JANA
Zovem se Jana i dolazim iz Slovačke, iz kršćanske obitelji s četvero djece gdje sam provela sretno djetinjstvo. Od malena majka nas je učila važnost molitve i uvijek se rado sjetim večernjih molitava s braćom koju nas je mama učila prije spavanja. Već tada sam počela graditi odnos s Bogom i za mene je odlazak na nedjeljnu svetu misu bio neizostavan. Kao djevojčica uključila sam se u razne humanitarne akcije gdje smo često s ostalim mladim volonterima pružali ruku najpotrebitijima. Sudjelovala sam u plesovima, pravljenju predstava za djecu i starije kroz što sam se počela realizirati. Tu sam se osjećala dobro jer sam počela izlaziti iz svoje zatvorenosti koju sam živjela kao dijete jer uspoređujući se sa starijom sestrom često sam imala osjećaj manje vrijednosti. Sestru sam gledala kao uzor, ali sam osjećala i ljubomoru jer sam ju doživljavala boljom od sebe. Također sam patila zbog svog odnosa s ocem pored kojeg sam se osjećala inferiornom zbog poremećaja dispraksije koji uzrokuje manju razinu spremnosti te je često dovodi do toga kad bih nešto uzela u ruku, da bih to oštetila ili razbila. Ponekad su to bile tatine stvari i njegove reakcije ljutnje i neshvaćenosti izgradile su veliki zid prema njemu. No ja sam i dalje nastojala privući njegovu pažnju svojim ponašanjem i biti prihvaćena.
Za razliku od njega moja majka je uvijek bila blizu mene i stalno se interesirala što mi je ponekad i smetalo jer mi je bilo teško otvarat se. Kad sam imala 15 godina pogodila me činjenica da trebam pohađati srednju školu koju su mi roditelji odabrali i u koju se nisam htjela upisati. Sve zajedno to me počelo umarati i stvarati bunt te je uzrokovalo česte svađe u obitelji. Još jedan važan trenutak koji mi je obilježio djetinjstvo je bio kada sam dobila priliku polagati vozački ispit, uzela sam obiteljski auto gdje sam napravila nesreću i razbila auto. U tom trenutku znajući da sam napravila glupost i uz osjećaj manje vrijednosti i nesposobnosti koje sam živjela sve oko mene se srušilo i počela sam gubiti volju za životom, a dotuklo me kada sam shvatila da su roditelji izgubili povjerenje u mene. Tu sam počela padati u depresiju. Počela sam se udaljavati od Boga i odustala sam od svih svojih aktivnosti i na inzistiranje svojih roditelja morala sam položiti ispit iako to više nisam htjela. Uz puno poteškoća uspjela sam položiti ispit, ali nisam osjećala nikakvu radost. Tijekom priprema za vozački ispit bila sam pod stresom, počela sam gubiti apetit i to je bio početak mojih problema s hranom. Majka je uočila problem i nastojala je da mi pomogne što sam ja neko vrijeme odbijala no konačno sam pristala na terapiju. Nekoliko mjeseci uspijevala sam uravnotežiti svoju prehranu, ali zbog stvari koje sam nastavljala živjeti pala sam u bulimiju, gdje je hrana postala moj bijeg, moja droga od svih problema koje sam živjela u školi i u odnosu s obitelji. Na početku nisam htjela priznati ni prihvatiti svoj problem i tako smo odlučile zajedno otići psihijatru. No gledajući kako život ide dalje i gledajući braću sretne sa svojim obiteljima, postala sam sve tužnija.
Pomislila sam da ću promjenom grada riješiti svoje probleme te sam nakon završetka fakulteta otišla raditi u Austriju. No nastavila sam padati sve dublje i problem s hranom je postao nepodnošljiv. Shvatila sam da se ne mogu boriti sama te sam se vratila kući gdje sam nakon još jednog neuspjeha počela vapiti Boga za pomoć. Preko Božje providnosti i moje prijateljice uputila sam se u Međugorje gdje sam pitajući Gospu za pomoć upoznala Zajednicu Cenacolo. Sudjelovala sam na svjedočanstvima gdje sam počela shvaćati da je Zajednica ta koja bi mi mogla pomoći, ali zbog ponosa i nedostaka hrabrosti nisam odmah napravila taj korak jer sam ojoš uvijek na sebe gledala kao na osobu bez problema. No ipak počela sam razmišljati o ulasku u Zajednicu. Ključan trenutak je bio kada se moj otac razbolio. U tom periodu majka je bila ta koja nije gubila vjeru i nadu i koja nas je poticala da budemo ujedinjeni u molitvi. Tad sam shvatila koliko je život dragocjen. Moj otac, iako je zbog bolesti izgubio posao, nije odustajao od sebe, borio se za svoj život i za nas. Tu se moj odnos s njim počeo poboljšavati. Iako sam bila još uvijek hladna prema njemu, nisam ga ostavljala samoga, kad god je trebao pomoć, bila sam pri ruci. Sve ove promjene potaknule su me da odem ponovno u Međugorje te sam odlučila ući u Zajednicu Cenacolo. Pripremni kolokviji trajali su 6 mjeseci. Nakon 10 godina velikih problema bilo mi je teško krenuti ispočetka. Moj tata- iako nije potpuno podržavao moju odluku, pratio me na kolokvijima, a sestre i braća su mi davali snagu za dalje. Kako je vrijeme prolazilo počela sam bolje upoznavati tko sam i što sam. Kako bih postala zrelija i odgovornija Zajednica mi je davala prilike da rastem kroz male odgovornosti pobjeđujući svoje strahove, nesigurnosti i limite približavajući se cilju kojeg imam, a to je da mogu educirati djecu i pripremati se za majčinstvo. S dvije godine Zajednice dobila sam priliku da se skrbim o djeci što mi je pomoglo otvoriti srce. Djeca su mi pomogla da uočim stvari koje trebam mijenjati na sebi.
Preko molitve počela sam graditi autentičan odnos s Bogom, otkrila sam važnost iskrenog prijateljstva. Danas Zajednicu živim kao svoju obitelj i želim zahvaliti svima koji su mi pomogli na početku puta i svima onima koji još uvijek hodaju sa mnom, svojoj obitelji koja me prati i radi put zajedno sa mnom.