Pozdrav svima! Zovem se Bojana, iz Zadra sam i imam trideset i šest godina. U Zajednicu, u žensku bratovštinu u Vrbovcu, ušla sam prije nekoliko godina zbog dugogodišnje ovisnosti o heroinu. Iz obitelji sam dosta jednostavne; mama je kućanica, što znači da je doma uvijek bilo toplo, uredno i na vrijeme skuhano. Tata je bio vojni pilot tako da nam ni materijalnog nikada nije nedostajalo, a brat mi je sretno oženjen, ima dva prekrasna sina. Ne gledajući nikad dublje u sebe, sve do Zajednice bila sam uvjerena da je droga moj izbor, a ne posljedice rata koji je tada buktio oko nas, slabe komunikacije u obitelji, stavljanja loših stvari ispod tepiha i nedostatka Boga. S godinama sam postala veliki manipulator i znala sam iskoristiti svakoga tko mi je bio blizu, osobito svoju obitelj, a sve sam uspješno sakrivala tim što sam bila dobar učenik, fakultetom i raznim stvarima koje su me zanimale, tako da je bilo teško vjerovati da se netko tko vodi ‘’normala život’’ istovremeno i drogira. Rano sam otišla od kuće, pa iako sam ostala živjeti u Zadru, moj tata sve do dana kad sam im rekla da mi treba pomoć nije znao ništa o mom problemu, a mama koja je bila slaba na moje manipulacije, brzo je prelazila preko svih mojih nereda. Dugo sam se vrtjela u krug pokušavajući s raznim terapijama, ali uvijek sam se vraćala na staro. Moja odluka da uđem u Zajednicu je bila jedino rješenje da se maknem od situacija koje sam ostavila iza sebe, nakon što su mi se zatvorila sva vrata i nisam više mogla bježati.
Početak puta je bio težak jer nisam navikla poštivati pravila, nisam vidjela smisao u ničemu što mi je Zajednica predlagala, počeli su mi se nanovo buditi osjećaji koje sam davno prije zgazila u sebi i shvatila sam da sam jako povučena i zatvorena. Ono što me zadržalo bilo je pravo prijateljstvo u istini. Reći istinu kad pogriješim i biti slobodna, štoviše, biti prihvaćena sa svim svojim slabostima i manama a da se ne osjećam osuđivano, u meni je probudilo nadu i osjećaj da volim i dopustim da budem voljena onakva kakva jesam, bez maski. A najveći dar od svih je vjera i povjerenje u Boga koji svakim danom sve više rastu. Shvaćam da je Bog čista ljubav i da imam sve veću potrebu i ja davati, a što najviše osjećam kad sam anđeo čuvar. Dati ljubav i pomoći nekomu tko je još slab pomaže mi da ozdravim od sebičnosti koja me blokirala cijeloga života. U Zajednici sam naučila da kleknuti ispred Presvetog i iznijeti mu svoje pogreške i rane i tražiti oprost daje veliku slobodu i ispunjenost.
A svaka žrtva i odricanje postaju moja dodatna snaga. Želim zahvaliti Bogu na svojoj obitelji zato jer u najtežim trenucima nisu posustali i zahvaljujući njihovoj snazi ja sam danas tu, svjedočim svjetlo. Zahvaljujem djevojkama koje nisu odustajale od mene i koje su mi pokazale da je Bog ljubav. Hvala Majci Elviri što me uči biti jaka i dostojanstvena žena koja se suočava sa svojim problemima i više ne bježi. Hvala Bogu što me voli!