 |
Ana |
|
|
Zovem se Ana i dolazim iz malog mjesta u Gorskom kotaru.
Uz brata i stariju sestru najveći dar koji mi je Bog dao je moja sestra blizanka. Biti blizanac za mene je uvijek bilo nešto posebno - iako različite, uvijek smo se dobro slagale. Imala sam lijepo djetinjstvo i roditelji su se uvijek trudili da nam nikada ništa ne fali. Ono što je mene već kao malenu boljelo je bio nedostatak komunikacije u obitelji i svađe koje su često puta bile nerazriješene. Puno puta sam nakon situacija s ocem bila zbunjena, ne shvaćajući razlog njegovoj nervozi i često sam se osjećala kao krivac u svemu. Posebno sam bila osjetljiva na vikanje u kući no unatoč tomu uvijek sam imala potrebu da smirim situaciju. Kad sam krenula u srednju školu, ušla sam u vezu s dečkom s kojim sam ostala skoro 10 godina. Shvatila sam da je ta veza puno puta bila bijeg od kuće i od onoga što sam živjela. U tom periodu počela sam izlaziti van tako da sam već tu Boga stavila na stranu prateći društvo kako živi. Uvijek sam se trudila biti odgovorna kako doma, tako i u školi i rijetko kada sam pokazivala ono što zapravo živim, tako da je izvana izgledalo sve super. Nakon završetka fakulteta ostala sam doma u potrazi za poslom, dok se moja sestra blizanka odselila i počela raditi.
Tu sam malo po malo počela padati i gubiti nadu u svoju budućnost. Shvatila sam da sam u školi dosta bježala od sebe i obaveze sam uvijek stavljala na prvo mjesto. Rijetko kad bih se zaustavila i pogledala unutar sebe i tu sam počela shvaćati da sama sa sobom nisam dobro. No prolazeći uvijek preko svojih osjećaja išla sam i ovaj put dalje i nisam davala pažnju onome što živim. Nikomu se nisam otvarala i dijelila i tako sam se malo po malo počela zatvarati u svoj svijet u koji je ušao alkohol. Na početku mi je to izgledalo bezazleno iako mi je savjest govorila da nije u redu to što radim, no ja sam se uvijek unutar sebe opravdavala sa samo još jednom situacijom dok ne prođe, pa će sutra biti bolje, no vrijeme je prolazilo, a ja sam se našla na samome dnu. Počela sam gubiti smisao života i često sam odbijala bilo kakav razgovor s roditeljima i obitelji. Počela sam biti ravnodušna na njihove riječi i pokušaje pomoći. Na kraju sam shvatila da nisam bila više svoj vladar jer je moj život počeo biti pun laži, sebičnosti, samosažaljenja, ulaženja u pogrešne odnose. U jednom trenutku sam se odselila od kuće misleći da će promjenom mjesta biti bolje no uvijek sam iznova padala. Zatvarala sam se u sebe i svaki novi dan za mene je bilo mučenje. Pokušaji liječenja kod raznih doktora nisu bili uspješni. Trenutak gdje se u meni sve prelomilo bilo je kada je teta saznala za moj problem. Ona je skupila hrabrosti i otvoreno mi rekla: “Ana, znam da piješ.” Sjećam se tog trenutka gdje smo svi zajedno s majkom i sestrama sjele za stol i otvoreno pričale, a ja sam samo htjela pobjeći i sakriti se jer nisam htjela prihvatiti svoj problem. U meni je sve gorjelo, ali u istom trenutku sam osjećala da mi ta istina rečena naglas radi dobro i da ovaj put ne smijem pobjeći. Tako sam nakon nekog vremena prvi put pokucala na vrata Zajednice. Nakon nekoliko prijeđenih kolokvija ušla sam u bratovštinu Majka života u Vrbovcu. Za mene je sve bilo novo, kao da sam ušla u neki drugi svijet. Pored ostalih cura i mog anđela čuvara osjećala sam se jako malenom vidjevši sve njih vesele i slobodne, dok sam ja bila puna strahova i nesigurnosti. Najveći strah sam imala od podjele onoga što sam živjela. Nisam znala dati ime onome što sam živjela i tu sam shvatila da se na kraju ne poznajem. Jako mi je bilo teško otvoriti se, i imala sam još veliki zid ispred sebe, ne shvaćajući stvarnu situaciju u kojoj sam se našla. Na pitanje mojih sestara kako sam moj odgovor je uvijek bio dobro sam.
Sve dok sa nepunih pet mjeseci nisam izašla iz Zajednice misleći da mi je samo trebalo malo vremena da se odmaknem od svoje sredine i da ću biti dobro. Ali to je bio samo još jedan bijeg. Nakon nekoliko dana provedenih doma i radosti što sam opet kući počela sam uviđati da se sve vraća na staro i da sam ja stara Ana kakva sam bila i prije Zajednice. Htjela sam se na brzinu uklopiti u svijet i osamostaliti se, no zbog osuđivanja i odbacivanja same sebe uslijedio je još jedan pad gdje sam prvi put iskrreno zavapila Bogu za pomoć. Stalno su mi dolazile na pamet i riječi Zajednice kada me savjetovala da ne izlazim van nego da se počnem boriti za svoj život. Razočarana u sebe i život gledajući obitelj u patnji koji sam im nanijela obratila sam se ponovno Zajednici i nakon dva mjeseca sam opet ušla u bratovštinu u Vrbovec. Tu su me sestre ponovno dočekale zagrljajem i raširenim rukama. Bilo mi je jako teško ponovno imati anđela čuvara jer sam se osjećala da sam nakon već napravljenih koraka opet se vratila na nulu. Bila sam dosta ponosna i teško sam prihvaćala obvezu čišćenja koju sam dobila sa svojim anđelom čuvarom. No zahvaljujući njoj i mnogim situacijama koje smo imale počela sam se malo pomalo otvarati i gledati sve duvlje, graditi povjerenje u osobe sve dok nisam počela prihvaćati svoj život i svoju prošlost. Počela sam priznati svoje greške i promašaje i tako sam počela polako puštati Boga u svoju svakodnevicu.
Danas nakon dvije godine u Zajednici mogu reći da je Isus čuo moj vapaj i da me nikada nije ostavio. Pronašla sam smisao života, smisao u darivanju sebe drugima. Za mene je to novi osjećaj, osjećaj koji me ispunjava. Biti tu za nekoga, znati saslušati, savjetovati, oprostiti,zagrliti. Postale su mi jasne riječi naše majke Elvire kako služiti znači kraljevati. Počela sam se realizirati kroz raznorazne obaveze koje mi je Zajednica povjerila, a najveću zahvalnost mogu izraziti što se nikada nije zaustavila na mojim greškama nego što me uvijek gura naprijed. Trenutno radim u radionici ukrasa gdje smo počeli s pripremama za Božić. Radeći božićne vijence i rasteć kroz razne situacije s ostalim sestrama. Rado se prisjećam prethodnih Božića u Zajednici i živih jasnica koje smo napravili. Uz pokoju žrtvu i hladnoću u predbožićnim danima srce mi je bilo ispunjeno vidjeći zahvalnost i osmijeh okupljenih ljudi.
Bila sam sretna što sam i ja na neki način mogla sudjelovati u jaslicama i zaživjeti Isusovo rođenje, rođenje koje se na kraju događa svaki dan u našim srcima. Posebno me je dotaklo što smo na kraju svi okupljeni mogli dati hvalu Bogu pjesmom Tebi hvala i slava jer naš si spasitelj. Zahvaljujem našoj majci Elviri na daru vjere, ljubavi koju je imala prema nama i životnim vrijednostima koje nam je prenijela preko Zajednice. Osjećam se u srcu bogatom jer sam kroz Zajednicu dobila još jednu veliku obitelj koja mi je pružila ruku i omogućila novi početak.