IVAN
Dobar dan, zovem se Ivan i dolazim iz malog slavonskog sela imenom Cerna. Moja obitelj nije imala vlastitu kuću tako da sam u djetinjstvu puno puta gledao oca i majku kako crtaju plan za izgradnju našeg doma. Radili su, odricali se i trudili se ostvariti t aj zajednički san. Moja mlađa sestra bolovala je od astmatičnog bronhitisa te je u djetinjstvu više vremena provodila u bolnici na inhaliranjima zbog napadaja gušenja, nego izvan kuće, bila je alergična na preko 25 raznih stvari tako da smo zbog uvjeta u ono vrijeme mijenjali mjesta u kojima smo živjeli. Gledajući oca kako mnogo radi u tiskari i majku koja se brinula o sestri te vršnjake u školi koji žive u vlastitim domovima zatvarao sam se u sebe nezadovoljan misleći da smo siromašniji od drugih obitelji. Nezadovoljstvo i ljutnja gurali su me u egoizam te sam počeo krasti najprije u dućanima, a zatim i od roditelja.
Kad sam imao 11 godina san o našem domu se napokon počeo ostvarivati, započeli smo izgradnju naše kuće i bio sam neizmjerno sretan. U malom sokaku u kojem smo skoro svi rodbinski vezani započeli smo novi sretniji život, čak se i sestrino zdrastveno stanje popravilo i napadaji gušenja su bili sve rjeđi. To sretno razdoblje nažalost nije dugo trajalo. Nakon samo godinu dana, otac se razbolio od zloćudnog tumora te nakon dvije godine borbe i liječenja preminuo. Nisam znao nositi tu bol niti prihvatiti situaciju koja se dogodila. Optužio sam Boga da je kriv za sve, da mi je uzeo jedini uzor u životu, bacio sam krunicu u peć i rekao da se više nikada neću moliti.
Uskoro sam završio srednju školu i počeo raditi u građevini. Radio sam na terenima po cijeloj Hrvatskoj. Zbog nezadovoljstva koje sam osjećao i u odnosu s majkom i sestrom, bilo mi je dosta svađe i nerazumijevanja. Počeo sam koristiti droge uz alkohol i tako trošio vrijeme. Postao sam rob površnog života. Nezadovoljan životom i samim sobom i kao rob poroka živio sam 13 godina. Umoran od propuštenih prilika, propalih pokušaja i neostvarenih ciljeva u svojoj samoći shvatio sam da bez Boga ne mogu ništa. Tu se dogodilo moje obraćenje, odlučio sam da ne želim živjeti bez Isusa. Uzeo sam papir i olovku te pisao sve grijehe koje sam počinio u životu, doživio sam jedan milosni trenutak pokajanja. Počeo sam često moliti i pokušavao sam se izboriti protiv poroka no nisam uspijevao. Razgovarajući sa svećenikom u svom selu predložio mi je Zajednicu Cenacolo. U prvi momenat mi je bilo teško odlučiti se na taj korak jer je tražio od mene puno odricanja no znao sam da se sam neću uspjeti izboriti protiv droge i ostalih poroka. Nakon odrađenih kolokvija i radnih dana na kojima me se dojmila sloboda momaka, osmjesi na licima i mir koji sam osjetio u bratovštini u Šarengradu, odlučio sam da je Zajednica mjesto za mene te sam nedugo zatim ušao u bratovštinu Gospe od zdravlja u Ugljanima.
Početak nije bio lak. Bio sam pun strahova, stizale su me misli o prošlosti i propuštenim prilikama no imao sam prijatelja anđela čuvara s kojim sam mogao podijeliti i koji me nije osuđivao te je imao razumijevanja za mene i strpljenja da me uvede u duh Zajednice. Malo po malo česte kateheze o prijateljstvu, žrtvi, istini, služenju te konstantna molitva budili su u meni novi život želju za činiti dobro, raditi uslugu za ručak, pitati oprost, izaći u susret i suočiti se sa strahovima. Zajednica mi je pokazala da u najtežim trenucima ne treba bježati nego se suočiti sa nastalom situacijom, pokazala mi je da kako kaže majka Elvira: “Bol i trpljenje treba pretvoriti u ljubav”. Klanjanje pred presvetim pomaže mi predati poteškoće, strahove, slabosti i siromaštva Gospodinu u ruke moleći ga da mi pomogne pobijediti ih. Redovne svete ispovijedi i mise pomogle su mi da vidim koliko me Bog neizmjerno ljubi i da je njegovo milosrđe beskrajno. Tako sam oprostio sebi svoje greške i propuste i zavolio svoj život jer je dar od Boga. Zajednica mi pomaže jer kroz obavljanje različitih obaveza, učenja stranih jezika i sve što Zajednica stavlja ispred mene postao sam slobodniji od strahova, moja vjera i samopouzdanje su narasli, uviđam svoja siromaštva koja želim pobijediti. Razgovarajući i iskreno dijeleći radim nova prijateljstva, strpljenje i razumijevanje koje su braća imala za mene ja hoću davati drugima.
Zajednica me uči da se oslanjamo na Božju providnost putujući kroz život s Gospodinom. Naučio sam cijeniti i zavolio raditi stvarati nešto svojim rukama. Odnosi u mojoj obitelji su bolji i osjećam zajedništvo i razumijevanje među nama. Želim zahvaliti na daru majke Elvire i daru Zajednice Cenacolo koji su mi pomogli da ustanem iz blata i živim novi život pun smijeha, radosti, molitve i služenja.