Mama Žarka

 

IMG 0172Kako ste se odlučile poći u misije?

 

Mama Žarka: Prije otprilike dvije godine don Ivan je na susretu za roditelje u Vrbovcu svjedočio o svome boravku u Peruu. Mene se to jako dojmilo, bilo je to jako snažno i poticajno svjedočanstvo. Mami koja je sjedila do mene rekla sam kako i ja imam želju otići u misije, a bila je to upravo mama Jelena koja je odmah rekla kako i ona ima istu želju. Stavili smo sve u molitvu i počele skupljati novce za karte. Svoje želje prenijele smo i don Ivanu koji nam je rekao da će ispitati sve što je potrebno, a mi smo čekale i molile. Prošle su potom dvije godine, no želja nije jenjavala, dapače, bila je sve jača.

Kako je izgledalo putovanje?

Mama Žarka: Jednog dana su nas obavijestili da je sve spremno i da nas čekaju u Peruu. Osjećala sam mir i Božju prisutnost, sve smo uspjele obaviti bez problema i krenule u nepoznato. Presjele smo u Amsterdamu, a potom je dugi prekooceanski prošao prilično brzo. U zračnoj luci u Limi dočekali su nas Nikolina, Milčo i Fabio, svi jako radosni zbog susreta.

Kakav je bio prvi susret s misijom?

 

Mama Žarka: Zajednica Cenacolo u Limi ima dvije kuće, u jednoj su časne sestre koje se brinu o bebama i manjoj djeci – bratovština Rayo de Luz, a u drugoj su misionari i tri obitelji koji se brinu o većoj djeci i tinejdžerima – bratovština Villa el Salvador. Obavijestili su nas da ja idem kod beba, a mama Jelena kod tinejdžera. Malo smo bile zatečene, ali ako su tako odlučili – što drugo nego prihvatiti. Dobila sam lijep apartman i našu časnu sestru Janu da bude uz mene. Lijepo je bilo biti sa bebama i pomagati u praonici.

 

Kako izgleda svakodnevni život u misiji?

Mama Žarka: U bratovštini živi šezdesetak djece i tinejdžera koji svakodnevno idu u školu a imaju i izvanškolske aktivnosti. Tako da je dosta zahtjevno posložiti život u bratovštini, od buđenja, organiziranja cijelog dana, škole, učenja, molitve i igre. Mama Jelena, Nikolina, Fabio i Dominik su svako jutro vozili djecu u školu i iz škole – sve organizirano kao jedna velika obitelj. Svako dijete je priča za sebe, ima svoje potrebe i potrebno je puno ljubavi da ga se izvede na pravi put. Puno puta se pitam kako je sve to moguće. I onda dobijem odgovor: tamo u kapelici čeka nas Isus u presvetom. Za mene je to ono što mi je davalo snagu i radost u svim lijepim i teškim trenucima.

 

Što vas se posebno dojmilo?

Mama Žarka: Način na koji naše časne sestre Misionarke Uskrsnuća sa puno ljubavi brinu o bebama. Maksimalno paze na higijenu, kupanje i ishranu, a ne nedostaje ni igranja, molitve i pjesme. Puno posla i puno radosti. Predivan osjećaj je to kad te djeca zovu mama i iskazuju ti ljubav. Ono što udara u oči je razlika u kvaliteti života između naše misije i onoga što je okružuje. Naime djeca u bratovštini su zaštićena, žive u lijepom i čistom okružju, dok je realnost života izvan misije prilično surova. Puno je  prljavštine, izmeta, voda je često zagađena, kriminal i droga su posvuda.

Što bi poručili za kraj?

Mama Žarka: Hvala dragom Bogu, bile smo zdrave, složne i vesele. Dječji zagrljaj i osmjeh bili su naš lijek. Naučili smo ih poneku hrvatsku riječ i pjesmicu Ringe ringe jaja. Godišnjica kuće, godišnjica braka Dominika i Andreje, druženje sa misionarima, obiteljima i prijateljima Zajednice, odlazak na plažu, odlazak u pustinju Supe, puno stvari u relativno malo vremena, uistinu posebno životno iskustvo.

 

  • 01.jpg
    big image
    01.jpg
  • 02.jpg
    big image
    02.jpg
  • 03.jpg
    big image
    03.jpg
  • 04.jpg
    big image
    04.jpg
  • 05.jpg
    big image
    05.jpg
  • 06.jpg
    big image
    06.jpg
  • 07.jpg
    big image
    07.jpg
  • 08.jpg
    big image
    08.jpg
  • 09.jpg
    big image
    09.jpg
  • 10.jpg
    big image
    10.jpg
  • 11.jpg
    big image
    11.jpg
  • 12.jpg
    big image
    12.jpg
  • 13.jpg
    big image
    13.jpg
  • 14.jpg
    big image
    14.jpg
  • 15.jpg
    big image
    15.jpg
  • 16.jpg
    big image
    16.jpg
  • 17.jpg
    big image
    17.jpg
  • 18.jpg
    big image
    18.jpg