Andraž i ja potječemo iz vrlo različitih obitelji, a ta je spoznaja došla tek nekoliko godina nakon vjenčanja, kada su se problemi u našem odnosu nagomilali i oboje smo morali prestati zabijati glavu u pijesak.
Upoznali smo se 2009. godine i bila je to ljubav na prvi pogled. Htjeli smo sve na brzinu te su uskoro usljedili intimni odnosi, vjenčanje i planovi za djecu. No trudnoća nije dolazila. U to vrijeme nisam shvaćala zašto se to događa i bila sam ljuta na Boga i krivila ga za naš neuspjeh. Danas shvaćam da sam bila u velikom grču. Andraž i ja bili smo stranci jedno drugom, a njegova ovisnost je sve više zasjenivala lijepu fasadu našeg braka koju sam pod svaku cijenu htjela pokazati svijetu.
Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Kada sam upoznala Andraža privukla me njegova različnost, spontanost i opuštenost. Nakon par mjeseci našeg poznanstva priznao mi je svoju ovisnost o drogama. Bila sam šokirana ali zbog svoje naivnosti bila sam sigurna da ću ga svojom snažnom ljubavlju izliječiti. Svaki put kad mi je lagao ili nešto ukrao odbijala sam priznati istinu. Kad sam nakon nekoliko godina napokon ostala trudna opet sam lagala sama sebi i tješila se da će zajedničko dijete izliječiti Andražovu ovisnost. Ali nakon rođenja Jakoba život je postao pravi pakao. Zapravo, dijete je bilo okidač da Andraž još dublje zaglibi u ovisnost. U jednom trenutku više nisam mogla izdržati i stavila sam ga pred zid: ili razvod ili zajednica. Izabrao je zajednicu. Međutim izišao je prije nego je napravio ključne promjene na sebi te smo nastavili živjeti istim životom kao i prije. U međuvremenu sam ostala ponovno trudna i rodila se Klara. Nakon njezina rođenja Andraž je pao još dublje. Gledati kako ti pred očima umire osoba koju neizmjerno voliš je strašno. Sve u što sam toliko vjerovala se srušilo. Kad smo se građanski razvodili na sudu, osjećala sam se potpuno poraženo.
Andraž: Dolazim iz radničke obitelji u kojoj se rad smatrao jednom od najvažnijih vrijednosti u životu. U našoj obitelji nije bilo mjesta za religiju. Vrlo brzo sam u mladosti krenuo krivim putem koji me odveo u laž i bijeg. Pao sam u ovisnost jer sam tako najlakše mogao ignorirati odgovornosti koje je život stavljao pred mene. Nakon dugogodišnje ovisnosti dio mene želio je živjeti normalnim životom, ali nisam mogao izaći iz začaranog kruga u kojem je laž bila maska koja me štitila od svijeta. Moj poziv u pomoć Bog je očito čuo te je postavio Kristinu na moj životni put. Ona je bila sušta suprotnost meni.
U svojoj borbi s ovisnošću susreo sam se s nizom institucija koje su me pokušale izvesti na pravi put (škola, vojska, policija, zatvor, psihijatrija, medicina) ali nitko nije uspio probiti moje obrambene zidove koju sam pažljivo gradio lažima. Kristini je to uspijelo i tako sam se odlučio ući u zajednicu Cenacolo 2014. godine, tri mjeseca nakon rođenja sina Jakoba. Koliko je moj pogled na život bio pogrešan shvatio sam vrlo brzo nakon ulaska. Kad sam se konačno suočio sam sa sobom uhvatila me panika. Nisam htio promijeniti ništa na sebi i zamijeniti to nečim novim. Doživio sam prva iskustva vjere i prvi put u životu suočio sam se s činjenicom da ne trebam glumiti, biti savršen i najbolji. Nakon dvije godine napustio sam zajednicu bez da sam se uistinu odlučio promijeniti. Nakon godinu dana života vani pokazalo se da sam pogriješio jer sam nedugo nakon rođenja kćeri Klare pao u još veći ponor nego prije. Ovaj put je bilo teže jer nisam mogao reći da ne znam koji je pravi put.
Ponovni ulazak u zajednicu bila mi je najteža stvar u životu, nešto s čime mi je trebalo dugo vremena da se pomirim. Međutim, odlučio sam da ovo putovanje treba trajati onoliko koliko je potrebno da se izgradim u ispravnog oca svoje djece. Nakon godinu dana života u zajednici imao sam prvi kontakt sa svojom djecom, ali još ne i sa Kristinom. Mislio sam da me otpisala nakon svega što je morala provesti sa mnom. Zato sam se jako iznenadio kada sam saznao da me želi kontaktirati. Još sam se više iznenadio kad su mi rekli da želi sa svoje dvoje djece ući u zajednicu gdje će slijediti moj put. To mi je bilo nezamislivo. Danas vidim da je to bila jedina opcija za nas da svoj odnos vratimo na nulu i počnemo ispočetka i na zdravim osnovama.
Kristina: nakon drugog Andraževa odlaska u Cenacolu, nisam ga htjela čuti ni vidjeti godinu dana. Naime trebalo mi je vremena da se fizički i psihički smirim. Zatim, neposredno prije izbijanja pandemije, stigao je e-mail zajednice iz Vrbovca da bi želili da im se javim kako bismo razgovarali o budućnosti. Kad su mi odgovorni pričali o Andražu, u meni se nešto pokrenulo. Vidjeli su dobro u njemu. Bio im je prijatelj. Bilo mi je jako važno da netko drugi u njemu vidi nadu. Ono što se dogodilo tri mjeseca kasnije ne mogu drugačije objasniti osim poziva. Odlučila sam sa svojom djecom neko vrijeme živjeti u zajednici Cenacola. Odlučila sam da želim spasiti našu obitelj. Tu smo ostali pola godine. U odvojenim bratovštinama ali dovoljno često u kontaktu da možemo obnoviti naš odnos. Potpuno drugačije od onoga kako smo to radili na početku naše veze – ovaj put smo išli polako. Tek sam tu pogledala pravog Andraža u lice, i to u trenucima kada sam iza sebe ostavljala svoj ponos i žensku nadmoć. Kasnije, kada je Andraž dobio blagoslov zajednice, ponovno smo započeli živjeti kao obitelj.
Andraž: Danas smo na tom putu koji smo započeli graditi u zajednici. Iz Ljubljane smo se preselili u malo selo na Primorskom, gdje živimo jednostavnim seoskim životom s puno svakodnevnog truda oko imanja. Ovakav način života nas zbližava i donosi nam puno radosti. Osjećam da je zajednica postala dio mog života i jedna velika obitelj na koju se uvijek mogu osloniti. Danas je naša obitelj dio obitelji Cenacolo, gdje se rado vraćamo našim prijateljima. I naša djeca svaki put nestrpljivo iščekuju trenutak odlaska u Vrbovec gdje imaju prijatelje. Prošle godine obnovili smo i naše bračne zavjete u bratovštini u Vrbovcu.
