 |
Petar |
|
|
Pozdrav svima!
Zovem se Petar, imam 31 godinu i dolazim iz Splita. Potječem iz peteročlane kršćanske obitelji te sam već s 15 godina počeo iskorištavati majčinu dobrotu i povjerenje te uzimati veće svote novca iz njenog novčanika. Tako polako ulazim u svijet lakih droga i kocke. Volio sam motore i aute te sam se kroz srednju školu uvijek volio isticati, biti primijećen u društvu. Međutim u dubini sebe bio sam pun strahova i blokada koje tada nisam primjećivao. Često sam se pitao zašto sam nesretan i tko sam ja zapravo. Ali nikad nisam pitao pomoć nego bi u takvim trenutcima otišao u kasino ili bi konzumirao lake droge koje su mi pružale bijeg od stvarnosti. Kao obitelj nismo oskudijevali, roditelji su bili vrijedni, išli smo na skijanja, ljetovanja, pohađali dobre škole, trenirali. Međutim često mi je nedostajao otac u bitnim trenutcima moga života, kada mi je trebala njegova ljubav, razgovor, zagrljaj. Te trenutke sam proživljavao s majkom te danas vidim rane koje su nastale u tom periodu kada bi otac podigao glas u kući, kada bi se svađao s majkom. To mi je teško padalo i činilo me nesretnim, ali to nisam pokazivao na van. Tada se u meni počela rađati ljutnja prema ocu, no bio sam dijete i nisam to tada shvaćao ozbiljno.
S 20 godina upisujem pomorski fakultet u Zadru te sve više bježim u svijet ovisnosti. U tom periodu mi umire baka koju sam puno volio te mi pogine dobar prijatelj. Svijet unutar mene se počinje raspadati te počinjem sve više izlaziti i konzumirati teške droge. Sa 24 godine sam doživio tešku prometnu nesreću te jedva ostajem živ, sa brojnim prijelomima kostiju. Nakon više od tri mjeseca kreveta i kolica ustajem na noge. Razočaran u život i Boga nastavljam konzumirati drogu. Svijet ovisnosti mi se gadio, no postajao sam sve više dio njega. Zadnje dvije godine u ovisnosti bila su prevelika patnja za mene i za moju obitelj. Često sam vapio Bogu i govorio mu spasi me ako postojiš jer ja više ovako ne mogu živjeti. U to vrijeme moji roditelji i sestre sa svojom upornošću i pozivima da se vratim kući predlažu zajednicu Cenacolo. Ispočetka ne prihvaćam jer i dalje tvrdim da mogu sam. Jedno jutro odlazim s majkom i sestrom u Međugorje, posjećujemo zajednicu i tijekom molitve pred Gospom u svetištu kreću suze koje ne uspijevam zaustaviti. Započinjem pripremne susrete za ulazak u Splitu gdje me dočeka Joško. Njegov iskreni osmijeh i sjaj u očima su me dotakli i rekao mi je probao si sve sad probaj zajednicu. Nakon priprema konačno dolazi dan ulaska u zajednicu. Majka i ujak ostavljaju me u Biogradu a ja osjećam da mi se svijet raspao i da sam totalno promašio u životu. Ušao sam u zajednicu u vrijeme Božića, bilo mi je teško ali sam znao da ne mogu više nikoga povrijediti niti ikome nauditi te da moram biti tu. Put započinjem uz prve teškoće koje teško prolazim, ali uz pomoć braće i odlučnosti u sebi nastavljam svoj put.
U životu sam uvijek tražio krivce u drugima za svoje probleme, ali sam shvatio da krivac leži u meni i mojoj sebičnosti. Nakon osam mjeseci gdje sam mislio da sam dobro, zajednica me šalje u Italiju u Bari gdje počinje moja najteža borba, borba protiv samog sebe. U Bariju mi je puno pomogao Glauco koji mi je bio drugi otac te je znao prepoznati trenutke u kojima nisam dobro i biti mi blizu. Kroz podjelu se učim oslobađati i komunicirati, pitati oprost za pogrešku što prije nikad nisam radio. Kroz molitvu mi je Bog dao da mogu vidjeti i pozitivne stvari u drugima, a ne samo negativno. Tijekom molitve u kapeli puno sam molio za svoje roditelje i njihovo zdravlje, da možemo oprostiti jedni drugima za rane koje nosimo. U zajednici sam oprostio sebi i drugima te vidim koliko mi je srce slobodnije i puno ljubavi kada opraštam. Tijekom klanjanja u kapeli su mi dolazili lijepi trenutci koje sam proživljavao sa svojim ocem kroz djetinjstvo. Tu se dogodio susret s živim Bogom koji je prošao kroz moje rane, zacijelio ih i dao mi da vidim koliko pozitivnih i lijepih stvari ima u mome ocu. Kada je moja obitelj došla u Bari ugledao sam oca, otrčao mu u susret, zagrlio ga i stisnuo jako. To je bio poseban trenutak u kojem držim svog oca, ne puštam ga i kao što kaže sestra Elvira brojim do sedam. Tu se dogodio trenutak pun emocija, pomirenja i oprosta kada sam dao zagrljaj ocu koji on u svome djetinjstvu nije imao, a ja sam ga tražio od njega.
Svaki dan zahvalim Gospodinu na daru svoga oca i srcu moje majke koje me uvijek slijedilo. Vidim kako dobra djela i pomaganje drugima danas me čine radosnim. Tek danas vidim koliko me Bog čuvao u mom životu. U zajednici sam naučio što znači biti pravi prijatelj u istini, što nekad zna biti teško. Danas je prošlo malo više od tri godine, živim u bratovštini u Varaždinu te sam zahvalan zajednici na odgovornosti i povjerenju koje mi daje jer svaki put kada roditelji dovedu dijete u zajednicu, osjećam se odgovornim za taj život i želim biti prijatelj, biti blizu u prvim koracima puta u novi život. Odgovornost donosi i poteškoće u trenutcima, ali kad živim ispravno uvijek imam snagu za ići naprijed. Svaki korak koji sam napravio i koji je zajednica napravila za mene mi je trebao. Zato sam odlučio ostati i vratiti ono što sam dobio. Jedna od najljepših stvari koje možeš pronaći u zajednici je iskren prijatelj. Sada bi želio napraviti iskustvo u zajednici s majkom jer znam da nam je to potrebno i volio bi još jedan dio puta napraviti u Italiji.
Hvala sestri Elviri, braći i zajednici Cenacolo jer su mi otvorili vrata kada moj život više nije imao smisla. Hvala jer je danas moje srce otvoreno u ljubavi za druge.