KERI
Zovem se Keri i dolazim iz New Yorka. Kao dijete ostala sam bez majke, a otac se nije bio sposoban brinuti o meni jer je bio alkoholičar, tako da sam otišla živjeti sa svojom bakom. Ona mi je uistinu bila poput majke. Pošto je bila hebrejskih korijena sjećam se da smo slavili neke židovske blagdane, iako nikad nismo razgovarale o Bogu ili molitvi. Kada sam imala sedam godina, baka se razboljela od teškog oblika raka i nije se mogla više brinuti o meni tako da me udomila jedna druga obitelj. To je bio vrlo težak trenutak. Bila sam dijete i nisam znala kako se nositi sa svim osjećajima koje sam proživljavala: već sam izgubila majku, na oca nisam mogla računati i još sam se uz to morala odvojiti od moje bake kako bih sada bila s potpuno novom obitelji… sve to uzrokovalo je veliku tugu u meni. No nekako sam uspjela ugasiti svoje emocije i usmjeriti pozornost drugim stvarima, na početku u pozitivne stvari poput učenja, pošto sam bila dobra učenica. No u gimnaziji sam počela živjeti dvostrukim životom: imala sam prijatelje koji su se jako zalagali i učili puno kao i ja te druge koji su se drogirali.
Pad
Kada sam probala drogu, moj silazak u svijet zla bio je brz: za nepunih tjedan dana počela sam ju uzimati svakodnevno. Nisam znala kako se suočiti sa životom i svom boli koju sam nosila u sebi. Droga mi je izgledala kao fantastičan bijeg. Kada sam imala šesnaest godina, moja je baka umrla i činjenica da sam ju izgubila za cijeli život za mene je bila jako teška. Život mi više nije bio važan i kroz četiri godine sam ulazila i izlazila iz raznih rehabilitacijskih centara, bolnica i institucija kako bih se očistila od heroina i drugih teških droga. To je bilo vrijeme potpune tame i samo uz Božju milost sam još uvijek živa. Kada sam bila na dnu dna, pokušala sam si oduzeti život jer nisam mogla prihvatiti sve svoje pogreške. U tom trenutku jedna moja teta, koja je upoznala Zajednicu u Međugorju, pričala mi je o njoj. Na početku nisam bila baš sigurna no nakon što sam bila privedena, sudac mi je ponudio mogućnost da uđem u Cenacolo kako bih izbjegla zatvor.
Za mene je bilo jako teško ući u Zajednicu zato jer sam dolazila iz jednog života koji je bio pun laži, krivih poteza i sebičnosti. Teško sam se priviknula, posebno jer sam odrasla bez molitve i nisam bila katolkinja. Ali u djevojkama koje su već duže vremena bile u Zajednici vidjela sam svjetlo i nadu koju nisam nikada prije susrela. Trudila sam činiti sve ono što Zajednica predlaže: kvalitetno obavljati poslove, pomagati drugima i živjeti u istini. Ipak, molitvu sam odbacivala.
Susret s Bogom
U jednom trenutku, nakon nekih osam ili devet mjeseci puta u Zajednici, osjetila sam očaj sličan onome prije ulaska u Zajednicu. Ovaj put umjesto bijega zamolila sam Boga za pomoć. Jako volim glazbu, pa sam napisala jednu pjesmu kao molitvu. Po prvi put sam osjetila da me Bog sluša i razumije. Bila sam pred Isusom u Euharistiji, i sve se počelo mijenjati. Malo po malo sam počela vjerovati, moliti, nadati se i imati povjerenja da postoji živi Bog koji nas ljubi, koji nas želi ozdraviti i želi da smo sretni. Nakon dvije godine mog puta u Zajednici primila sam veliki dar, sakrament krštenja, te sam mogla primiti i Prvu pričest i Potvrdu - krizmu. Bio je to vrlo upečatljiv trenutak, snažan trenutak jer sam stvarno osjetila da me Isus oprao od svih mojih grijeha prošlosti te mi je dao novi život u Njemu. Jedan drugi snažan trenutak bio je kada me, nakon puno godina, došao posjetiti moj biološki otac. Učinila sam kako nas je naučila majka Elvira: jako sam ga zagrlila, brojeći do „sedam“… i onda smo oboje zaplakali. Bio je to trenutak obostranog oproštenja bez riječi: osjetilo se veliko ozdravljenje u zraku.
Ljepota zajedništva
Od tog trenutka htjela sam što dublje ući u molitvu jer sam shvatila da izvor života dolazi od Isusa. Kada sam ljuta, pred Isusom vidim istinu; kada sam s nekim nestrpljiva, pred Njim ponovno pronađem mir, molim za oproštenje i idem dalje. Zajednica me uči kako vrlo konkretno živjeti kršćanstvo. Kroz prijateljstvo mogu se promijeniti, ljubiti, biti ljubljena te susresti Isusa u osobama koje su oko mene. U ovom posljednjem periodu primila sam veliki dar, zajedno s grupom djevojaka iz Amerike. Bila sam nekoliko mjeseci u Italiji, u kući formacije, gdje žive časne sestre i majka Elvira. Otkrila sam da se u svakoj kući Zajednice osjećaš dijelom jedne velike obitelji. Sada, umjesto da pobjegnem od života, želim ga zagrliti. Moj život je Božji dar i želim ga živjeti u punini! Ne osjećam se savršenom i znam da nije još sve izliječeno; znam da je preda mnom još dug put koji moram prijeći, ali sam sretna jer znam da sam voljena te da svaki dan mogu početi ispočetka u obitelji koja me voli!
