PAVLA
Bok svima, moje ime je Pavla i dolazim iz Čakovca. Ponovnim proživljavanjem i ozdravljenjem svojih rana shvatila sam od kuda je sve počelo, U mojoj obitelji vjera se živjela površno, iz puke tradicije, dok je svakodnevni život bio ispunjen svađama, prijevarama, psovkom i porocima. Teško sam to doživljavala. Sa 16 godina pobjegla sam od kuće te je to bio moj prvi krik da nisam dobro i da trebam pomoć.
Pokušala sam sa psihološkom pomoći koja mi nije pomogla te je trajala vrlo kratko. Nisam ozdravila svoje rane, već sam započela život u zlu.Školu sam završila uz pomoć varanja, manipulacije, supstanca. Upisala sam studij novinarstva te napravila godinu dana pauze. U toj pauzi započela sam i sa drugim supstancama, nikad mi ništa nije bilo dovoljno. Moja snaga volje polako se gasila. Stvari bi mi brzo dosadi i uvijek bi tražila nešto drugo. Mijenjala bih stilove oblačenja, muzike i društva. Zaljubila sam se tad u jednog dečka koji je također bio ovisnik. Zajedno smo postali robovi naših vlastitih užitaka.
Nakon 3 mjeseca ostala sam trudna, a on je završio u zatvoru na dvije i pol godine. Što mi je prvo palo na pamet? Dvadesetogodišnjoj djevojci bez vjere, ljuta na cijeli svijet… Da abortiram. Kad sam to rekla svojima, samo moja majka nije htjela da to učinim, a svi drugi jesu, čak sam imala i novce u rukama. Moja majka je tada zamolila Gospu da nas spasi, na neki način. Nekim čudom skupila sam hrabrosti i rekla svoje “DA” za život, pa makar bio i veoma težak. Slušala sam mnogo osuda od drugih, njihove želje bile su drugačije za moj život te nije bilo prihvatljivo tko je otac djeteta i gdje je završio.
Kad se rodio Dilan vidjela sam da ja nisam birala njega nego Bog ga je izabrao te mene da mu ja budem majka. Zavoljela sam ga već u trbuhu. Moja ovisnost međutim još je uvijek bila tu, želja za zabavom na pogrešan način bila je još tu, supstance su imale glavnu riječ. Prvi susret sa Cenacolom bio je u Varaždinu te kad sam ušla u dvorište u sebi sam znala da je to mjesto gdje se može spasiti, ambijent u kojem sam htjela da i Dilan odrasta. Tek skoro dvije godine poslije, odlučila sam da uđemo, jer je prije moj ponos pobijedio i moj ego je vjerovao u iluziju, da ću uspjeti sama. U tom mraku, život drugih ovisnika, a pogotovo onih koji su i sami imali djecu, upalio je uzbunu u meni da će i za mene biti prekasno ako ne reagiram na vrijeme te sam tako odlučila da promijenim svoj život. Zajednica me primila baš takvu kakva sam bila, i nakon tri mjeseca i Dilan je stigao. U Zajednici učim kako stati na svoje noge i kako se ne oslanjati samo na svoju snagu već i na Božju.
U tom su primjer naši svećenici i časne sestre koji su primjer u dobru, veseli su, plešu, žele nam dobro svim srcem. Oni su promijenili i moju sliku o crkvi i katoličkoj vjeri. Hvala Bogu na tako velikoj obitelji! Sretna sam što Dilan vidi danas jednu mamu koja se trudi živjeti čisto. Ima još mnogo toga za naučiti i ne garantiram nikada da sam uspjela sa cijeli život, da sam na mjestu. Pomažu mi cure koje žive sa mnom , koje me bolje vide, nego ja samu sebe. Trenutno smo u Međugorju, nakon tri i pol godine u Italiji. Moji su se roditelji razveli nakon mog ulaska u Zajednicu te vidim da su sad sretniji i osjećam da smo bliži sada, svatko u svojoj kući, nego prije u istoj ali bez mira, zato što puštamo Isusa u naša srca te učimo kako oprostiti jedan drugome.
Jako sam sretna na daru Dilanovog života te mu pričam dosta o poštivanju oba roditelja, iako drugi nije prisutan. Pričam mu koliko je bitan njegov život te da ga Bog jako voli jer je i njegovo dijete!