Kristina

 

kris

Pozdrav! Zovem se Kristina i dolazim iz Varaždina. Trenutno se nalazim u Međugorju i sretna sam što sam dio ove velike obitelji. Kad sam ušla u zajednicu, bila sam tužna, razočarana u život, živjela sam bez Boga. U Zajednici se moj život promijenio i sretna sam što mogu s vama podijeliti radost i zahvalnost na daru života! Najmlađa sam od troje djece i moja je majka 90-ih godina radi rata pobjegla iz Vukovara s mojom starijom sestrom čiji je otac preminuo u ratu. Nakon toga je osnovala obitelj s mojim ocem i došli smo na svijet moj stariji brat i ja. Bila sam živahno i veselo dijete i od malena sam unutar sebe nosila osjećaj da sam drukčija, prepoznavajući svoju osjetljivost i strahove koje nisam primjećivala na drugoj djeci i zato bih od njih često to sakrivala. Prvi problemi javili su se kad je moja mama otišla raditi u Austriju, a o kući smo se brinuli moj otac, brat i ja. Nekoliko mjeseci nakon toga umro mi je djed i to prvo suočavanje sa smrti bilo je bolno ne samo za mene, već za cijelu obitelj. Moj otac se počeo mijenjati i vidjela sam da je počeo imati puno briga i frustracija; iako ga nisam razumjela bila bih uvijek uz njega. S vremenom sam se počela osjećati krivcem za sve stvari koje nisu funkcionirale u našoj obitelji. Svađe su bile sve češće, razumijevanja sve manje, a moj brat koji bi mi bio potpora i prijatelj odvojio se od cijele obitelji i zatvorio se u kompjutorske igrice. U dobi od trinaest godina izgubila sam volju za svim i postajala sve tužnija.Kad sam imala četrnaest godina, moji su se roditelji rastali. Brat i ja smo se preselili s majkom. Sve se promijenilo: kuća, obitelj, škola, prijatelji, a sigurnost koju mi je predstavljala obitelj pala je u vodu. Nakon rastave, bilo mi je teško ponovo izgraditi odnos iz kojeg sam bila ranjena. Danas shvaćam da sam imala velika očekivanja radi kojih sam bila razočarana i radi toga sam odbacivala oca iz mog života. Preseljenjem u grad vrlo sam brzo našla način da pobjegnem od tih patnji preko izlazaka, koncerata i novih iskustava koja su mi se nudila, a iz kojih bi se moje stanje samo pogoršavalo. Radi straha da ću biti na teret svojim bližnjima stvorila sam drukčiju sliku sebe stavljajući maske: imala sam dobre ocjene i uvijek bi se znala nasmijati kad je trebalo i sakrivala bih se u trenucima u kojima nisam mogla kontrolirati svoju ljutnju i tugu. Jedini način izražavanja bila mi je glazba i stil odijevanja radi kojih sam se izdvajala. Taj dvostruki način života doveo me do osjećaja da nemam snage sve to nositi. Postala sam depresivna i puna suicidalnih misli i samo sam željela da se sva ta patnja završi. U tom trenutku bila sam odvedena na psihijatrijsko liječenje i nikome nisam mogla sakriti da je moje stanje jako loše. Ranila sam sve oko sebe, a najviše sebe. U tom periodu moje prošlosti sjećam se samo psihijatrije, doktora i izlaska iz bolnice koji bi mi donio još više zla nego prije jer bih se opet vraćala svemu onomu što mi se pružalo: piće, džoint ili neki drugi užitak koji bi mi u trenutku pomogao da sve zaboravim. Moja majka mi je pokušala pomoći na puno načina, ali ja sam bila ta koja je trebala promijeniti život. Moj prvi susret sa zajednicom mi se činio kao neka šala, neki nestvaran svijet, ali duboko unutar sebe znala sam da je to moj put da promijenim svoj život. U meni se ponovo rodila nada, koja je dugo u meni spavala. Nakon nekoliko mjeseci pripreme ušla sam u bratovštinu “Majka života“ u Vrbovcu. Nije bilo lako odreći se starog načina života, ali u svakoj poteškoći nisam htjela posustati i to mi je dalo snage da ostanem u zajednici. U početku sam mislila da ovaj put radim radi mame, ali s vremenom sam shvatila da ga odabirem za sebe iz dana u dan. Prvih nekoliko mjeseci vidjela sam puno svojih pogrešaka i mana, poteškoća i stvari kojih trebam mijenjati. Radeći obavezu „anđeo čuvar“ pomoglo mi je shvatiti da, kako bih bila dobro, moram razmišljati prije svega o drugima, a ne gledati samo sebe. Moram birati nesebičnost i prijateljstvo jer to me je osnažilo u molitvi i pomoglo da izgradim nove temelje za svoj život. U zajednici sam dobila veliki dar vjere u kojoj se nikad prije ne bih mogla zamisliti, a danas mi je na prvom mjestu u životu. Gospodin je učinio mnogo čuda u mom životu, životu moje obitelji i puno drugih ljudi koje susrećem i znam da bez Boga ne bih uspjela. U ovom periodu sam u kući u Međugorju i imam dar da mogu često svjedočiti hodočasnicima koji dolaze u Međugorje kako uz Boga mijenjam život. I danas ponekad nije lako i imam još puno stvari koje trebam promijeniti, ali danas učim prihvatiti patnju, nositi križ i ne bježati. Zahvaljujem zajednici na svemu što mi daje i Majci Elviri jer bez nje i njenog pristanka na Božji poziv ne bi bilo Zajednice Cenacolo.Hvala Gospodinu na velikom daru života!