 |
Sestra Antonela |
|
|
Sestro, kako ste upoznali Zajednicu Cenacolo?
Mislim da je to bilo kasnih osamdesetih. Imali smo molitvenu zajednicu u konkatedrali Sv. Petra u Splitu. Tada sam bila djevojka. Skupljali smo se četvrtkom zajedno sa velečasnim Jurom Vrdoljakom na molitvu i klanjanje jednom tjedno. Tih osamdesetih godina došla je Majka Elvira u Split i preko velečasnoga smo je pozvali da nam dođe nešto reći o zajednici koja je tad bila na samim počecima. Sjećam se da je došla jedna časna nevjerojatno energična, zračila je pozitivnošću, dobrotom i odlučnošću. Znala je što želi, koji je bio njen poziv i misija, htjela je pomoći mladima. Ono u čemu se razlikovala njena zajednica od drugih koje smo poznavali, od kojih su mnoge i dalje uspješne, je da je Majka Elvira bila duboko uvjerena da je ključ rješenja u Bogu. Povjerenju da je On taj koji vodi ka oporavku. Govorila nam je da molimo, da se mi sami približimo Bogu. Poticala je naše obitelji da je mladima potonulim u ovisnost najbolja terapija ta da se približe izvoru života, Bogu, i da će kroz to steći mir, radost i sreću. Uskoro je otvorena prva kuća u Hrvatskoj, u Ugljanima pored Trilja, a potom i druge po Hrvatskoj. Tada kad sam vidjela Majku Elviru nisam bila još časna sestra niti sam uopće znala da postoji redovnička Družba Službenica milosrđa, kojoj sada pripadam. Nakon tog prvog susreta često bi išli na Susret Mladih u Međugorju gdje bi viđali i slušali Majku Elviru. Bili su to kratki susreti, pozdravi, od toliko naroda ništa osobno i ništa previše ali sve sam to nekako upijala jer sam osjetila da to nisu bile samo prazne riječi. Nije to bilo pričam ti priču, a ti slušaj. Sve ono što je govorila i živjela je. Nije zahtijevala od mene i drugih da idemo moliti ili raditi a da ona u isto vrijeme ona sjedi negdje. Ima tu puno sličnosti sa našom utemeljiteljicom Sv. Marijom Krucifiksom koja se uz ostale redovničke zavjete posvetila potpuno služenju Isusu kroz djela milosrđa daleke 1840. godine kada je počela raditi sa djevojkama i ženama s ulice. Biti Službenice Milosrđa u svijetu koji je potreban Božjeg milosrđa i utjehe, to je naš poziv. ‘Živjeti kako je Isus živio’, naravno uvijek s nakanom ‘sve na veću slavu Božju’.
Sada ste čest gost naših bratovština u Vrbovcu?
Nakon povratka iz Ekvadora u Hrvatsku tu u Vrbovcu sam ponovno stupila u kontakt sa zajednicom i to preko našeg dječjeg vrtića Dobri. Naime djeca iz dvije Cenacolo obitelji, jedne koja još uvijek živi u bratovštini a druga živi u Vrbovcu, pohađaju naš vrtić. Tako da smo u kontaktu s obiteljima. S vremenom smo upoznali djevojke iz ženske Cenacolo bratovštine u Selskoj koje su s nama kroz proteklu godinu sudjelovale u raznim aktivnostima unutar vrtića, primjerice animaciji djece kroz pjesmu i ples. Tako da nas tri sestre, s. Kazimira Mamić, s. Branka Plenča i ja smo kroz molitvu i česte susrete sada mogli bi reći suradnici zajednice. Nije riječ o pojedinoj sestri koja možda vidi potrebu prisutnosti i suradnje s djevojkama, već zajednička odluka zajednica koja uviđa i prihvaća potrebe mjesta u kojem se nalazimo. Tako i naša provincijalna poglavarica s. Mariangela Galić kada je bila u posjetu našoj redovničkoj zajednici u Vrbovcu također je posjetila Cenacolo bratovštinu za djevojke. Dakle radi se o suradnji koja je prihvaćena i blagoslovljena od naše Provincije.
Kako su roditelji prihvatili da im unutar vrtića sudjeluju djevojke koje su nekoć bile u problemu ovisnosti?
Nismo imali nikakvih primjedbi zbog angažiranja djevojaka za suradnju u aktivnostima, ni direktno ni indirektno. Djevojke su prekrasne, brižne i marljive i roditelji su ih jako dobro prihvatili. Ako je i bilo nekih stereotipa oni su se brzo razbili. Da li postoji osoba koja nema neku slabost? Svi smo mi samo obični smrtnici… Isus je jedini bio u potpunosti savršen! Mi smo slabi, no Krist je u nama jak. Kroz zajedničku suradnju pokazali smo obiteljima da smo svi braća i sestre u Kristu. Da u svakoj osobi postoji dobrota koju možemo prepoznati, primati i darovati. A za djecu to je bila samo još jedna teta Ivana, teta Valentina, teta Katarina, teta Jana… to su bile tete koje su zajedno uz odgajateljice i nas sestre djeca rado susretala. Jako se pozitivno to odrazilo na djecu. Primjerice zajedno s djecom posjećujemo Cenacolo kuću za djevojke u Vrbovcu. Djevojke znaju pripremiti radionicu gdje sudjelujemo u izradi figurica od keramike. Ili animiranu priču uz mnoštvo aktivnosti. Vidjevši dosadašnjim iskustvom kako to sve skupa dobro funkcionira odlučili smo se na daljnji korak. U glavnoj Cenacolo bratovštini u Vrbovcu, u dvorcu Lovrečina, svake godine imam Obiteljski dan – Agape. 13. lipnja se okupimo svi zajedno: djeca iz vrtića i njihove obitelji, djelatnice vrtića, mi sestre, svi momci i djevojke iz Cenacola. Dan zajedničkog druženja provedemo u animaciji djece i odraslih, razgovoru, molitvi, zajedničkom druženju i ručku. Neki od roditelja čija djeca završavaju osnovnu ili srednju školu pitaju postoji li mogućnost da djeca dođu na ljetnu školu u Cenacolo kako bi se naučili životu u prirodi, jednostavnosti, istini, vrijednostima života.
Je li vam bilo teško napustiti misiju u Ekvadoru nakon toliko godina?
Djevojke mi znaju u šali reći „Zaboravi misije, mi smo tvoja misija!“ Da, svakako nije mi bilo lako vratiti se. Kao dijete čitala sam dosta o Majci Terezi iz Kalkute i o. Anti Gabriću. Razmišljala sam i govorila – kada odrastem želim živjeti tako ili nikako… Misijski poziv od malena potakao me na redovnički, na potpuno predanje Kristu u službi potrebitima. Ušla sam u moju redovničku zajednicu i nakon dugo godina otišla u misije. Osjećala sam da je to moj životni poziv, da sam svoj na svome i onda nakon 12 godina Provincija ima potrebu moje prisutnosti u domovini… Ok, nije mi bilo svejedno. Ali sigurna sam da Gospodin vodi život svakog od nas. I malo po malo šalje mi u život malene misije u svakodnevici, otvara vrata, donosi nove ljude… Uviđam da je dobro da sam ovdje i prihvaćam Njegovo vodstvo.
Kakav je vaš odnos s mladima iz Zajednice?
Na početku momci i cure pitaju tko si, što si, kako si? Formalno upoznavanje ljudi koji se tek sretnu, moglo bi se reći. Kad im spomenem da sam bila 12 godina u misijama pitaju - pa kako je to, što si ti kao časna radila tamo, kakvi su ljudi tamo… Pitanja naviru jedno za drugim. Činjenica je da neki od njih jako dobro poznaju časne sestre, dok smo za druge mi prve sestre koje osobno upoznaju.
S obzirom da smo više u kontaktu s djevojkama sada smo već došli do faze povjerenja gdje ponekad djevojke dolaze pitati za savjet. Mi kao redovnice, iako nemamo životno iskustvo identično njihovom, ipak ih u mnogim stvarima možemo saslušati, razgovarati i savjetovati kako postupiti, što uraditi u nejasnoćama ili poteškoćama. Svjesne smo da uvijek treba bodriti, da treba posvijestiti i njima i nama da savjet na kraju uvijek dolazi nakon molitve, od Gospodina po snazi Duha Svetoga. Primjećujemo da djevojke rade dosta na sebi, imaju želju nadići svoje slabosti i poteškoće. Mislim da su na pravom putu. Dirnulo me kada je primjerice jedna djevojka nedavno rekla: Danas je mjesec dana da sam u zajednici. Time zapravo posvješćuje sebi i nama da je postigla uspjeh, nadvladala samu sebe, svoje strahove, svoje sumnje. Prije mjesec dana za nju bi većina ljudi rekla da će otići za 5 minuta. A ona je tu i prepušta se Gospodinovu vodstvu prema oporavku. S djevojkama ponekad znamo zajedno izmoliti krunicu, moliti u kapeli ili imati Misu, pjevati, razgovaramo o našoj Utemeljiteljici ili poslušamo katehezu Majke Elvire, nakon toga je refleksija i razmjena mišljenja…Nekada im kažem pa vi ste kao naše djevojke u formaciji. Doduše program u Cenacolu je puno intenzivniji jer se osobe pripremaju za život vani koji nakon povratka u sredine iz kojih su došli trebaju snagu Božju za novi početak. Koliko shvaćam Zajednicu Cenacolo cijeli proces osnaživanja počiva na duhovnoj bazi. Temelj je Gospodin i Božja Riječ. Na početku to je obično samo molitva krunice no s vremenom se osjeti da djevojka sazrijeva i da uranja dublje u molitvu. Primjerice kada nakon nekog vremena nakon ulaska u zajednicu djevojka koja prije nije poznavala svoju vjeru osjeti da se nešto u njoj mijenja zbog dnevnog klanjanja, osjeća novostečeni mir, pronalazi odgovor na mnoga pitanja koja je tražila a nije uspijevala naći kroz život. Mislim da duhovnost Uskrslog Isusa mladi u Cenacolu snažno doživljavaju, trude se razmišljati o Riječi Božjoj i spontano je apliciraju na neku dnevnu situaciju.
Što bi ste rekli za kraj?
Mladi koji su u problemima ovisnosti ne trebaju imati straha od Zajednice Cenacolo. Bog je velik, On nas sve bezgranično ljubi i želi da budemo sretni. Nije smak svijeta ako smo slabi, ako padnemo. Problem je ako ostanemo nepomično ležati. Gospodin nam daje mogućnost i pruža ruku da ustanemo i nastavimo hodati zemljom. Da poput Njega prođemo zemljom čineći dobro.
Majka Elvira je imala veliku hrabrost i otisnula se u nepoznato. Osjetila je Božji poziv i prepustila se u potpunosti Gospodinu da je kroz život vodi. Danas Cenacolo nije samo terapeutska zajednica nego je dio velike i raznolike kršćanske obitelji. Daje se mogućnost iskustva, volontiranja, upoznavanja sebe u jednoj drugačijoj realnosti koja nas inače okružuje. Naša redovnička zajednica i Cenacolo surađujemo, međusobno se pomažemo i vođeni smo istom snagom Duha Svetoga. Bog nas je u ovom mjestu i vremenu u sebi povezao. Djevojke su blagoslov nama i mi njima. To je međusobno uzajamno obogaćivanje.