MIHOVIL
Zovem se Mihovil. Kao dijete, bio sam pun radosti i vesela duha. Odrastao sam u skromnoj obitelji, ali bogatoj ljubavi. Naime kao djecu mene i moju sestru je usvojila obitelj otvorena srca za život. No unatoč svoj ljubavi koju su mojoj sestri i meni prenosili naši adoptivni roditelji, poteškoća nije nedostajalo. Meni je najteže padala bolest moje sestre jer sam za sestru bio jako vezan. U školi sam se trudio biti u centru pažnje, najsmješniji, a na kraju i najproblematičniji, sve radi duboko usađenog straha od ponovnog odbacivanja.
Kako je vrijeme prolazilo zdravlje moje sestre sve se više pogoršalo. Ja sam postajao sve ljući i zadovoljniji. Počeo sam se sramiti samog sebe, svoje priče, obitelji i svoje sestre. Zatvorio sam se u sebe, akumulirajući ljutnju tražeći kako bijeg od realnosti. Počeo sam izostajati iz škole, bježati od kuće, tražeći ispunjenje na krivim mjestima. Krenuo sam krasti i doma i vani kako bih svoju mržnju nadomjestio svojom pozicijom među drugima. Sve više sam lagao i zatvarao se te sam pronalazio lažni mir u drogama i alkoholu. Svoje frustracije sam smirivao svakodnevnim konzumiranjem u početku lakih, a potom težih opijata. Odlaskom na utakmice i agresivnišću pronašao sam lažnu utjehu i ispušni ventil od svega što me je od malena mučilo. Počeo sam vjerovati da život započet odbacivanjem nije vrijedan življenja te sam sve više podilazio suicidalnim razmišljanjima i bijegu od realnosti.
Izgubio sam svaki odnos s obitelji i prijateljima te sam se zatvorio u svoj svijet depresije. Zahvaljujući molitvi mojih roditelja i upornosti moje prijateljice i tadašnje djevojke upoznao sam Zajednicu s 17 godina. No imao sam odbojnost prema molitvi, prijateljstvu i redu. Vrijeme je prolazilo, a ja se nisam maknuo s mjesta te sam tako nakon godinu dana izašao iz Zajednice i nastavio bježati od svoje realnosti i svoje priče. Ponovno sam ušao u Zajednicu nakon što sam vidio da jedino uz pomoć Boga mogu naprijed jer mi se život polako gasio. Vratio sam se baš u vrijeme Božića, u vrijeme koje sam uvijek teško podnosio jer sam upravo tad na dan usvanja te mi je Božić budio stare osjećaje.
Na taj prvi Božić nakon povratka bio sam u Zajednici oko dva tjedna i imali smo misu. Usred propovijedi don Ivana, bio sam pozvan pročitati rečenicu: “A onima koji su ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.” To me snažno pogodilo i u trenutku sam shvatio da je vrijeme da otvorim srce kako bi se mogao roditi mali Isus u njemu. Malo nakon Božića prebačen sam u bratovštinu u Bari u Italiji. Tamo sam proveo više od dvije godine i svaki Božić mi je ponovno odzvanjalo da trebam primiti Boga u svoje srce. Zahvaljujući otvorenom srcu momaka i molitvi počeo sam upoznavati samog sebe u slušati svoje srce. Božić mi je i dalje turbulentno razdoblje jer uvijek vodim nutarnje borbe, no vidim da preko molitve upravo tada najviše rastem i jačam.
Božić je uvijek borba staroga i novoga unutar mene. Osjećam zahvalnost Zajednici i svim momcima koje sam sreo na svom putu i koji su mi pomogli unatoč mojim ponekad teškim karakternim crtama. Osjećam da je vrijedno ostati nešto duže u Zajednici i pomoći drugima. Trenutno sam više od tri godine na putu i živim u bratovštini Gospe od Zdravlja u Ugljanima, upravo u onoj iz koje sam izašao prvi put. Tijekom posta srijedom u srcu osjećam da sam rođen za velike stvari, upravo onako kako su mi govorili moji roditelji od malena. Već duže vrijeme osjećam da želim biti svjetlo u životima djece u misijama, koja kao i ja nose križ života već od malena. Unatoč svim mojim nedostacima vjerujem da će mi se taj put uz Božju pomoć otvoriti.