Vlč. Jure Vrdoljak
Ja sam svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, don Jure Vrdoljak. Rođen sam u Grabovcu, općina Šestanovac u vjerničkoj obitelji. U mojoj obitelji posebno se njegovalo svećeničko zvanje, tako da sam ja jedanaesti svećenik iz svoje obitelji.
Svećenik sam 31 godinu i gotovo kroz cijelo ove vrijeme moje svećeničke službe, najviše vremena i snage dao sam dušobrižništvu duhovnih zvanja kao dugogodišnji odgojitelj-duhovnik u sjemeništu i u radu s ovisnicima. Danas služim Bogu i svome narodu u župi sv. Mateja na splitskim Ravnim Njivama. Bog me je, a da ni sam nisam bio svjestan, vodio izgubljenima i intenzivno govorio i spašavao. Mogao sam to puno puta doživjeti, videći njegovu ruka koja podiže palog ovisnika, alkoholičara, mnoge potonule duše.
Kad me je blagopokojni nadbiskup mons. Frane Franić godine 1986. zaredio za svećenika i nakon četiri godine odgajateljske službe u Sjemeništu pozvao za sužupnika u konkatedralnu župu sv. Petra, počeo sam intenzivnije živjeti sa svojim narodom. Dijelio sam njegove radosti i boli. U nekoliko navrata dolazili su mi roditelji ovisnika i sami ovisnici, s teškim križem osobnog i obiteljskog života. Kad više nisam znao gdje i kuda, jer nemaš riječi kojim bi ublažio bol i pokazao izlaz iz tame, zamolio sam nadbiskupa Franu Franića da mi pomogne u tome. On me je stvarno očinski razumio i kazao: poznam ja jednu časnu sestru iz Italije, sestru Elviru, koja pomaže mnogima koji su u poteškoćama, posebno ovisnicima o drogama. Tako je jednog ljetnog dana 1991. godine sestra Elvira došla s punim autobusom hodočasnika na putu za Međugorje kod nadbiskupa i mi smo se susreli u kapeli Gospe Ranjene. Nisam poznavao dobro talijanski, majka Elvira me je zagrlila i kazala jednu riječ koju sam dobro razumio: ISUS. Zamolio sam je za pomoć u borbi protiv ovisnosti droge. Poznavao sam nekoliko ovisnika koji su izrazili želju da prekinu s drogom. Budući da nisam imao iskustva u svezi s tom problematikom, a ipak sam slušao mlade i njihove roditelje, i s njima i za njih molio, zamolio sam majku Elviru za te mlade. Majka Elvira je kazala da dvojica mogu odmah s njome poći u zajednicu. Tako je i bilo. Jakša Čotić i još jedan mladić iz Trogira su prvi mladići ovisnici koje je majka Elvira uzela u Zajednicu.
Ni rat nije majku Elviru pokolebao. Predložila je da pronađemo kuću za ovisnike, po mogućnosti da to bude crkovna kuća. Tako smo nakon dosta traženja
pronašli staru, srušenu kuću i veliki dio zemlje, fratarske ograde u Ugljanima kod Trilja. Tu je Bog preko majke Elvire ljeti 1993. godine otvorio jednu veliku školu života ne samo za momke koji tu žive, nego njihov način života ulijevao je nadu izgubljenima i udaljenima od Boga samom mjestu Ugljane i šire.
Bog nam je dao majku Elviru. Ona je darovana čovječanstvu ovog vremena, jer je kao gotovo rijetki ljudi znala odgovoriti specijalnom karizmom za potrebe izgubljenih mladih života ovog vremena. U susretima je bila uvijek vesela, nasmijana i puna snage i optimizma, a radikalna i stroga u rješavanju određenih životnih problema, konfliktnih situacija. Nije pružala lagana rješenja. Niti u jedno rješenje izvan Isusa nije imala povjerenja. Često bi pozivala i sama molila Gospinu krunicu. Htjela je dušom i srcem biti majka i otac. U tome je dosta bila uspješna. Tajna njezina uspjeha s ovisnicima i života u Zajednici leži upravo u povezanosti s Bogom, kroz molitvu i djela ljubavi.
Žarko bih želio da duh majke Elvire trajno osjećamo u crkvi, posebno u Zajednici Cenacolo, jer to je doista Božji Duh, a on je vječan. Mi ovdje u Splitu znamo reći „Hajduk živi vječno“, a svi koji smo se na bilo koji način obogatili majkom Elvirom i Zajednicom Cenacolo, možemo i smijemo riječima i djelima reći: Majka Elvira, živi vječno u našim srcima.