Ime mi je Marek i dolazim iz Slovačke. Kada sam bio malen, moji su se roditelji trudili odgajati me u vjeri i usaditi mi životne vrijednosti. Imam još dvojicu braće i sestru, starijih od mene. Odmalena sam uvijek osjećao da me drugi uspoređuju s njima i tu bih uviđao da sam jako drugačiji od njih. Uvijek sam samo ja imao probleme u školi, nisam slušao te sam provocirao učiteljice, ne bih se pripremao niti bih učio. Nije mi se sviđalo učiti, a bilo me je nekako i strah biti dobar. Radije sam tražio društvo onih koji su radili nered jer mi se sviđalo to što su bili u središtu pozornosti.
Kada sam trebao odabrati srednju školu, izabrao sam je po tome što je bila u drugome gradu, daleko od kuće i najvažnije, izvan roditeljske kontrole, sve kako bih imao svoju „slobodu“. Od toga trenutka između nas je zamrla svaka dublja komunikacija. Oni su naime pokušavali razgovarati sa mnom, no ja sam se zatvarao ili ljutito reagirao. Nisam iza njihovih pokušaja vidio iskreno zanimanje, iako ga je bilo. Ja sam mislio da me samo žele kontrolirati. Život u učeničkom domu sastojao se uglavnom od zabavljanja s prijateljima i ispijanja alkohola ili pušenja, kako bih se osjećao slobodnijim te stalnog mijenjanja djevojaka. Iako mi škola nije išla, jer je nisam uzimao za ozbiljno, završio sam je s dosta dobrim ocjenama te sam odlučio nastaviti sa studijem. Mislio sam da je titula važna i da ću se tako biti netko i nešto. Upisao sam se na fakultet no površno sam ga shvaćao. Nakon jednog hodočašća mladih u Međugorje, koji su bili povezani sa Zajednicom Cenacolo, na koje ni danas ne znam kako sam pristao da idem i kako to da sam se našao tamo, shvatio sam čemu sliči moj život i koje vrijednosti uistinu živim. Uvidio sam da ako uistinu nešto želim učiniti i postići u životu, moram preuzeti odgovornost. Ispod maske frajera bio sam zapravo razočaran i izgubljen. Gospa je u mom srcu pobudila jednu veliku želju: dovesti svoj život u red. Zajednicu sam poznavao već nekoliko godina preko moje djevojke Frederike, koja je imala brata u Zajednici i koja ga je na tome putu pratila. Nisam nikada ni pomislio da ću jednoga dana i ja biti dio te Zajednice. Kada sam ušao, nisam se osjećao očajnim niti na izmaku snaga. Mislio sam da ću ovdje provesti samo neko vrijeme te da ću u kratkom vremenu staviti u red stvari koje u mojem životu ne idu. No ipak, bilo mi je teško prihvatiti mnogo stvari koje sam počeo otkrivati o sebi. Imao sam mnogo pitanja, a nisam uspijevao pronaći odgovore. Kako sam bio u krivu kada sam mislio da će mi tri mjeseca biti dosta! S pomoću molitve i uz pomoć braće, shvatio sam da sam i ja potrebit.
Na početku me posebno dotaklo vidjeti radost u momcima koji su u životu prošli kroz probleme puno veće od mojih. I u meni je proplamsala nada da bih i ja mogao postati radosnim i realiziranim čovjekom. Zajednica me naučila, primjerice, da se stvari rade dobro, cijelim srcem, ne ostavljajući ih nedovršene na pola. To me potiče sve do danas. Na svom sam putu imao teških trenutaka gdje mi je dolazilo da napustim sve. No znao sam da od samoga sebe ne mogu pobjeći. Kako govori i majka Elvira: mi smo Zajednica koja je zahtjevna i koja te ne mazi dajući ti bombone i Coca-Cole u teškim trenucima, samo da bi ih nekako prebrodio… Danas znam da je ono što me zadržavalo bio u biti Bog, koji mi je nudio nešto novo. Trenutno živim u bratovštini u Varaždinu gdje su i djeca, djevojke te obitelj. Ova mi kuća pomaže da sazrijem radeći put zajedno s Frederikom. S njom danas gradim odnos drugačiji od prijašnjeg.
Upoznajemo se u svakidašnjici, prvenstveno preko istine i u jednostavnosti. Učim rješavati situacije među nama razgovarajući i gledajući se u oči. Učim opraštati gledajući vlastite nedostatke i ići naprijed te ne imati obješeni nos dulje od jedne minute. Svaki dan mi donosi nešto novo, novu priliku za rast – znam da ne smijem gubiti dragocjeno vrijeme koje mi je život podario. Dogodi se da padnem i do dvadeset puta u danu, no naučio sam izdignuti se te uvijek iznova biti zaljubljen u život. Istinski život je onaj s Bogom, koji svemu daje boju i okus.