Katarina

 KATARINA

Zovem se Katarina, dolazim iz Hrvatske. U obitelji mi nikad ništa nije nedostajalo, dapače, mogla bih reći da sam bila dosta razmažena. Moj tata je zbog svog posla puno vremena bio odsutan i ja sam, kao osjetljivo dijete, mnogo patila zbog nedostatka njegove ljubavi i pažnje. Odnos s mojom majkom bio je težak i često sam se protivila onome što mi je htjela prenijeti. Nesporazumi među nama doveli su do mnogih svađa. U obitelji sam se osjećala sama i to me je sve više dovodilo do zatvaranja u sebe. Stavljala sam sve više "maski", tražila ljubav i razumijevanje drugih skrivajući tko sam zapravo. Sve je to uvećavalo nutarnju prazninu  i dovodilo me do toga da se gubim u raznim porocima. Upustila sam se u vezu s krhkim dečkom poput mene i tako sam se izgubila u svijetu teških droga.

Prešla sam s "bajkovite" vizije ljubavi na onu sazdanu od fizičke i emocionalne ovisnosti. Potpuno sam izgubila iz vida vrijednost vlastitog života. Zajednicu sam upoznala kad joj je moj zaručnik pristupio, pa sam i ja bez razmišljanja ušla za njim, ali sam je nedugo zatim napustila. Vani, sama, pala sam još niže, a pad na dno natjerao me da se vratim. U početku mi se Cenacolo činio previše zahtjevnim mjestom, gdje mi se činilo nemogućim suočiti se sa načinom života koji je bio potpuno drugačiji od mog. Ipak, zahvaljujući djevojkama koje su me okruživale, napose odgovornoj djevojci, uspjela sam nastaviti put. Teško se boriti protiv navike koju sam imala, bježati od svake patnje. Moja prva pobjeda bila je kada sam, u razdoblju u kojem sam proživljavala mnoge poteškoće, umjesto bijega odlučila staviti se na raspolaganje kao "anđeo čuvar" jednoj potrebitoj djevojci. Polako sam otkrivala da je otvaranje i iznošenje svojih stvarnih misli, boli i siromaštava drugima ključ za upoznavanje same sebe, da upoznam tko sam zapravo, iako sam imala strah od toga. Trenutak u kojem sam prvi put u životu shvatila vrijednost istine bio je susret nazvan "podjela kompromisa".

style="text-align: justify;" />Htjela sam podijeliti sve što sam do tada skrivala: mala i velika djela napravljena protiv svoje savjesti, potajno kršenje pravila zajednice. U kapelici bratstva Savigliano, pred svim djevojkama, mojim sestrama, doživjela sam dvije stvari. S jedne strane strahovi: od osude, poniženja, od gubitka kredibiliteta i povjerenja. Svi ti strahovi zajedno postali su kao jedno veliko "čudovište" p"eda mnom. S druge strane, postojao je osjećaj unutarnje slobode kakav nikad prije nisam iskusila, poput dubokog udaha duše nakon iskrenog otvaranja. Bio je to prvi put da sam u potpunosti rekla istinu o sebi. Sestre, čijeg sam se suda bojala, su me prijateljski ohrabrile te sam iskusila koliko je veliki dar milosrđe. Zahvaljujući patnji koju sam nosila u sebi, počelo je moje istinsko obraćenje. Sjećam se tolikih trenutaka u suzama provedenih u molitvi, u klanjanju pred Presvetim… Danas znam kamo idem, Gospodin je postao središte mog života, i sve što živim, trpim i za čim žudim, prolazi kroz Njega. Danas živim u bratstvu u Rimu, gdje se nalazim zajedno s drugim djevojkama i starijim sestrama Fac pokreta, u obitelji koja je posebna koliko i lijepa: mladi i stari koji hode zajedno. Učim da u sebedarju nalazim mnogo više radosti nego u sebičnosti i zadovoljstvima koja sam živjela u prošlosti. Zahvaljujući Zaj"dnici, otvorio mi se novi svijet, bezgraničnog horizonta. Moja obitelj također hodi sa mnom kroz roditeljsku grupu i zajedno radimo na tome da oprostimo jedni drugima i obnovimo naše odnose. Zahvalna sam na njihovoj spremnosti da se promijene.

Danas konačno zahvaljujem za svoj život i mogu punog srca reći da sam sretna osoba.