ZVONIMIR I SUZANA
EU TE AMO, portugalske riječi za VOLIM TE. To su riječi koje smo upućivali dječici za vrijeme boravka u misiji u Brazilu (Bahia). No, kako opisati ljubav, kako opisati ono što dobiješ, a neopisivo je riječima? Istinsku ljubav je moguće samo doživjeti, jer ona je pohranjena u srcu, skrivena je. Srž misije u Bahii su dječica. Kada im pružate ljubav, oni je uzvraćaju stostruko. Kada ih gledate očima ljubavi , ona vas gledaju još jače. Pogotovo ranjena dječica. Pokušat ćemo svjedočiti o svemu što smo vidjeli, no o najbitnijemu, LJUBAVI, teško je svjedočiti. Ona se osjeća…
Odlučili smo otići u misiju na poziv Antonije koja sa svojim suprugom Gioachinom vodi misijsku kuću u Bahii s obiljem ljubavi, požrtvovnosti i hrabrosti. Zna Bog. Put u misiju se poklopio s boravkom našeg sina Mihovila u istoj misiji. To nam je bila i prilika da nakon dugih godina,budemo zajedno mjesec dana, kao obitelj. Može se reći i kao provjera naših odnosa.
Potpuno drugačiji način života od onoga na koji smo navikli. Nema nikakvih dodirnih točaka sa životom u Hrvatskoj. Pješčane plaže dugačke su kilometrima, ocean je topao, na plaži, gdje se nalazi kuća, ima puno kafića i suncobrana sa stolovima i stolicama. Siromaštvo je na ulicama, ali ostaje dojam da Brazilce to previše ne brine. Crkve su pune vjernika, pjesma se ori. U crkvi se nalazi 8 velikih zvučnika iz kojih odzvanjaju glasovi svećenika. Vjernici pjevaju zajedno sa zborom.
Nakon dva dana odlazimo u misijsku kuću u unutrašnjost blizu Pojuce, prvog većeg grada blizu misije. Prvi put u životu usred prašume, na drugom, nepoznatom kontinentu, ne poznavajući skoro nikoga pa ni portugalski jezik kojim svi govore. Najprije nas dočekuje naša Majka Marija, te časne sestre, misionarke, misionari i draga dječica o kojima vode brigu. Prepoznajemo Ivanu i Janu, misionarke koje se brinu o djevojkama i djevojčicama u ženskoj kući. Dječica starosti od 2 mjeseca do 22 godine. Znajući zašto su u misiji, u svima vidimo našeg Mihovila i Silviju. Već idući dan obilazimo prostor misije i otkrivamo pravi raj na zemlji. Gospodin je znao gdje treba postaviti misiju. Okruženi smo prašumom, koja ne izgleda strašno, a oko kuća neke voćke za koje nismo ni znali da postoje. Ljubav misionara i djece osjetili smo već prvih dana. Suzana i ja, skoro smo svaki dan dobili dar da možemo čuvati najmanjeg dječačića, Samuela, starog 2 mjeseca. Kako opisati trenutak dok držimo Samuela u rukama, a da se oči ne zarose? Možda je najbliži osjećaj kao da držimo malenog Isusa.
Biti misionar nije odabir, već poziv kojim Gospodin zove, jer poznaje srca misionara koja ljube i brinu o napuštenoj dječici kao da su njihova vlastita djeca, jer misionari su i mama i tata, premda ih djeca tako ne zovu. Biti misionar znači ostaviti srce za onoga o kome misija vodi brigu, jer to djeca zaslužuju. To nije lako, jer su odgovornost i briga o životima djece velike. Dani prolaze brzo te nastojimo upiti svu moguću ljubav. Djeca su željna igranja, pa tako nakon ručka i
večere obavezno je “Čovječe, ne ljuti se”, kartanje, a ponekad nogomet i odbojka.
Zadnja tri dana boravka došli su nam don Stefano i don Marco. Svaki dan imali smo misu te je to bio poseban osjećaj. Toliko biti blizu nekomu tko je proveo vrijeme s majkom Elvirom, sve do njezina odlaska u nebo. Slušajući njegove propovijedi izrečene s toliko topline, zahvaljujemo Gospodinu na
milosti njihova prisustva. Sve troje smo imali milost dati sebe u misiji, u radu, u ljubavi, igranju, pričanju, kuhanju. Bilo je večeri dok smo ležali ispred kuće i gledali s djecom zvijezde, pričali priče, maštali. S nama je uvijek bio netko tko zna prevoditi. Djeca su razlog postojanja misije. Često djeca od najranije dobi završe na ulicama gradova. Neka djeca prođu život u nekoliko godina kakav mnogi od nas ne provedu nikada.
Biti misionar ili posjetiti misiju je dar koji nam Gospodin daje, koji se ne propušta, jer takva prilika Ljubavi pruža se možda samo jednom u životu. Iskusiti život za druge, darovati svoje vrijeme za druge, za potrebite, pogotovo za malu dječicu, je neopisivo iskustvo. Nakon potpunog davanja sebe i osjećaja ljubavi prema djeci, nama nepoznatoj, ali koju Krist i Majka čuvaju i poznaju, teško je napustiti takav život i taj svijet. Proživjeti pričanje priča Ceciliji, zagrljaja koje daje Nicoli, milost primanja Samuela na ruke, igranja nogometa i kartanja s dječacima, ležanja navečer pod zvijezdama, davanje sebe svakom djetetu, raditi za dobro misije, obavljati poslove čišćenja, kopanja, vođenja krava na ispašu, stvarati od djece nove živote, nove ljude, to je Život. Jer djeca u misiji stvorena su za velike stvari. Jednom kada djeca iz misije dotaknu tvoje srce, Gospodin te zove da se vratiš k njima. Jer život tek tada počinje. Zato svi roditelji, čija djeca su u misiji ili žele ići u misiju, budite ponosni, jer su odabrani da spase i stvore nove živote najnezaštićenijih i najmanjih.