 |
Toni |
|
|
Zovem se Toni i dolazim iz Splita. Upravo sam ušao u pedesetu godinu. Zajednicu sam upoznao davne 1990. godine zahvaljujući don Juri Vrdoljaku. Naime, moja majka mu se obratila za pomoć jer su se poznavali sa studija i znala je da don Jure poznaje zajednicu. Roditelji su me voljeli, ali nikad nismo imali dublji odnos. Ponekad sam osjećao da mi nedostaje biti više s njima jer su zbog posla, a i mlađe sestre koje je bila boležljiva mene često povjeravali baki i djedu. Ipak sve u svemu mogu reći da mi je djetinjstvo bilo sretno i bezbrižno. Otac mi je prenosio vrijednosti rada i požrtvovnosti, a mama je kao profesorica više pažnje polagala općoj kulturi i školi. Međutim, o Bogu se nije pričalo. Moji nisi odlazili u crkvu. Ipak, živjeli su vrlo moralno i to su htjeli prenijeti na mene i sestru.
Raspad Jugoslavije
U ljeto 1990. godine Jugoslavija se počela raspadati, a u zraku se osjećao miris promjena. Ulice su bile pune droge, a na nogometnim utakmicama koje sam posjećivao osjećao se miris nadolazećih sukoba. U međuvremenu sam postao ovisnik o heroinu. U trenutku kad mi je jedan od najboljih prijatelja od predoziranja umro ,otvorile su mi se oči. Državne institucije nisu u to doba nudile nikakvo rješenje za ovisnike, a svi moji pokušaju skidanja donosili su još veća razočarenja. Bio sam na dnu. Po prvi put u životu tražio sam pomoć od Boga, što je bilo čudno jer u crkvu nisam išao niti sam znao ijednu molitvu. Providnost mi je vrlo brzo poslala Majku Elviru i momke.
Susret s Elvirom
Prvi susret s Elvirom zbio se u konkatedrali sv. Petra u Splitu. Don Jure Vrdoljak nazvao je moju mamu da dođemo poslušati svjedočanstvo jedne talijanske časne sestre i njenih momaka. Elvira je govorila o mnogočemu, ali ja usprkos prijevodu don Josipa Ćorića nisam puno shvaćao. No to uopće nije bilo bitno. Presudno je bilo to da sam u njenim očima i očima momaka vidio život, radost i nadu. Nakon dva sata svjedočanstva rekao sam sebi “to je to”. Bez puno premišljanja odlučio sam povjeriti svoj život u ruke te male i odlučne žene.
Ulazak u Zajednicu
Stjecajem okolnosti ušao sam u Zajednicu već nakon dva dana i to u Italiji. Naime, na Elvirinom povratku iz Međugorja jedan momak je odustao te se oslobodilo mjesto u kombiju koji je išao prema Italiji. Pozvali su me, a ja se nisam ni trena dvoumio. Bilo je to točno na očev rođendan. U Italiji sam prve dane proveo sam krizirajući, ali uz pomoć moga anđela čuvara Totija brzo sam došao k sebi. Bilo je teško, bio sam jedan od rijetkih Hrvata koji su tada ulazili u zajednicu, nisam znao talijanski. Ipak ostao sam iz želje da promijenim svoj život a i zato jer nisam imao nekog velikog izbora. Polako su ulazili i drugi momci iz Hrvatske, ali bi svi odustali nakon nekog vremena. Jedino je Jakiša u tom periodu ostao. Droga te zavara da si nakon par mjeseci dobro jer si se fizički vratio u formu. Nažalost, danas, nakon 30 godina, većina njih su pokojni.
Otvaranje kuće u Međugorju
Neko vrijeme nakon mog ulaska Majka Elvira je osjetila da je vrijeme za otvaranje kuće u Međugorju. Rat se rasplamsava svaki dan sve više i više, svi napuštaju ove prostore, vlada velika neizvijesnost. Mi unatoč svemu ostajemo, gradimo, molimo Gospu za mir, dijelimo malo providnosti koja nam dolazi s potrebitima, započinjemo s kolokvijima. Vicka je skoro svaki dan u Zajednici, a i Elvira je često s nama. Vicka bi dovodila hodočasnike i govorila im o Zajednici. Pomagala je oko birokratskih stvari, govorila o svojim susretima s Gospom. Nije se libila ni oprati posuđe ili napraviti tortu za nas. Vidjelo se da su ona i Elvira velike prijateljice. Naročito su mi u sjećanju Elvirine kateheze i komentari Riječi Božje na Podbrdu. Tijekom dana Elvira bi imala vremena za svakoga od nas. Nevjerojatna energija i sebedarje. Osjećao sam da moj život opet ima smisla. Oko mene, a da toga nisam bio ni svjestan, bili su ljudi koji su imali dubok odnos s Bogom: Stefano, Ivan, Marco, Cinzia, Mauricio d’Alessio, Albino, Jure, Glauco i mnogi drugi.
Usponi i padovi
Nakon pet i pol godina izlazim iz zajednice. Poslušavši Elviru ne vraćam se kući, nego odlazim živjeti i raditi u Veneciju kod jedne obitelji koja je poznavala Zajednicu. Tu sam proveo lijepe godine gradeći nova prijateljstva i novi život. Nakon nekog vremena vraćam se kući radi zdravstvenih problema roditelja. Mojim dolaskom tata se preporodio. Skupa smo napravili puno lijepih stvari. Ipak, zbog puno križeva i bolesti u obitelji, a također i zbog mog narušenog zdravlja polako u meni dolazi do nemira i indiferentnosti. Čekam da se stvari poslože same od sebe. Zanemarujem molitvu, počinjem ponovo pušiti travu i piti. Bog mi govori preko glasa savjesti, ali ja odbijam poslušati taj glas. Nakon smrti roditelja ostajem sam sa sestrom i sve više tonem. Ponovo dotičem dno.
Novi početak
Vratiti se nije bio neki veći problem. Međutim, bilo je teško priznati samom sebi da sam ponovo pao u iste pogreške i da nisam ustrajao u svojim odlukama. Nakon puno godina nalazim ponovo mir kojeg sam davno izgubio. Spoznaja da mi je Bog oprostio pomogla mi je da pobijedim mnoge strahove i limite. Vidim kako se kroz ove godine i moja vjera promijenila i sazrela preko životnih križeva i situacija. Dogodilo se i puno lijepih stvari. Bog je preko Zajednice ušao u živote nekolicine mojih prijatelja koji danas imaju obitelj i stoje dobro, a nekada smo bili svi jednako izgubljeni, upravo kao i momci što danas dolaze pitati pomoć. Prvi put sam ušao u Zajednicu kao dvadesetogodišnjak. U njoj sam proveo nešto više od pet godina, izišao, bio vani više od dvadeset godina i potom ponovo ušao. Teško je usporediti zajednicu kakva je bilo tad u samim početcima i kakva je sad. Kad sam prvi put ušao bila nas je oko 140 u pet-šest kuća. Skoro svi ovisnici o heroinu, momci s ulice s iskustvom zatvora, ljudi koji znaju što znači dotaknuti dno. Danas je profil ljudi drugačiji, a Zajednica se prilagođava novim vrstama ovisnosti. Za mene je to prilika da razumijem i prihvatim ljude s drugačijim životnim pričama i problemima. Želim od srca zahvaliti što sam upoznao Majku Elviru i Cenacolo.