 |
preč. Franjo Biškup |
|
|
Franjo Biškup, svećenik Varaždinske biskupije. Rođen sam u Martinšćini, župa Svete Ane u Loboru. Odrastao sam u vjerničkoj obitelji. Nikada se kao dijete nisam probudio, a da roditelje nisam našao u molitvi. Na nedjelju i blagdansku svetu misu nije se pitalo „ići ili ne ići“, to se razumjelo samo po sebi, makar se do župne crkve trebalo dosta pješačiti. Od tog se susreta sa Uskrslim živjelo i za taj se susret živjelo. Roditelji su me učili da po povratku sa svete mise svakoga koga budem susreo pozdravim sa pozdravom: «Daj vam Bog djela svete mise». Osnovnu školu pohađao sam u Martinšćini i Zlataru, interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Zagrebu na Šalati. Zahvaljujem Gospodinu za divne dane i godine provedene u Dječačkom sjemeništu na Šalati, za odgojitelje oce Isusovce, profesore laike i ostalo pomoćno osoblje. Tu se nastavilo nadograđivati na onim temeljima kršćanskih vrijednosti koje sam primio od roditelja u roditeljskom domu.
Prvi susret s ovisnicima
Na Bogoslovni fakultet u Zagrebu upisao sam se 1968. godine. Zagrebački nadbiskup mons. Franjo Kuharić zaredio me za svećenika 1973. godine i imenovao kapelanom u župi Svetog Jeronima – Zagreb. Iza toga bio sam četiri i pol godine župnik u Barilovićkom Cercu i trinaest godina u župi Svetog Stjepana prvomučenika, Zagreb – Botinec. Tu sam se i po prvi put susreo s mladim ovisnicima. Nastojao sam im pomoći na taj način što župa poziva sestru redovnicu koja je radila u bolnici na odjelu s ovisnicima, da sa njima razgovara i da roditeljima i mladima govori o tom zlu i posljedicama koje ostavlja zlo. Nažalost, nekoliko mladih života smo izgubili jer su se predozirali.
Sestre uršulinke
Nakon Botinca od 1994. godine na službi sam duhovnika časnih sestara Uršulinki u Varaždinu. Sestre Uršulinke su 1996. godine svoje imanje ustupile zajednici Cenacolo i 12. rujna 1996. godine otvorena je bratovština «Svetog Josipa radnika» u Varaždinu. To je bio i moj prvi susret sa sestrom Elvirom Petrozzi i sa zajednicom Cenacolo. Od početka sam bio na neki način povezan sa zajednicom, najviše preko sestara Uršulinki koje su na različite načine pomagale članovima bratovštine. Na zamolbu članova zajednice mons. Marko Culej, varaždinski biskup, u svibnju 2000. godine imenovao me dušobrižnikom zajednice Cenacolo u Varaždinu. Tu očinsku i pastirsku skrb i brigu nastavio je i sadašnji varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.
Kada se osvrnem na te godine provedene s članovima zajednice onda i ja mogu, kao i sveti Ivan apostol, posvjedočiti: «Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama.» (1 Iv 1,1-2). Da, vidio sam i dotakao ono što Gospodin čini kad mu se mladići i djevojke dadu voditi od Njegova Duha. Vidio sam divna djela što ih je učinio Gospodin i što ih čini u toj «školi života». Gospodin se sestrom Elvirom poslužio kako bi mnogi imali život, i to ne bilo kakav život nego «život u izobilju».
Sestra Elvira Petrozzi
Sestru Elviru sam par puta susreo kad je došla posjetiti zajednicu i jednom u samostanu sestara Uršulinki. O njoj najbolje govore djela koja Bog izvodi po njoj. Djela koja su ljudski gledano neprotumačiva. Shvatljiva samo u svjetlu vjere.
Dobrom bogu hvala na tom velikom djelu! Djelu koje ne bi uspjelo da nije bilo te žive vjere, vjere koja se učila i rasla na koljenima pred Presvetim Oltarskim Sakramentom; vjere u moćni zagovor Blažene Djevice Marije i Svetog Josipa. U svemu tome nalazimo odgovor na uspjeh ovoga Božjeg djela. Ono što je sestra Elvira živjela i činila – to je učila i one koje je primala u Zajednicu. Kako je lijepo vidjeti i susresti bivše članove zajednice koji su prošli i završili školu života, a danas su dobri ljudi, odgovorni očevi i majke, dobri kršćani i građani. Kako je lijepo slušati njihova svjedočanstva o sestri Elviri, o zajednici i što su sve dobili u toj «školi života» i kako trajno ostaju privrženi Zajednici.
Ivan Pavao II.
Ovdje želim donijeti dio misli sv. Ivana Pavla II. koje je izrekao mladima koji su završili put u Zajednici: «Vi, dakle, mladi koji ste pobijedili, postanite drugima svjedočanstvo nade, svjedočanstvo da je pobjeda moguća; postanite novi poticaj za borbu društva zabrinutog zbog realnosti droge, da se slože sve sile i sve dobre volje: isplati se jer je pobjeda moguća. Tim riječima (...) htio bih zagrliti sve prisutne, ne samo mlade nego i sve one koji sudjeluju u društvenom nastojanju protiv ovisnosti (…) to je izravna opasnost za čovječanstvo, za čovjekovu osobnost» (Rim, 1980).
Majka Terezija
Na kraju ovog razmišljanja, dok zahvaljujem Gospodinu za Njegovo djelo ostvareno i ostvarivano po sestri Elviri koja svoj život posvećuje – a osobito sada kada je tjelesne sile napuštaju – brizi za najpotrebnije, želim se poslužiti mislima druge velike žene i misionarke sv. Majke Terezije koje je izrekla na Dan života 1996. godine. izrekla je jednu od najljepših himni životu u kojoj nam objašnjava što je život i daje smjernice kako ga živjeti, život.
Gospodine, velika Ti hvala što si mi, potpuno nezasluženo, dao milost upoznati to čudesno djelo koje si izveo i izvodiš po sestri Elviri! Čuvaj u svojoj ljubavi to svoje djelo i sve kojima uz nju daješ da danas vode to Tvoje djelo. Udijeli im svjetlo i snagu i vodi ih svojim Svetim Duhom!