|
"Svakim danom sam sve sretnija što postojim, što sam rođena, i što me Gospodin doveo u ovaj položaj. Nikada u životu nisam imala puno vremena razmišljati o sebi, o tome kako se osjećam, jesam li tužna ili sretna, dobra ili loša. Uvijek sam trebala paziti na druge i shvatila sam da su oni bili moje unaprjeđenje u ljudskosti, kršćanstvu i religioznosti. Živim u sretnom braku, sada već puno godina, sa Sinom “stolara iz Nazareta”, koji je, također, po zanimanju stolar. Hodajući sa njim svakog dana prema jednoj beskonačnoj vječnosti života i radosti, sve više otkrivam da služiti znači kraljevati. Nema većeg i bogatijeg kraljevstva od ljudskog srca. Biti u službi očinskog srca Božjega i služiti čovjeku, daju ti pravo iskustvo i povlasticu kraljevanja. Odat ću vam jednu tajnu o kraljevanju, tajnu svladavanja iscrpljenosti, umora, depresije i straha. Okrenimo se i dajmo ruku nekome tko pati više od nas. Veliki je dar imati siromašne među nama, kad kažem siromašne mislim na tvog oca, na tvog muža, na tvog brata. Pomoću njih možemo uvijek nadići naša ograničenja, prijeći prag našeg umora. To je istinsko životno iskustvo onoga «tko izgubi svoj život naći će ga»."
( iz knjige: "Sestra Elvira")
Kad se sjetim svoje prošlosti, moram priznati da je Bog oduvijek bio u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje roditelje i događaje, da bi me naučio  na koji način da živim dobročinstvo, ljubav, službu i svoje poslanje. Bog priprema “svoje službenike u raznim poslovima” po savršenu planu.
Danas blagoslivljam što sam se rodila u mnogobrojnoj obitelji, koja je u Drugom svjetskom ratu od 1940. do 1945. emigrirala s juga Italije. Bila sam poslušna svojim roditeljima koji su tražili od mene i od moje braće mnoga odricanja i žrtve. Odrastala sam u očevoj ovisnosti o alkoholu, a majka je morala mnogo raditi i često je izbivala iz kuće jer je bila medicinska sestra. Moj otac je često ostajao bez cigareta i, primjerice, zvao bi me da mu idem po cigarete sve dok se ne bih ustala i otišla. Iako sam već bila u postelji i bila je kasna noć, osjećala sam da ga trebam poslušati.Razmišljajući sada o tome, shvaćam da je sve to vodio Duh Sveti, koji je od mene htio stvoriti ženu slobodnu od strahova, lijenosti, koja se neće bojati patnje. Sigurno je da svaka djevojčica pati kad mora ustati iz postelje i drhteći od straha noću proći mračnom ulicom zbog očevih cigareta. No danas želim istaknuti i podijeliti taj jednostavni čin da bih proslavila Gospodina koji me hrabrio i kroz ovisnost i slabosti mojega oca. U svakom slučaju meni je to sve pomoglo da sazrijem u svojoj nutarnjoj slobodi, sposobnosti da darujem sebe, unatoč hladnoći, strahu, umoru…
Razmišljajući sada o tome, shvaćam da je sve to vodio Duh Sveti, koji je od mene htio stvoriti ženu slobodnu od strahova, lijenosti, koja se neće bojati patnje. Sigurno je da svaka djevojčica pati kad mora ustati iz postelje i drhteći od straha noću proći mračnom ulicom zbog očevih cigareta. No danas želim istaknuti i podijeliti taj jednostavni čin da bih proslavila Gospodina koji me hrabrio i kroz ovisnost i slabosti mojega oca. U svakom slučaju meni je to sve pomoglo da sazrijem u svojoj nutarnjoj slobodi, sposobnosti da darujem sebe, unatoč hladnoći, strahu, umoru…
Danas služim mladima i onima koje na neki način susrećem na svojem putu, koji me trebaju, i koji su potrebiti smiješka, zagrljaja, riječi, stiska ruku, pogleda nade. Osjećam golemu snagu, snagu da darujem život, što me potiče da više mislim na potrebe drugih nego na svoje svagdašnje potrebe koje su posljedica gladi, umora, iscrpljenosti, strahova i bolesti.
Želim da to bude poruka nade za mnoge momke i djevojke koji mi pišu o svojim tužnim pričama iz djetinjstva, koje su ih sputale. Želim ih potaknuti da tu svoju prošlost žive u vjeri, gledajući Boga kao Oca, koji nas nikad ne ostavlja i ne gubi iz vida. Danas vjerujem da Gospodin razumije i pobjeđuje svaku pa i najmanju patnju koju prođemo vjerujući u Isusa.
To su moja sjećanja na djetinjstvo s mnogo križeva, mnogo radosti, mnogo Marijine prisutnosti… To govorim upravo zato da svako dijete, svaka žena, svi vi koji čitate ove retke možete zadobiti vedrinu, radost koju Bog strastveno želi unijeti u svaku tužnu priču svakoga tko je odrastao u obitelji uz poniženja, strahove i nasilje.
Znajte da je bol najiskrenija molitva, ona je Isus na križu, Isus živ danas, Isus koji je uskrsnuo da bi nas utješio.
 Kao žena možda se nikad ne bih upustila u pustolovinu da živim 24 sata s narkomanima, jer sam bila svjesna svojih ograničenja. Kao posvećena trebam priznati da Bog djeluje bez obzira na slabosti i krhkost i bez obzira na moj grijeh.Shvatila sam da su mladi u ovome potrošačkom društvu odbačeni i zaboravljeni te da da u obiteljima nema razgovora i povjerenja među bračnim parovima i među roditeljima i djecom: mladi su prepušteni sami sebi.
Tako sam osjetila Božji poziv da otvorim vrata njima, izgubljenima, očajnima, onima koje susrećemo po kolodvorima, ulicama i u vlakovima. Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost da činiš djela i vjeruješ u stvari koje nisi mogao ni zamisliti, tako da to nije bilo jednostavno objasniti mojim nadređenima. Dugo godina sam čekala i često ih molila da mi dopuste otvoriti kuću u kojoj bih prihvatila te mlade.
S pravom su me upozoravali na sva moja ograničenja i siromaštva, govoreći mi odlučno: ”Ti nisi spremna, nemaš dovoljno naobrazbe”, na što bih im odgovarala: “Istina je, ali ja ne mogu više mirno spavati.” U meni je plamtio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti na poziv Boga Oca koji me obdario darom koji trebam darovati mladima. To je bilo bolno iščekivanje.
Napokon su prihvatili. I tako sam počela u jednoj staroj ruševnoj kući, koju mi je ustupila općina Saluzzo. Kuća nije bila za stanovanje, ali sam ju ja s mnogo zanosa i vjere s još dvjema sestrama i jednom laikinjom učiteljicom otvorila nakon tjedan dana i prvi momci su ušli. Ustajali bi i odlazili u polje raditi. Nakon nešto više od mjesec dana jednog jutra jedan od njih sjeo je pokraj nas, dok smo molili, rekavši: “Želim i ja shvatiti što to radite.” Nakon njega u molitvi su nam se pridružili i drugi. Mi nismo zahtijevale da mole, nego smo samo rekle: ”Prihvaćamo čovjeka onakva kakav jest.” Čovjek je stvoren na sliku Božju, dakle za nas je  molitva već to što vjerujemo.
Prvi put mi je duša zadrhtala kad su spontano uzeli u ruke molitvenik i počeli moliti s nama. Osjetila sam neizmjernu zahvalnost Bogu i neizrecivu sreću jer mi je dao dar da vidim mlade, koji su do jučer bili robovi zla i tame, kako mole s nama.
U početku smo živjeli u velikom siromaštvu, jer nismo ništa imali. Od kuće su ostali samo zidovi bez prozora i vrata; sve zaraslo u korov, a mi nismo imali alata za rad; nismo imali ni stolova, ni stolica…ništa!
Sjećam se subote kad sam otišla do tržnice i zaustavila se pred mjestom s poljoprivrednim alatima. Čežnjivo sam ih promatrala jer bez njih nismo mogli raditi, ali ih nisam mogla nabaviti jer smo bili bez novca. Sigurno je bilo čudno vidjeti časnu sestru kako promatra poljodjelski alat. Ubrzo mi je prišao jedan čovjek i upitao me: ”Časna, trebate li što?” Odgovorila sam: ” Da, trebala bih ovaj alat i onaj tamo, ali nemam novca.” Na to mi je kazao: ”Bez brige, kupite sve što trebate, a na ostalo ću misliti ja.” Onda me taj čovjek odvezao kući, rekavši mi: ”Idemo, sve ću vam to prevesti.” Kupio nam je kosilicu i sve što je bilo potrebno da zaposlimo momke u uređivanju kuće.
To je bio prvi znak Providnosti u Zajednici, znak koji mi je još više otvorio oči prema tom Božjem djelu..
Dok sam otvarala tu kuću, kao i mnoge druge poslije, shvatila sam da se ne treba osloniti samo na ljudsku pomoć koja nam je nuđena ili na plaćanje roditelja koji su bili spremni dati sve što je potrebno da spase dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram predložiti ljubav Božju i pouzdati se potpuno u Gospodina.
Predlažući ljubav Božju, morali smo odlučno odbaciti sigurnu ovisnost o novcu koji je momcima služio da se ubijaju. Za mlade koji su za drogu često trošili i više od 300 eura na dan - novac je bio zov smrti.
Za mene je bilo temeljno predložiti molitvu i povjerenje u Boga da ih ne razočaram.
Ovisniku se ne može teoretizirati. U početku uopće ne mogu razumjeti ljubav Božju, vide samo tvoju ljubav. Moraju vidjeti tvoje beskrajno milosrđe u istinskim djelima.
Zato je bilo potrebno isključiti iz našeg pristupa ono što ljudima često daje sigurnost, a to je novac. Kad imaš novac, osjećaš se mnogo jačim, moćnijim, ali kadšto i oholim, onakvim kakav je svatko kad ima mnogo novca u džepu.
To je bio veliki izbor slobode koju je ponudila Zajednica.
Momci su se čudili što je ulazak u Zajednicu besplatan i što ne primamo novac od države za tu javnu službu.  No najbitnije je bilo pokazati momcima da Bog doista postoji, da je On Otac koji se brine za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. O tome im nisam htjela govoriti, nego sam htjela da to osobno iskuse.
Bilo je trenutaka kad smo živjeli u velikom siromaštvu; dugo smo vremena jeli prstima jer drugo nismo imali; spavali smo na travi koju smo kosili danju, jer nismo imali madrace i postelje. Prepustili smo sve Bogu kao zalog vjere.
Prihvatili smo stanje siromaštva jer smo htjeli iskusiti providnost i milosrđe Božje. To što smo započeli, iako mi je bilo neshvatljivo, za mene je veliko, lijepo, dostojno Boga…
Od toga trenutka Bog me nije prestao zadivljivati: rođene su još mnoge kuće, mnogi mladi, obitelji… Sada su tu i posvećeni: doista “Bogu ništa nije nemoguće”.
|
Ispiši stranicu
