 |
Mama Jelena |
|
|
Kako ste se odlučile poći u misije?
Mama Jelena: Za vrijeme sv. mise na proljetnom susretu u Vrbovcu 2015. godine don Ivan je pričao o misijama i roditeljima misionarima. Slušajući njegove riječi dobila sam želju da i ja budem dio te priče; da pružim svoju ruku i pomognem koliko mogu. Tu istu želju dobila je i moja prijateljica Žarka. Prolazili su mjeseci a želja nije jenjavala. Stoga smo jednog dana pristupile don Ivanu i podijelile tu želju s njim. Don nas je samo rekao: „Molite na tu nakanu“. I tako jednog dana prišao nam je don Ivan i upitao da li je želja i dalje jaka i da li smo spremne na misiju. Bez imalo razmišljanja rekle smo „da“. I tako počinje naša priča. Početkom listopada 2017. godine otputovale smo u Limu, glavni grad Perua i postale dio misionarske obitelji.
Kakav je bio prvi susret s misijom?
Mama Jelena: Apsolutno sam ostala zatečena. O misijama sam slušala puno i svugdje no mislim da nas nitko nije mogao pripremiti na ono što nas je dočekalo, recimo da preko 30-ak djece pjeva i veseli se mome dolasku. Nisam mogla ni zamisliti ljubav kojom su me obasipala djeca odmah po dolasku i sve do samoga kraja. Nitko mi nije rekao da ću se zaljubiti u djecu iz kuće Rayo De Luz i da će mi odlazak biti pretežak. Ono pak na što sam bila pripremljena bio je cjelodnevni boravak s djecom od samoga jutra do sutra; od doručka i odvoženja djece u škole, odlaska u kupovinu do spremanja za spavanje.
Kakav je dojam Peru ostavio na vas?
Mama Jelena: Ono što se najviše razlikovalo od moje hrvatske svakodnevnice i što me je najviše iznenadilo je svakako veliko siromaštvo i zapanjujuće velik broj napuštene djece. Makadamske ceste, kuće bez krova i poda, loša infrastruktura, bolesti poput tuberkuloze, njihova su svakodnevnica. Uz sve to oni su veseli i ne skidaju osmjeh sa lica. Upravo taj osmjeh oduševljavao me je svaki dan. Veselje koje nose uz svu tu patnju zarazno je i upravo taj osmjeh htjela sam ponijeti sa sobom kao uspomenu na svoj boravak u Peruu. U Limi smo posjetili veći broj znamenitosti. Posebno su me se dojmile crkve u Limi: sv. Franje, Srca Isusova, Majke Božje Fatimske te crkva sv. Leopolda Mandića gdje je na službi pater Drago koji je misionar već 30 godina. Putovali smo uz ocean do mjesta Miraflores. Posjetili smo San Pedro, Santa Maria del Mar, San Bertolo i pustinju Supe gdje je smještena još jedna Cenacolo bratovština. Upoznali smo se s načinom života Peruanaca i uvidjeli veliku razliku između bogatih i siromašnih, gdje srednjeg staleža gotovo uopće nema.
Je li bilo nekih poteškoća?
Mama Jelena: Svakako je nepoznavanje španjolskog jezika bila velika prepreka, ali uz pomoć misionarke Nikoline koja mi je prevodila vrlo brzo sam se opustila i „pričala“. Vesela i opuštena djeca otvorenog srca pomogla su mi da se sporazumijemo jezikom ljubavi tako da mi na kraju španjolski nije bio ni potreban.
Što bi poručili za kraj?
Mama Jelena: Ovo je bilo vrlo pozitivno iskustvo i rado bih ga ponovila. Bilo je teško poći kući i rastati se od djece, posebno od par njih za koje sam se vezala. Svakome tko može i ima želju preporučam ovakvo iskustvo. Meni je pomoglo da postanem jača, sretnija, ispunjenija, zahvalnija te se nadam da će mi Bog još jednom providjeti ovakvu lijepu i poučnu pustolovinu.
""""""""""""""""""</p>"