaćati stvari koje mi zajednica predlaže. Riječi majke Elvire koje nam je prenosio Joško sve su jače i dublje ulazile u moje srce i budile želju da se promijenim, želju za molitvom i istinom. Osobna klanjanja, ispovijedi, svete mise i kateheze sve više čiste moje srce i zatrovanu glavu. U meni se budi volja za životom, život u istini, oprostu i davanju za druge.
Počinje borba sa samim sobom i prihvaćanjem sebe onakvog kakav jesam, bez maski i laži, u čemu su mi puno pomogla iskrenost braće koja je ponekad bila teška za čuti i prihvatiti. Prvi susret s obitelji vraća nadu u meni, a posebno osmijeh majke koji mi daje jasan znak da Bog vodi naš put! Nakon godinu dana odlazim u Vrbovec.
Poslije samo nekoliko dana dobivam vijest da se otac teško razbolio. Na prvu uspijevam kontrolirati emocije, ali kako je vrijeme odmicalo grižnja savjesti i neizvjesnost me počinje lomiti. U meni se budi sumnja i ljutnja te počinjem razmišljat o izlasku i kako moram biti vani sa svojom obitelji. Onda sam se sjetio Elvire i rečenice u kapeli. Jednostavno, prepustio sam sve u Božje ruke i molio Ga za ustrajnost i mir. Trebalo je samo ostati na nogama, u čemu su mi puno pomogli braća razgovorima i savjetima u teškim trenucima. Nakon pola godine otac umire i odlazi na nebo. Potvrda da je Gospodin čuo moje molitve je bila kada sam vidio da smo obitelj i ja dočekali ovaj trenutak u miru i u vjeri. Vjerujem da je to bio naš trenutak ozdravljenja jer se iz naše boli i patnje rodila ljubav, zajedništvo i mir. Poslije teškog perioda zajednica odlučuje poslati me u Slovačku. Nova okolina, nov jezik, puno posla i nov početak mi pomažu sabrati misli i nastavit svoj put. Bratovština sv. Ćirila i Metoda puno mi je pomogla u sazrijevanju, te mi je dala puno novih prijatelja i jednu širu sliku zajednice.
Vraćam se u Vrbovec i nakon nekog vremena dobivam puno veće odgovornosti i povjerenje u kući. Odgovornosti nose i poteškoće, kroz koje sam vidio svoje mane i slabosti, ali zajednica me naučila prepoznati ih, staviti u molitvu i uz Božju pomoć konkretno raditi na njima. Upravo moja nezrelost nositi se sa životnim obavezama i odgovornostima je bila jedan od razloga bijega u ovisnost. Nakon odluke da se vratim s provjere, kako bi hvratio barem mali dio što sam ga dobio u zajednici, slijedi period u kojemu sam dobio pregršt milosti i doživio puno lijepih iskustava. Dobio sam veliki dar ići na hodočašće u Chestochowu gdje sam našoj Gospi nosio svoje nakane, ali i nakane braće iz cijele naše bratovštine. Na 2 tjedna nam se pridružila i moja majka koja je došla na iskustvo šta mi je bila velika želja. Predanost i vedar duh koji je donijela sa sobom sigurno nam je svima bio primjer. Puno iskrenih razgovora i vidjeti ju tako sretnu unatoč svim poteškoćama koje je prošla zadnjih godina, jednostavno me zadivljuje.
Nakon iskustva s majkom, saznajem da ću glumiti sv. Josipa na jaslicama u Zagrebu. Uvijek sam govorio kako bih odbio tako nešto i rađe izašao iz zajednice nego glumio, ali više iz svog straha i srama. Još u svom gradu. ”Nema šanse!” Govorio sam. Međutim, moji stavovi su se promijenili, osjećao sam veliku zahvalnost prema zajednici i nisam mogao odbiti tako nešto. Kako je rekla naša sestra koja je glumila sv. Mariju: “Idemo napraviti ovo za Elviru!” Danas mogu reći da mi je uloga sv. Josipa bila najljepše iskustvo na mom putu! Prekrasnih mjesec dana u kojima se, kroz druženja s najmanjima, rodilo puno lijepoga u mom srcu, kao što je želja za vlastitu obitelj. Veliko iskustvo je bio i susret starijih momaka u Vrbovcu. Puno svjedočanstava, kateheze, a posebno razgovori sa svećenicima i misionarima, pomogli su mi donijeti konkretne odluke za svoj život.
Za kraj dobivam dar još jednom posjetiti Saluzzo. Trenutak zagrljaja i blagoslova sa sestrom Aurelijom i don Stefanom ispod Elvirinog prozora, te posljednja sveta misa s don Ivanom zajedno s majkom i sestrom, zauvijek ću nositi u srcu.
Isuse hvala ti što si mi preko zajednice i majke Elvire dao novi život! Bio sam slijep, a sada vidim! Molim te da se nikada ne udaljim od tebe.