Glas Pape Franje

14

 

 

Papina kateheza na općoj audijenciji 31. svibnja 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Uoči predstojeće svetkovine Duhova ne možemo ne govoriti o odnosi između kršćanske nade i Duha Svetoga. Duh je vjetar koji nas tjera naprijed, koji nas održava u pokretu, daje nam da se osjećamo kao putnici i tuđinci, ne da nam mirovati na jednome mjestu i ne dopušta nam da postanemo "sjedilački" narod.

U Poslanici Hebrejima nadu se uspoređuje sa sidrom (usp. 6,18-19). Toj slici možemo dodati i sliku jedra. Dok sidro daje brodu sigurnost i drži ga usidrena usred valovitog mora, jedro mu omogućuje kretanje i plovidbu po vodi. Nada je doista poput jedra, ona koristi vjetar Duha Svetoga i pretvara ga u pogonsku snagu koja tjera lađu na otvorenu pučinu ili prema obali, već prema tome kamo plovi. Apostol Pavao zaključuje svoju Poslanicu Rimljanima ovom željom: poslušajte dobro kako je to lijepa želja: "A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga" (15, 13). Razmislimo malo o sadržaju te predivne rečenice.

Izraz "Bog nade" ne znači samo da je Bog ono čemu se nadamo, to jest Onaj kojem se nadamo da ćemo prispjeti jednoga dana u vječnome životu; to znači također da je Bog Onaj koji nam već sada daje nadati se, štoviše daje nam da budemo "u nadi… radosni" (Rim 12, 12): to znači da smo sada radosni u nadi, a ne samo da se nadamo da ćemo biti radosni. To je radost nadanja koju imamo već sada a ne nadanje da ćemo imati radost. Narodna poslovica kaže da "dok živimo ima nade", ali vrijedi i obratno: dok ima nade ima i života. Ljudima je potrebna nada da bi mogli živjeti i zbog toga im je potreban i Duh Sveti da bi se nadali

.

Sveti Pavao – kao što smo čuli – pridaje Duhu Svetom sposobnost da nam čak daje "obilovati nadom". Obilovati u nadi znači nikada se ne obeshrabriti, to znači "nadati se protiv svake nade" (usp. Rim 4, 18), to jest nadati se i kada ljudski gledano nema nikakvog razloga za nadu, kao što je bio slučaj s Abrahamom kad je Bog od njega zatražio da mu žrtvuje sina jedinca, Izaka, i kao što, još više, to bilo s Djevicom Marijom pod Isusovim križem.

Duh Sveti omogućuje tu nepobjedivu nadu, dajući nam nutarnje svjedočanstvo da smo Sinovi Božji i njegovi baštinici (usp. Rim 8, 16). Kako bi mogao Onaj koji nam je dao svoga jedinoga Sina ne dati sve drugo zajedno s njim? (usp. Rim 8, 32). "Nada – braćo i sestre – ne postiđuje, nada ne razočarava, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" (Rim 5, 5). Stoga ona neće razočarati jer postoji Duh Sveti u nama koji nas uvijek tjera ići naprijed! I zato nada ne razočarava.

Ima tu još nešto: Duh Sveti ne samo da nas osposobljava za nadu, već nas potiče da budemo sijači nade, da budemo – poput Njega i zahvaljujući Njemu – "parakleti", a to znači tješitelji i zaštitnici braće, sijači nade. Kršćanin može sijati gorčinu, može sijati neizvjesnost, i to nije kršćanin, tko to čini nije dobar kršćanin. Sije nadu: sije ulje nade, sije miris nade a ne kvasinu gorčine i očaja. Blaženi kardinal Newman, u jednom svom govoru, rekao je vjernicima: "Poučeni samim svojim trpljenjem, samim svojim bolom, štoviše, samim svojim grijesima, imat ćemo duh i srce uvježbani za svako djelo ljubavi prema onima koji je trebaju. Bit ćemo, prema svojim sposobnostima, tješitelji po uzoru na Parakleta – to jest Duha Svetoga –, i to u svakom smislu koji ta riječ obuhvaća: odvjetnici, pomoćnici, donositelji utjehe. Naše riječi i naši savjeti, naš način postupanja, naš glas, naš pogled, bit će ljubazni i umirujući" (Parochial and plain Sermons, knj. V, London 1870., str. 300s.). A poglavito su siromašni, isključeni, neljubljeni ti koji trebaju nekoga koji će za njih biti "paraklet", to jest tješitelj i branitelj, kao što Duh Sveti čini sa svakim od nas, koji smo ovdje na Trgu, tješitelj i branitelj. Mi isto trebamo činiti s najpotrebitijima, s odbačenima, s onima koji su u najvećoj potrebi, onima koji najviše trpe. Branitelji i tješitelji!

Duh Sveti jača nadu ne samo u srcima ljudi, već u svemu stvorenom. Apostol Pavao kaže – ovo izgleda pomalo čudno, ali je istina – da i stvoreni svijet "sa svom žudnjom iščekuje" oslobođenje i "uzdiše i muči se" kao u porođajnim bolima (usp. Rim 8, 20-22). "Energija koja može pokretati svijet nije bezimena i slijepa snaga, već djelovanje Duha Božjega koji je "lebdio nad vodama" (Post 1, 2) na početku stvaranja" (Benedikt XVI., Homilija, 31. svibnja 2009.). To nas također potiče na poštivanje stvorenoga: ne može se nagrditi sliku a da se ne uvrijedi umjetnika koji ju je stvorio.

Draga braćo i sestre, neka nas predstojeća svetkovina Duhova – koja je rođendan Crkve – nađe složne u molitvi s Marijom, Majkom Isusovom i Majkom našom. I neka nam dar Duha Svetoga dadne obilovati u nadi. Reći ću vam i više od toga: neka nam dadne rasipati nadu na sve one koji su u najvećoj potrebi, na najodbačenije i sve koji su u nekoj potrebi. Hvala!

 

DATI OBRAZLOŽENJE NADE KOJA JE U NAMA - Opća audijencijia 5. travnja 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prva poslanica apostola Petra nosi u sebi izvanredan naboj! Treba je pročitati jednom, dva, tri puta da bi se shvatilo taj izvanredni naboj: ona uspijeva uliti veliku utjehu i mir i pomaže nam shvatiti da je Gospodin uvijek uz nas i da nas nikada ne napušta, poglavito u najosjetljivijim i najtežim trenucima našega života. Ali koja je "tajna" te poslanice, a na poseban način odlomka koji smo upravo čuli (usp. 1 Pt 3, 8-17)? To je pitanje. Znam da ćete vi danas uzeti Novi zavjet, potražiti Prvu Petrovu poslanicu i čitati je sasvim polako, da biste shvatili tajnu te poslanice. Koja je tajna te poslanice?

1. Tajna se krije u činjenici da taj spis ima svoje korijene izravno u Uskrsu, u srži otajstva koje se spremamo uskoro slaviti, pomažući nam tako shvatiti sve svjetlo i radost koji izviru iz Kristove smrti i uskrsnuća. Krist je uistinu uskrsnuo, i to je lijep pozdrav koji možemo jedni drugima uputiti na dan Uskrsa: "Krist je uskrsnuo! Krist je uskrsnuo!", kao što se to čini u mnogim zemljama. Spomenuti se da je Krist uskrsnuo, da je živ među nama, da je živ i prebiva u svakome od nas. Zato nas sveti Petar snažno poziva klanjati mu se u našim srcima (usp. r. 16). Tu se Gospodin nastanio u času našeg krštenja i otud nastavlja obnavljati nas i naš život, ispunjavajući nas svojom ljubavlju i puninom Duha. Eto dakle zašto nam Apostol preporučuje dati obrazloženje nade koja je u nama (usp. r. 16): naša nada nije neki pojam, nije neki osjećaj, nije mobitel, nije hrpa bogatstava! Naša je nada jedna Osoba, to je Gospodin Isus kojeg priznajemo živim i prisutnim u nama i u našoj braći, jer je Krist uskrsnuo. Slavenski narodi kad se pozdravljaju u uskrsnim danima, namjesto "dobar dan" i "dobra večer", kažu "Krist je uskrsnuo!", "Christos voskrese!" kažu jedan drugome; i čine to s radošću! Namjesto s "dobar dan" i "dobra večer" pozdravljaju se s "Krist je uskrsnuo!".

2. Shvaćamo dakle da se tu nadu ne treba obrazlagati toliko na teorijskoj razini, riječima, već prije svega svjedočanstvom života, i to kako unutar kršćanske zajednice, tako i izvan nje. Ako je Krist živ i prebiva u nama, u našemu srcu, tada moramo također pustiti da se učini vidljivim, ne smijemo ga sakrivati, i da djeluje u nama. To znači da Gospodin Isus mora postati sve više naš uzor: uzor života i da mi moramo naučiti ponašati se kao što se On ponašao, da moramo činiti ono što je činio Isus. Nada koja prebiva u nama, dakle, ne smije ostati skrivena u nama, u našem srcu, bila bi to slaba nada, koja nema hrabrosti izaći van i pokazati se; naša nada, kao što se vidi iz Psalma 33 kojeg Petar citira, mora nužno izbiti van, poprimajući profinjen i sebi svojstven oblik miline, poštivanja, dobrohotnosti prema bližnjemu, i ići tako daleko da oprašta onome koji nam je nanio neko zlo. Osoba koja nema nade ne uspijeva oprostiti, ne uspijeva dati utjehu opraštanja i imati utjehu oproštenja. Dà, zato što je tako činio Isus, i tako nastavlja činiti po onima koji mu daju prostora u svom srcu i svome životu, sa sviješću da se zlo ne pobjeđuje zlom, već poniznošću, milosrđem i krotkošću. Mafijaši misle da se zlo može pobijediti zlo, i tako čine osvete i tolike druge stvari za koje ni ne znamo. Ali ne znaju što je poniznost, milosrđe i krotkost. A zašto? Zato što mafijaši nemaju nadu. Razmislite o tome.

3. Eto zašto sveti Petar kaže da "uspješnije je trpjeti… čineći dobro, nego čineći zlo" (r. 17): to ne znači da je dobro trpjeti, već da, kad trpimo za dobro, tada smo u zajedništvu s Gospodinom, koji je prihvatio patiti i završiti na križu radi našega spasenja. Kada dakle mi, u najmanjim ili najvećim situacijama našega života, prihvatimo trpjeti za dobro, to je kao da bacamo oko sebe sjemenke uskrsnuća, sjeme života i kao da činimo da u tami zablista svjetlo Uskrsa. Zato nas Apostol poziva uzvraćati uvijek riječima blagoslova (usp. r. 9): blagoslov nije formalnost, nije samo znak uljuđenosti, već je veliki dar koji smo mi prvi primili i koji imamo mogućnost dijeliti s braćom. To je navještaj Božje ljubavi, neizmjerne ljubavi, koja je neiscrpna, koja nikada ne nestaje i koja predstavlja pravi temelj našeg spasenja.

Dragi prijatelji, shvaćamo također zašto nas apostol Petar nas naziva "blaženima", ako budemo morali trpjeti zbog pravednosti (usp. r. 13). To nije samo iz nekog moralnog ili asketskog razloga, nego zato što svaki put kad zauzmemo mjesto posljednjih i marginaliziranih ili kad ne uzvraćamo zlom na zlo, već opraštanjem, bez osvete, opraštajući i blagoslivljajući, svaki put kad to činimo mi blistamo kao živi i sjajni znakovi nade i postajemo tako oruđa utjehe i mira, po Božjem srcu. I tako idemo kroz život s milinom, krotkošću, ljupkošću i čineći dobro također onima koji nas ne vole ili nam čine zlo. Samo naprijed!

PAPINA PORUKA ZA 32. SVJETSKI DAN MLADIH 29. ožujka 2017.

Draga mladeži,
evo nas ponovno na putu nakon našega predivnog susreta u Krakovu, gdje smo zajedno proslavili 31. Svjetski dan mladih i Jubilej za mlade u sklopu Svete godine milosrđa. Za vodiče smo uzeli svetog Ivana Pavla II. i svetu Faustinu Kowalsku, apostole Božjeg milosrđa, kako bismo ponudili konkretan odgovor na izazove našeg vremena. Doživjeli smo snažno iskustvo bratstva i radosti, a svijetu dali znak nade. Naše različite zastave i jezici nisu bili razlog za suparništva i podjele, nego prigoda za otvaranje vrata našega srca i građenje mostova.

U zaključnom dijelu Svjetskog dana mladih u Krakovu, najavio sam sljedeću postaju našega hodočašća, koja će nas, uz Božju pomoć, dovesti do Paname, 2019. godine. Na tom putu će nas pratiti Djevica Marija, koju svi naraštaji nazivaju blaženom (usp. Lk 1, 48). Ova nova dionica našeg putovanja nastavlja se na prethodnu, koja je u središtu imala blaženstva, i potiče nas da nastavimo ići naprijed. Žarko se nadam, naime, da ćete vi mladi ljudi i dalje kročiti naprijed, da nećete samo njegovati sjećanje na prošla vremena, već i imati hrabrost u sadašnjosti i nadu za budućnost. Takvi stavovi su zasigurno postojali u mladoj djevojci Mariji iz Nazareta i jasno su izraženi u odabranim temama triju sljedećih svjetskih dana mladih. Ove godine (2017.), razmišljat ćemo o Marijinoj vjeri, koja u svojem hvalospjevu Veliča kaže: "Velika mi djela učini Svesilni" (Lk 1, 49). Tema sljedeće, 2018. godine "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga" (Lk 1, 30) uvest će nas pak u razmišljanje o hrabroj ljubavi kojom je Djevica prihvatila anđelovo navještenje. Svjetski dan mladih 2019. godine bit će nadahnut riječima "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1, 38); to je Marijin odgovor anđelu, bremenit nadom.

U listopadu 2018. godine, u Crkvi će se održati Biskupska sinoda na temu Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. Govorit ćemo o tome kako vi, mladi ljudi, živite iskustvo vjere usred izazovâ našeg vremena. Raspravljat će se također o temi kako možete postići zrelost na svom životnom putu raspoznavanjem svojeg osobnog poziva, shvaćenog u širem smislu, to jest poziva na brak, kao životnom opredjeljenju ili zanimanju, odnosno na posvećeni život i svećeništvo. Nadam se da će hod prema Svjetskom danu mladih u Panami i tijek priprema za Sinodu ići ukorak jedno s drugim.

Naše doba ne treba mladež koja se izležava po cijeli dan

Prema Lukinom Evanđelju, nakon što je od anđela primila navještaj i na poziv da postane Spasiteljeva Majka odgovorila "da", Marija ustaje i žurno hita posjetiti svoju rođakinju Elizabeta, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće (usp. 1, 36.39). Marija je vrlo mlada; ono što joj je naviješteno neizmjeran je dar, no sa sobom nosi također vrlo velike izazove. Gospodin joj je zajamčio svoju prisutnost i potporu, ali je još mnogo toga u njezinu umu i srcu ostalo nepoznato i nejasno. Ipak, Marija se ne zatvara u kuću i ne dopušta strahu ili ponosu da ju sputaju. Marija nije tip osobe koja, da bi se dobro osjećala, treba dobar naslonjač u kojem se osjeća ugodno i na sigurnom. Ona nije djevojka koja se po cijeli dan izležava na kauču! (usp. Govor na bdjenju, Krakov, 30. srpnja 2016.). Ako starijoj rođakinji treba pomoć, ona ne oklijeva nego odmah kreće na put.

Dug je put do Elizabetine kuće, oko 150 km. Ali mlada žena iz Nazareta, vođena Duhom Svetim, ne poznaje zapreke. Ti su joj dani provedeni na putovanju zasigurno pomogli u razmišljanju o čudesnom događaju, čija je i sama bila dio. Isto se događa i nama svaki put kad sudjelujemo na hodočašću. Tijekom puta prisjećamo se događaja iz svoga života, proničemo njihovo značenje i raspoznajemo svoje zvanje koje zatim, u susretu s Bogom i u služenju drugima, dobiva jasne obrise.

Velika mi djela učini Svesilni

Susret dviju žena – mlađe i starije – ispunjen je prisutnošću Duha Svetoga i pun radosti i čuđenja (usp. Lk 1, 40-45). Dvije majke, kao i djeca koju nose u svome krilu, gotovo plešu od radosti. Elizabeta, zadivljena Marijinom vjerom, kliče: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina" (r. 45). Dà, jedan od velikih darova koje je Djevica primila je zasigurno vjera. Vjera u Boga je neprocjenjiv dar, ali taj dar treba prihvatiti. Elizabeta blagoslivlja zbog toga Mariju, a Ona joj uzvraća hvalospjevom Veliča (Lk 1, 46-55), u kojem nalazimo riječi: "Velika mi djela učini Svesilni" (r. 49).

Marijina je molitva revolucionarna, to je hvalospjev žene snažne vjere, koja je svjesna svojih granica, ali se pouzdaje u Božju milosrdnost. Ta hrabra mala žena Bogu zahvaljuje jer pogleda na njezinu neznatnost, kao i za spasenje koje je donio narodu, siromašnima i poniznima. Vjera je u središtu čitave Marijine povijesti. Njezin nam hvalospjev pomaže shvatiti Gospodinovo milosrđe kao pokretačku snagu povijesti, povijesti svakog od nas, kao i čitavoga čovječanstva.

Kad Bog dotakne srce mladića ili djevojke oni postaju sposobni za velika djela. "Velika djela" koja je Svesilni ostvario u Marijinu životu govore nam također o našem hodu kroz život, koji nije besmisleno lutanje, nego putovanje koje, uza sve svoje nesigurnosti i patnje, svoju puninu može naći u Bogu (usp. Angelus, 15. kolovoza 2015.). Možda ćete mi reći: "Ali, oče, imam svoje granice, grješnik sam, što ja mogu učiniti?!" Kad nas Gospodin poziva, on se ne zaustavlja na onome što jesmo ili što smo postigli. Naprotiv, onoga trenutka kad nas poziva, on gleda sve ono što možemo postići, svu ljubav koju smo sposobni darovati. Poput mlade Marije, možete učiniti da vam život postane sredstvom izgradnje boljega svijeta. Isus vas poziva da ostavite svoj trag u životu, svoj trag u povijesti, kako svojoj osobnoj tako i u povijesti mnogih drugih ljudi (usp. Govor na bdjenju, Krakov, 30. srpnja 2016.).

Biti mlad ne znači raskinuti veze s prošlošću

Marija je bila tek izašla iz adolescentske dobi, baš poput mnogih od vas. No, hvalospjev Veliča odjek je hvale njezina naroda i njegove povijesti. To nam pokazuje da biti mlad ne znači raskinuti veze s prošlošću. Naša osobna povijest nastavlja se na dugi trag, ona je dio zajedničkog putovanja kroz stoljeća onih koji su nam prethodili. Poput Marije, pripadamo svome narodu. A povijest nas uči da, čak i kada je morala ploviti po olujnom moru, Crkvu je vodila Božja ruka i pomagala joj da prebrodi teške trenutke. Pravo iskustvo Crkve nije kao neki flash mob, gdje se skupina ljudi dogovori naći se na nekome mjestu, izvede neki kratki performans, a zatim se raziđu. Crkva je baštinica duge tradicije koja se prenosi s naraštaja na naraštaj, obogaćujući se istodobno iskustvima svakoga pojedinca. Vaša osobna povijest također ima svoje mjesto u povijesti Crkve.

Spominjati se prošlosti služi također tome da budemo otvoreni neočekivanim načinima na koje Bog djeluje u nama i po nama. To nam također pomaže da budemo otvoreni Bogu da nas može izabrati za svoje suradnike u ostvarivanju svojega nauma spasenja. Vi, kao mladi ljudi, također možete činiti velike stvari i preuzeti veće odgovornosti jedino ako u svom životu prepoznate djelovanje Božje milosti i snage.

Želim vam postaviti nekoliko pitanja. Na koji način "pohranjujete" u svome sjećanju događaje i iskustva svoga života? Kako pristupate činjenicama i slikama koje su vam se utisnule u pamćenje? Neki bi od vas, osobito oni koji su ranjeni nekim životnim prilikama, možda htjeli "resetirati" svoju prošlost, iskoristiti pravo da zaborave sve što je bilo. Ali htio bih vas podsjetiti da ne postoji svetac bez prošlosti ni grešnik bez budućnosti. Biser se rađa iz rane u školjci! Isus, svojom ljubavlju, može izliječiti naša srca i pretvoriti naše rane u prave bisere. Gospodin, kao što reče sveti Pavao, svoju moć može očitovati po našim slabostima (usp. 2 Kor 12, 9).

Ipak, sva naša sjećanja ne bi trebala ostati zbijena na jednome mjestu, kao u memoriji nekog tvrdog diska. Ne možemo isto tako sve pohraniti u nekom virtualnom "oblaku" (cloud). Moramo naučiti kako od proteklih događaja stvoriti dinamičnu stvarnost o kojoj ćemo razmišljati i iz koje ćemo izvlačiti pouku i značenja za našu sadašnjost i budućnost. Mukotrpna je, ali nužna zadaća otkriti tanku nit Božje ljubavi koja se provlači kroz sav naš život.

Mnogi ljudi kažu da ste vi mladi rastreseni i površni. Potpuno su u krivu! No, treba priznati da je u ovom našem dobu potrebno ponovno vratiti sposobnost razmišljanja o vlastitom životu i njegova usmjeravanja prema budućnosti. Imati prošlost nije isto što i imati povijest. U svom životu možemo imati mnogo uspomena, ali koliko ih je uistinu dio našeg sjećanja? Koliko su one značajne za naše srce i koliko nam pomažu dati smisao vlastitom životu? Na društvenim mrežama vidimo lica mladih na mnoštvu fotografija koje su trag više ili manje stvarnih događaja, ali ne znamo koliko je sve to stvarno "povijest", iskustvo koje se može prenijeti i koje je urešeno svrhom i smislom. Televizijski programi nude obilje takozvanih "reality showa", ali to nisu stvarne priče, to su samo minute koje pred televizijskom kamerom provode osobe koje žive od danas do sutra, bez dubljeg plana. Ne dajte se zavesti ovim lažnim slikama stvarnosti! Budite protagonisti svoje povijesti, odlučujte o svojoj budućnosti!

Kako ostati povezani po uzoru na Mariju?

Za Mariju se kaže da je sve te stvari pohranjivala i prebirala u svom srcu (usp. Lk 2, 19.51). Ova jednostavna djevojka iz Nazareta uči nas svojim primjerom čuvati sjećanje na događaje iz života, ali i kako ih povezati, sastavljajući od dijelova cjelinu koja tvori mozaik. Kako možemo naučiti to činiti u praksi? Dopustite mi da vam ponudim neke prijedloge.

Na kraju svakoga dana možemo izdvojiti nekoliko minuta da stanemo i prisjetimo se lijepih trenutaka, kao i izazova, onoga što je bilo dobro i onoga što je pošlo po zlu. Na taj način, pred Bogom i pred samima sobom, možemo izraziti svoju zahvalnost, žaljenje i svoje povjerenje. Ako hoćete, možete sve to također zapisati u bilježnicu, voditi kao neku vrstu duhovnog dnevnika. To znači moliti u životu, sa životom i o životu, a to će vam sigurno pomoći da prepoznate velike stvari koje Gospodin čini za svakog od vas. Kao što je rekao sveti Augustin, Boga možemo pronaći na širokim poljanama svoga pamćenja (usp. Ispovijesti, X, 8, 12).

Čitajući hvalospjev Veliča shvaćamo koliko je Marija poznavala Božju riječ. Svaki stih tog hvalospjeva ima svoju paralelu u Starome zavjetu. Mlada Isusova majka znala je dobro molitve svoga naroda. Sigurno su je tome poučili njezini roditelji, baka i djed. Koliko je samo važno prenošenje vjere s koljena na koljeno! Postoji neko skriveno blago u molitvama koje nas uče naši pređi, u onoj živoj duhovnosti običnih ljudi koju nazivamo pučkom pobožnošću. Marija baštini vjeru svoga naroda i oblikuje je u hvalospjev koji je u potpunosti njezin, ali u isti mah i hvalospjev čitave Crkve. I cijela ga Crkva zajedno s njom pjeva. Da biste i vi mladi mogli pjevati Veliča i svoj život učiniti darom za cijelo čovječanstvo, bitno je da se povežete s povijesnom tradicijom i molitvom svojih predaka. Zato je za vas važno poznavati Bibliju, Božju riječ, svakodnevno je čitati i pustiti je da govori vašem životu, te događaje iz svakodnevnog života tumačiti u svjetlu onoga što vam Gospodin govori u Svetom pismu. U molitvi i u molitvenom čitanju Biblije (takozvana lectio divina), Isus će vaša srca ispuniti toplinom i prosvijetliti vam korake, čak i u tamnim trenucima vašega života (usp. Lk 24, 13-35).

Marija nas također uči živjeti "euharistijski", to jest zahvaljivati i hvaliti, a ne usredotočiti se samo na svoje probleme i teškoće. U životu vrijedi da današnje prošnje postaju razlozima sutrašnje zahvalnosti. Tako će vaše sudjelovanje na misi i pristupanja sakramentu pomirenja biti ujedno i vrhunac i novi početak. Vaši će se životi obnavljati iz dana u dan u oproštenju i postat će trajna hvala Svevišnjemu. "Uzdajte se u Božje pamćenje […] njegovo pamćenje je srce ispunjeno nježnošću i samilošću, koje s radošću briše svaki trag zla u nama" (usp. Homilija na misi Svjetskog dana mladih, Krakov, 31. srpnja 2016.).

Vidjeli smo da hvalospjev Veliča izvire iz Marijina srca u času u kojem susreće svoju stariju rođakinju Elizabetu. Svojom vjerom, svojim oštroumnim pogledom i svojim riječima, Elizabeta pomaže Djevici bolje shvatiti veličinu onoga što Bog u njoj ostvaruje, kao i poslanje koje joj je povjerio. A vi, jeste li vi svjesni čudesnog vrela bogatstva koji predstavlja susret između mladih i starijih osoba? Koliku važnost pridajete starijim osobama, svojim bakama i djedovima? S pravom se želite "vinuti u let", u svom srcu nosite tolike snove, ali trebate i mudrost i viziju starijih. Dok širite svoja krila da poletite, važno je da otkrijete svoje korijene i preuzmete štafetu od osoba koje su vam prethodile. Da bi se izgradilo budućnost koja ima smisla, potrebno je poznavati događaje iz prošlosti i zauzeti stav prema njima (usp. Amoris laetitia, 191, 193). Vi mladi imate snagu, a starije osobe imaju pamćenje i mudrost. Kao što je Marija učinila s Elizabetom, upravite svoj pogled u starije, svoje bake i djedove. Oni će s vama razgovarati o stvarima koje mogu pobuditi oduševljenje u vašem duhu i dirnuti vas u srce.

Kreativna vjernost za izgradnju budućnosti

Istina je da ste još mladi te vam je stoga možda teško shvatiti vrijednost i važnost tradicije. Morate međutim znati da to nije isto što i biti tradicionalisti. To nikako! Kad je Marija u Evanđelju rekla "velika mi djela učini Svesilni", ona želi reći da ta "velika djela" nisu prošlost, nego se nastavljaju događati u sadašnjosti. Nije riječ o nekoj dalekoj prošlosti. Znati se spominjati prošlosti ne znači biti nostalgičan niti navezan za određeno razdoblje povijesti, već znati prepoznati vlastite korijene, tako da se možemo uvijek vraćati na ono bitno i sa stvaralačkom vjernošću prionuti izgradnji budućnosti. Bilo bi potpuno pogrešno i u konačnici beskorisno njegovati pamćenje koje nas koči i sputava, gdje bismo uvijek iste stvari činili na isti način. Pravi je Božji dar vidjeti kako mnogi od vas, sa svojim pitanjima, snovima i preispitivanjima, odbijaju slušati one koji govore kako se stvari ne mogu promijeniti.

Društvo koje cijeni samo sadašnjost sklono je također odbaciti sve naslijeđe prošlosti, kao što su na primjer institucije braka, posvećenog života i svećeničkoga poslanja. Na to se gleda kao na besmislene i zastarjele forme. Neki misle da je bolje živjeti u takozvanoj "otvorenoj" situaciji, prolaziti kroz život kao da je to neki reality show, bez cilja i svrhe. Ne dajte se obmanuti! Bog je došao proširiti obzore našeg života u svakom pogledu. On nam pomaže pridati prošlosti vrijednost koja joj pripada kako bismo bolje gradili budućnost sreće. No, to je moguće samo ako imamo vjerodostojno iskustvo ljubavi, koje nam konkretno pomaže razabrati Gospodinov poziv i uz njega prionuti. Jedino nas to čini istinski sretnima.

Draga mladeži, povjeravam naš hod prema Panami, kao i tijek priprema za sljedeću Biskupsku sinodu, majčinskom zagovoru Blažene Djevice Marije. Molim vas da imate na umu dvije važne obljetnice u 2017. godini: tristotu obljetnicu pronalaska slike Gospe od Aparecide u Brazilu i stotu obljetnicu ukazanjâ u Fatimi, u Portugalu, gdje, uz Božju pomoć, planiram hodočastiti sljedećega svibnja. Sveti Martin od Porresa, jedan od svetaca zaštitnika Latinske Amerike i Svjetskoga dana mladih 2019. godine, u svojem poniznom svakodnevnom služenju, običavao je Mariji donositi najljepše cvijeće, kao znak svoje sinovske ljubavi. I vi, poput njega, njegujte odnos prisnosti i prijateljstva s Gospom, povjeravajući joj svoje radosti, nemire i brige. Uvjeravam vas da nećete požaliti!

Neka nas mlada djevojka iz Nazareta, koja je u čitavom svijetu poprimila tisuću imena i lica, da bi se učinila bliskom svojoj djeci, sve zagovara i pomogne nam da pjevamo o velikim djelima koja Gospodin u nama i po nama ostvaruje.

Iz Vatikana, 27. veljače 2017.
Spomendan svetoga Gabrijela od Žalosne Gospe

NADA PROTIV SVAKE NADE - Opća audijencija 29. ožujka 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Odlomak iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima koji smo upravo slušali za nas je veliki dar. Naime, naviknuti smo prepoznati u Abrahamu našeg oca u vjeri; danas nam Apostol stavlja do znanja da je Abraham za nas otac u nadi; ne samo otac vjere, već otac u nadi. I to zato što u njegovu životu možemo već dokučiti navještaj uskrsnuća, novog života koji pobjeđuje zlo i samu smrt.

U tekstu se kaže da Abraham povjerova u Boga "koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije" (Rim 4, 17); a zatim se precizira: "Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo… i obamrlost krila Sarina" (Rim 4, 19). Eto, to je iskustvo koje smo i mi pozvani doživjeti. Bog koji se objavljuje Abrahamu je Bog koji spašava, Bog koji čovjeka izbavlja iz ralja očaja i smrti, Bog koji poziva na život. U onome što se Abrahamu događa u njegovu životu sve postaje himan Bogu osloboditelju i preporoditelju, sve postaje proroštvo. I to postaje također za nas, za nas koji sada prepoznajemo i slavimo ispunjenje svega toga u uskrsnom otajstvu. Bog naime "od mrtvih uskrisi Isusa" (Rim 4, 24), da i mi možemo prijeći u njemu iz smrti na život. S pravom se dakle Abrahama može nazvati "ocem narodâ mnogih", jer njegov lik blista kao navještaj novoga čovječanstva – a to smo mi! –, koje je Krist otkupio od grijeha i smrti i poveo jednom zauvijek u zagrljaj Božje ljubavi.

Pavao nam zatim pomaže jasno vidjeti usku povezanost između vjere i nade. On naime kaže kako Abraham "u nadi protiv svake nade povjerova" (Rim 4, 18). Naša nada ne počiva na ljudskim rasuđivanjima, predviđanjima i sigurnostima; ona se očituje tamo gdje nema više nade, gdje nema više ništa čemu bi se čovjek mogao nadati, upravo kao što se dogodilo Abrahamu, suočenom sa skorom smrću i neplodnošću žene Sare. Život im se primakao kraju, nisu mogli imati djece, i u toj situaciji Abraham je vjerovao i gajio nadu protiv svake nade. U tome je njegova veličina! Velika nada počiva na vjeri, i upravo je zato to nada onkraj svake nade. Zato jer se ne temelji na našoj riječi, već na Božjoj riječi. I u tome smislu, dakle, pozvani smo slijediti Abrahamov primjer, koji, iako mu je jasno da je stvarnost, kako se čini, naklonjena smrti, uzda se u Boga, "posve uvjeren da on može učiniti što je obećao" (Rim 4, 21). Volio bih postaviti vam jedno pitanje: mi, svi mi, jesmo li u to uvjereni? Jesmo li uvjereni da nas Bog ljubi i da je sve ono što nam je obećao spreman ispuniti? Ali, oče, koliko moramo platiti za to? Jedina cijena koju treba platiti je "otvoriti srce". Otvorite svoja srca i ta će vas Božja snaga voditi naprijed, činit će čudesne stvari i naučit će vas što je nada. To je jedina cijena: otvoriti srce vjeri a On će učiniti sve ostalo.

To je paradoks i ujedno najsnažniji, najuzvišeniji sastavni dio naše nade! To je nada koja se temelji na obećanju koje ljudski gledano izgleda nesigurno i nepredvidljivo, ali koja ne iščezava čak ni pred smrću, jer to obećanje dolazi od Boga koji je Uskrsnuće i život. Ne obećava to bilo tko! To je obećanje Boga koji je Uskrsnuće i život.

Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina da nam udijeli milost da, kao prava Abrahamova djeca, ostanemo usidreni ne toliko na našim sigurnostima, na našim sposobnostima, već na nadi koja proizlazi iz Božjeg obećanja. Kad Bog nešto obeća, on ispuni ono što je obećao. Nikada ne iznevjeri zadanu riječ. I tako će naš život zadobiti novo svijetlo, sa sviješću da će Onaj koji je uskrisio svog Sina uskrisiti i nas te ćemo tako postati jedno s Njime, zajedno sa svom našom braćom u vjeri. Mi svi vjerujemo. Danas smo svi na trgu, uzdižemo hvalu Gospodinu, otpjevat ćemo Očenaš a zatim primiti blagoslov… Ali to prolazi. No i to je jedno obećanje nade. Ako mi danas imamo srce otvoreno, jamčim vam da ćemo se svi mi susresti na trgu Neba koje nikada neće proći. To je Božje obećanje i to je naša nada, ako otvorimo svoja srca. Hvala!

SVI TREBAMO KRISTOVO SVIJETLO - Opća audijencija 26. ožujka 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U središtu Evanđelja ove Četvrte korizmene nedjelje su Isus i čovjek slijep od rođenja (usp. Iv 9, 1-41). Krist mu vraća vid i izvodi to čudo nekom vrstom simboličkog rituala: najprije miješa zemlju sa slinom i tom smjesom premazuje slijepcu oči; zatim mu naređuje da ode i opere se u kupalištu Siloamu. Čovjek odlazi, pere se i vid mu se vraća. Bio je slijep od rođenja. Tim se čudom Isus očituje i očituje se nama kao svjetlo svijeta; a slijepac od rođenja predstavlja svakog od nas, koji smo stvoreni da upoznamo Boga, ali smo zbog grijeha kao slijepci, trebamo novo svjetlo; svi trebamo novo svjetlo: svjetlo vjere, koje nam je Isus darovao. Naime taj slijepac iz Evanđelja, nakon što je progledao, otvara se otajstvu Krista. Isus ga pita: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?". "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?", odgovara ozdravljeni slijepac (r. 36). "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" (r. 37). "Vjerujem, Gospodine!" i pada ničice do njegovih nogu.

Ova nas epizoda navodi na razmišljanje o našoj vjeri, našoj vjeri u Krista, Sina Božjega, i istodobno se odnosi također na krštenje, koje je prvi sakrament vjere: sakrament koji nam daje „izaći na svjetlo" po preporođenju vodom i Duhom Svetim, upravo kao što se dogodilo slijepcu od rođenja, kojem su se otvorile oči nakon što se oprao u vodi kupališta Siloama. Čovjek slijep od rođenja i ozdravljen predstavlja nas kad ne shvaćamo da je Isus svjetlo, „svjetlo svijeta", kad ga tražimo negdje drugdje, kad se radije uzdamo u mala svjetla, kad tapkamo u mraku. Činjenica da taj slijepac nema ime pomaže nam vidjeti u njegovoj povijesti kao u nekom zrcalu svoje lice i svoje ime. I nas je Krist „prosvijetlio" na krštenju, a zatim smo pozvani vladati se kao djeca svjetlosti. A živjeti kao djeca svjetlosti zahtijeva radikalnu promjenu u razmišljanju, sposobnost prosuđivati ljude i stvari prema drugoj ljestvici vrijednosti, koja dolazi od Boga. Sakrament krštenja, naime, zahtijeva od nas da izaberemo živjeti kao djeca svjetlosti i hodimo u svjetlu. Ako vam sada postavim pitanje: „Vjerujete li da je Isus Sin Božji? Vjerujete li da vam može promijeniti srce? Mislite li da on može učiniti da promatramo stvarnost kao što je on vidi, a ne kao što je vidimo mi? Vjerujete li da je on je svjetlost, da nam daje pravo svjetlo?". Što biste odgovorili? Neka svako odgovori u svome srcu.

Što znači imati pravo svjetlo, hoditi u svjetlu? To znači prije svega napustiti lažna svjetla: hladno i površno svjetlo predrasude protiv drugih, jer predrasuda izobličuje stvarnost i svaljuje na nas breme mržnje protiv onih koje sudimo bez milosti i nemilosrdno osuđujemo. To je kruh svagdašnji! Kad se naklapa o drugima, ne hodi se u svjetlu, već u sjeni. Još jedno svjetlo koje je lažno, jer je zavodljivo i dvoznačno, jest osobni interes: ako ljude i stvari procjenjujemo na temelju kriterija naše koristi, našega zadovoljstva, našega ugleda, nismo istinoljubivi u odnosima i situacijama. Ako idemo tim putem traženja isključivo osobne koristi, tada živimo u sjeni.

Neka nam Blažena Djevica, koja je prva prihvatila Isusa, svjetlo svijeta, isprosi milost da iznova prigrlimo u ovoj korizmi svjetlo vjere i ponovno otkrijemo neprocjenjivi dar krštenja, koji smo svi primili. I neka nas to novo prosvjetljenje preobrazi u stavovima i djelima, da i mi, počevši od svoga siromaštva i svoje neznatnosti, postanemo nositelji zrake Kristova svjetla.

ISUS - MESIJA DRUKČIJI OD OČEKIVANOG - Opća audijencija 12. ožujka 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Evanđelje ove Druge korizmene nedjelje donosi nam izvješće o Isusovu Preobraženju (usp. Mt 17, 1-9). Uzevši sa sobom trojicu apostola, Petra, Jakova i Ivana, Isus ih je poveo na visoku goru gdje se zbilo nešto čudesno i izvanredno: Isusovo lice „zasja… kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost" (r. 2). Tako je Gospodin tim sjajem u samoj svojoj osobi očitovao onu božansku slavu koju se moglo dokučiti vjerom u riječ koju je naviještao i njegova čudesna djela. Preobraženje prati, na brdu, ukazanje Mojsija i Ilije, koji „razgovarahu s njime" (r. 3).

„Sjajnost" koja karakterizira taj izvanredni događaj simbolizira njegovu svrhu: prosvijetliti umove i srca učenika da mogu jasno shvatiti tko je njihov Učitelj. To je bljesak svjetla kojim se iznenada otkriva Isusovo otajstvo i obasjava čitavu njegovu osobu i sav njegov život.

Zaputivši se odlučno prema Jeruzalemu gdje je morao podnijeti osudu na smrt razapinjanjem, Isus želi pripremiti svoje učenike na tu sablazan – sablazan križa –, sablazan koja je presnažna za njihovu vjeru i, istodobno, tim činom preobraženja unaprijed nagovješćuje svoje uskrsnuće, očitujući se kao Mesija, Sin Božji. Isus ih priprema za taj čas tuge i tolike boli. Naime, Isus se pokazuje drukčijim Mesijom od onoga kakvog se očekivalo, kakvog se zamišljalo, kakav bi po ljudima Mesija trebao biti: on nije snažni i slavni kralj, nego nenaoružani i ponizni sluga; nije gospodar koji posjeduje velika bogatstva – što je znak blagoslova –, nego siromah koji nema gdje glavu nasloniti; nije niti patrijarh s brojnim potomstvom, nego neženja bez kuće i bez gnijezda. Doista je riječ o stubokom drukčijoj Božjoj objavi, no znak koji najviše uznemiruje u tom skandaloznom izokretanju je križ. No upravo će po križu Isus doći do slavnog uskrsnuća, koje će biti definitivno, ne poput ovog preobraženja koje je trajalo jedan trenutak, jedan časak.

Isus preobražen na gori Tabor htio je učenicima pokazati svoju slavu ne kako bi ih odvratio od toga da idu putem križa, već da pokaže kamo križ vodi. Tko s Kristom umire, s Kristom će i uskrsnuti. Križ predstavlja vrata prema uskrsnuću. Tko se bori zajedno s Njim, pobijedit će s Njim. To je poruka nade sadržana u Isusovu križu, koja nas poziva da budemo jaki u svom životu. Kršćanski križ nije ukrasni predmet koji držimo u svojim domovima ili komad nakita koji nosimo, već je kršćanski križ podsjećaj na ljubav kojom se Isus žrtvovao kako bi spasio ljudski rod od zla i grijeha. U ovom vremenu korizme s pobožnošću kontemplirajmo sliku križa, Isusa na križu: to je simbol kršćanske vjere, to je simbol Isusa koji je za nas umro i uskrsnuo. Neka nam križ obilježava sve etape našeg korizmenog hoda kako bismo sve bolje razumjeli težinu grijeha i vrijednost žrtve kojom nas je Otkupitelj spasio.

Presveta Djevica znala je kontemplirati Isusovu slavu skrivenu u njegovu čovještvu. Neka nam ona pomogne biti s Njim u tihoj molitvi, pustiti da nas obasja svojom prisutnošću, da bismo u srcu, pa i usred najtamnije noći, nosili odraz njegove slave.

NADA NE RAZOČARAVA - Opća audijencija 15. veljača 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Još nas od malena uče da nije lijepo hvaliti se. U mojoj zemlji one koji se vole hvaliti zovu "paunima". I to je pravo, jer hvaliti se onim tko jesi ili onim što imaš, osim što je znak određene oholosti, odaje također pomanjkanje poštovanja prema drugima, osobito prema onima koji su manje sreće od nas. U ovom odlomku iz Poslanice Rimljanima, međutim, apostol Pavao nas iznenađuje, jer nas čak dva puta poziva da se hvalimo. Čime se to dakle smijemo hvaliti? Jer ako nas on poziva da se hvalimo, postoji nešto čime se opravdano čovjek može hvaliti. I kako se to može činiti a da se pritom ne uvrijedi druge, da se nikoga ne isključi?

U prvom slučaju pozvani smo dičiti se obiljem milosti koja je, po vjeri, razlivena u srcima našim u Isusu Kristu. Pavao nam želi staviti do znanja da, ako naučimo svaku stvar promatrati u svjetlu Duha Svetoga, primjećujemo da je sve milost! Sve je dar! Ako naime pogledamo na djelovanje – u povijesti, kao i u našemu životu – nismo djelovali samo mi, već prije svega Bog. On je apsolutni protagonist, koji sve stvara kao dar ljubavi, koji je ispleo tkanje svoga nauma spasenja i koji ga dovršava za nas, po svome Sinu Isusu. Od nas se traži da sve to prepoznamo, prihvatimo sa zahvalnošću i pretvorimo u razlog hvale, blagoslova i velike radosti. Ako tako činimo, u miru smo s Bogom i osjećamo se slobodno. A taj mir se zatim širi na sva područja i sve odnose našega života: u miru smo sa samima sobom, u miru s obitelji, u našoj zajednici, na radnome mjestu i sa osobama koje svakoga dana susrećemo na svom životnom putu.

Pavao međutim poziva da se dičimo i u nevoljama. To nije lako shvatiti. To nam se već čini težim i može se činiti da to nema nikakve veze s upravo opisanim stanjem mira. Međutim to predstavlja autentičnu, izvornu pretpostavku za to. Naime, mir koji nam daje i jamči Gospodin ne treba shvaćati kao odsutnost brigâ, razočaranjâ, oskudicâ, razlogâ trpljenja. Kad bi tomu bilo tako, čak i kad bi nam pošlo za rukom živjeti u miru, taj bi trenutak brzo prošao i neizbježno bismo zapali u malodušnost. Mir koji izvire iz vjere je međutim dar: to je milost koja nam daje iskusiti da nas Bog ljubi i da je uvijek uz nas, da nas ne ostavlja same ni jedan jedini trenutak u našem životu. I to, kao što kaže Apostol, rađa strpljivost, jer znamo da, i u najtežim i najburnijim trenucima, Gospodinovo milosrđe i dobrota su veći od svega i ništa nas neće istrgnuti iz njegovih ruku i zajedništva s Njim.

Eto zašto je kršćanska nada postojana, eto zašto ne razočarava. Ona nikada ne razočarava. Nada ne razočarava! Ne temelji se na onome što mi možemo činiti ili biti, a ni na onome u što mi možemo vjerovati. Njezin temelj, naime temelj kršćanske nade, je nešto najvjernije i najsigurnije što postoji, to jest ljubav koju sam Bog gaji prema svakom od nas. Lako je reći: Bog nas ljubi. Svi to kažemo. Ali razmislite malo: može li svaki od nas reći: jesam li siguran da me Bog ljubi? To nije tako lako reći. Ali to je istina. Dobro se vježbati govoriti samom sebi: Bog me ljubi. To je korijen naše sigurnosti, korijen nade. A Gospodin je obilno izlio u naša srca Duha – koji je Božja ljubav – kao tvorca, kao jamca, upravo zato da može jačati u nama vjeru i održavati živom tu nadu. I ta sigurnost: Bog me ljubi. "Ali ljubi li me u ovom času nevolje?" – Bog me ljubi. "A mene, koji sam učinio tu ružnu i lošu stvar?" – Bog me ljubi. Tu sigurnost nikome ne oduzima. I moramo to ponavljati kao molitvu: Bog me ljubi. Siguran sam da me Bog ljubi. Siguran sam da me Bog ljubi.

Sada razumijemo zašto nas apostol Pavao poziva da se uvijek dičimo svim tim. Dičim se Božjom ljubavlju, jer me ljubi. Nada koja nam je darovana ne odvaja nas od drugih, još manje nas navodi da ih diskreditiramo ili isključujemo. Riječ je naprotiv o izvanrednom daru koji smo pozvani, s poniznošću i jednostavnošću, nositi poput rijeke svima. Tada će naše najveće hvastanje biti to da se hvalimo time što imamo za Oca Boga kod kojeg nitko nije ispred drugih, koji nikoga ne isključuje, već koji otvara svoja vrata svim ljudskim bićima, počevši od posljednjih i onih koji su se najviše udaljili od njega, da kao njegova djeca naučimo jedni druge tješiti i uzajamno se podupirati. I ne zaboravite: nada ne razočarava.

NOVA PRAVEDNOST U DUHU LJUBAVI I MILOSRĐA - Opća audijencija 12. veljače 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja nam liturgija predstavlja drugi tekst iz Govora na gori, koji nalazimo u Matejevu Evanđelju (usp. 5, 17-37). U tome odlomku Isus želi svojim slušateljima pomoći vidjeti Mojsijev zakon u novom svjetlu. Ono što je rečeno u starome savezu je točno, ali to nije bilo sve: Isus je došao ispuniti i u konačnom obliku navijestiti Božji zakon, sve do posljednjeg potezića (usp. r. 18). On očituje izvornu svrhu zakona i ispunjava njegove autentične aspekte, i to sve čini svojim propovijedanjem a još više svojom žrtvom na križu. Isus nas uči kako u cijelosti vršiti Božju volju i koristi ove riječi: s "većom pravednošću" od one pismoznanaca i farizejâ (usp. r. 20). Riječ je o pravednosti koja je prodahnuta ljubavlju, milosrđem te je na taj način kadra ostvariti srž zapovijedî, izbjegavajući rizik formalizma. Formalizam: ovo mogu, ovo ne mogu; do ovdje smijem, dalje ne… Ne: to je više, više.
U Evanđelju Isus posebno uzima u razmatranje tri pitanja, tri zapovijedi: ubojstvo, preljub i zakletva.

S obzirom na zapovijed "Ne ubij", on kaže da se ona ne krši samo stvarnim ubojstvom, već i onim ponašanjima koja vrijeđaju dostojanstvo osobe, uključujući i uvrede (usp. r. 22). Naravno da uvredljive riječi nemaju istu težinu kao ubojstvo, ali one se nalaze na istoj liniji, jer su pretpostavke za to i otkrivaju istu zloću. Isus nas poziva da ne činimo klasifikaciju uvredâ, već da ih sve smatramo štetnima, budući da su potaknute namjerom da se bližnjemu nanese zlo. I Isus navodi primjer. Vrijeđati: navikli smo vrijeđati, to nam je postalo kao "dobar dan". A uvreda je na istoj crti s ubojstvom. Tko bratu nanosi uvredu, ubija brata u vlastitom srcu. Molim vas, ne nanosite uvrede drugima! Nećemo ništa time dobiti…

Druga dopuna je vezana uz ženidbeni zakon. Preljub je smatran kršenjem zakona vlasništva muškarca nad ženom. Isus međutim ide u korijen toga zla. Kao što se do ubojstva dolazi preko uvreda tako se do preljuba dolazi preko posesivnih namjera muškarca u vezi žene koja nije njegova. Preljub, kao i krađa, korupcija i svi ostali grijesi, rađaju se najprije u našem srcu, i kada se jednom u srcu donese pogrešan izbor, onda se ostvaruje u konkretnom ponašanju. A Isus kaže: tko god s požudom pogleda ženu koja nije njegova, već je s njome učinio preljub u srcu, taj je na putu prema preljubu. Razmislimo malo o tome: o zlim mislima koje dolaze u tome duhu.

Isus, zatim, svojim učenicima kaže da se ne zaklinju jer je zaklinjanje znak nesigurnosti i dvoličnosti ljudskih odnosa. Instrumentalizira se Božji autoritet kako bi se davalo jamstvo za naše ljudske poslove. Pozvani smo radije među nama, u našim obiteljima i zajednicama uspostavljati ozračje jasnoće i međusobnog povjerenja, tako da nas drugi mogu smatrati iskrenim bez pribjegavanja višim intervencijama kako bi nam se povjerovalo. Nepovjerenje i uzajamno sumnjičenje uvijek ugrožavaju vedrinu!

Neka nam Djevica Marija, žena poučljivog slušanja i radosne poslušnosti, pomogne sve se više približavati evanđelju kako bismo bili kršćani ne samo po vanjštini, već duboko u srcu! A to je moguće milošću Duha Svetoga koji nam omogućuje sve činiti s ljubavlju, i tako u potpunosti vršiti Božju volju!

NADA - IZVOR UZAJAMNE UTJEHE I MIRA - Opća audijencija 8. veljača 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prošle srijede smo vidjeli kako Pavao, u Prvoj poslanici Solunjanima, potiče vjernike da ostanu ukorijenjeni u nadi uskrsnuća (usp. 5, 4-11) s onim lijepim riječima: "uvijek ćemo biti s Gospodinom" (4, 17). U istom kontekstu, Apostol pokazuje da kršćanska nada nije samo nešto osobno i nešto karakteristično za pojedinca, već ima zajedničarski i crkveni karakter. Svi se mi nadamo, svi mi imamo nadu, također kao zajednica.

Zbog toga Pavao svoj pogled odmah proširuje na sve stvarnosti koje čine kršćansku zajednicu, tražeći od njih da mole jedna za drugu i da se uzajamno pomažu. Ali da se pomažu ne samo u potrebama, tolikim potrebama svakodnevnog života, već da jedna drugu pomažu i podupiru u nadi. Nije slučajno da Pavao polazi najprije od onih kojima je povjerena pastoralna odgovornost i pastoralno vođenje. Oni su prvi pozvani jačati nadu, i to ne zato što su bolji od drugih, već na temelju božanske službe koja daleko nadilazi njihove snage. Zbog toga oni imaju veoma veliku potrebu za poštivanjem, razumijevanjem i blagohotnom potporom sviju.

Naglasak je zatim stavljen na braći kojima prijeti najveća opasnost da izgube nadu, da zapadnu u očaj. Neprestano do nam stižu vijesti o ljudima koji su potonuli u očaj i čini ružne stvari… Očaj ih navodi na tolike ružne stvari. Podsjeća se na one koji su obeshrabreni, one koji su slabi, one koji se osjećaju shrvanima pod teretom života i svojih grijeha i ne uspijevaju više ustati. U tim slučajevima, blizina i toplina cijele Crkve moraju biti još snažniji, brižni i puni ljubavi, i trebaju poprimiti fini oblik suosjećanja, koje ne znači imati sažaljenja prema nekome: suosjećati znači patiti s drugim, trpjeti s drugim, približiti se onome koji trpi; jedna riječ, jedno milovanje, ali koji dolazi od srca; to znači suosjećati s onim koji treba tješenje i utjehu. To je silno važno: kršćanska nada ne može bez prave i konkretne ljubavi. Sâm Apostol narodâ u Poslanici Rimljanima progovara sa srcem na dlanu: "Mi jaki – koji imamo vjeru, nadu, i ne tište nas toliki problemi – treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo" (15, 1).

Treba nositi, nositi slabost drugih. To svjedočanstvo, zatim, ne ostaje zatvoreno unutar granica kršćanske zajednice: odzvanja u svoj svojoj snazi i vani, u društvenoj i građanskoj sredini, kao poziv da se ne grade zidovi, već mostovi, da se na zlo ne uzvraća zlom, da se zlo pobjeđuje dobrom, na uvredu odgovara opraštanjem – kršćanin nikada ne smije reći: platit ćeš ti meni!, nikada; to nije kršćanska gesta; uvreda se pobjeđuje opraštanjem –, da se živi u miru sa svima. To je Crkva! I to je ono što čini kršćanska nada, kad poprima crte odlučnosti i ujedno nježne ljubavi. Ljubav je snažna i nježna. Lijepo je to!

Tako možemo shvatiti da mi ne učimo sami nadati se. Nitko ne može sam naučiti nadati se. To nije moguće. Nada, da bi jačala, nužno treba "tijelo", u kojem se razni članovi uzajamno podupiru i oživljavaju. To dakle znači da, ako se nadamo, to je zato što su nas mnoga naša braća i sestre naučili nadati se i održavali živom svoju nadu. A među njima se ističu mali, siromašni, jednostavni, marginalizirani. Dà, jer ne poznaje nadu onaj tko se zatvara u vlastito blagostanje: taj nadu polaže isključivo u svoje blagostanje i to nije nada: to je relativna sigurnost; ne poznaje nadu onaj tko se zatvara u vlastito zadovoljstvo, kojem uvijek sve ide dobro u životu... Nadaju se naprotiv oni koji doživljavaju svaki dan kušnju, nesigurnost i vlastitu ograničenost. To su naša braća koja nam daju najljepše, najsnažnije svjedočanstvo, jer ostaju stameni u pouzdavanju u Gospodinu, znajući da, onkraj tuge, tlačenja i neizbježnosti smrti, zadnja riječ će biti njegova, a to će biti riječ milosrđa, života i mira. Onaj tko se nada, nada se da će jednoga dana čuti ove riječi: "Dođi, dođi k meni, brate; dođi, dođi k meni sestro, za svu vječnost".

Dragi prijatelji, ako je – kao što smo rekli – prirodno boravište nade "tijelo" u kojem vlada solidarnost, u slučaju kršćanske nade to tijelo je Crkva, dok je životni dah, duša te nade Duh Sveti. Bez Duha Svetoga ne može se imati nadu. Eto zašto nas apostol Pavao na kraju poziva da mu se stalno molimo. Ako nije lako vjerovati, još je teže nadati se. Teže je nadati se nego vjerovati, to je teže. Ali kad Duh Sveti prebiva u našim srcima, On nam pomaže shvatiti da se ne trebamo bojati, da je Gospodin blizu i da se brine za nas; i on je taj koji oblikuju naše zajednice, u neprolaznoj Pedesetnici, kao žive znakove nade za ljudsku obitelj. Hvala!

Apeli
Jučer je u Osaki, u Japanu, blaženim proglašen Justo Takayama Ukon, vjernik laik iz Japana, koji je umro mučeničkom smrću u Manili 1615. Ne pristajući na kompromise, odrekao se časti i udobnosti prihvativši poniženje i izgon. Ostao je vjeran Kristu i evanđelju; zbog toga predstavlja divni primjer postojanosti u vjeri i posvećivanju u ljubavi.
Danas se slavi Dan molitve i razmišljanja protiv trgovine ljudima, koji je ove godine posebno posvećen djeci i mladima. Upućujem izraze ohrabrenja onima koji na različite načine pomažu porobljenim i zlostavljanim maloljetnicima da se oslobode od toga tlačenja. Nadam se da će se svi kojima je povjerena vlast odlučno boriti protiv te rane i biti glasnogovornici naše najmanje braće, ponižene u njihovu dostojanstvu. Treba učiniti sve napore kako bi se suzbio taj sramotni i nepodnošljivi zločin.
Sljedeće subote, na spomendan Gospe Lurdske, slavi se 25. Svjetski dan bolesnika. Glavna proslava održat će se u Lurdu, a predsjedat će joj kardinal državni tajnik. Pozivam vas na molitvu, po zagovoru naše Svete Majke, za sve bolesne, posebno one koji boluju od najtežih bolesti i koji su sami, kao i za sve one koji se brinu za njih.
Vraćam se još jednom proslavi Dana molitve i razmišljanja protiv trgovine ljudima, koji se obilježava danas, jer je danas blagdan sv. Josephine Bakhite [pokazuje knjižicu koja govori o njoj]. Ta mlada ropkinja iz Afrike, zlostavljana, ponižavana, nije izgubila nadu i nastavila je vjerovati, a završila je kao migrant u Europi. I tu je čula Gospodinov poziv i postala redovnica. Molimo se sv. Josephini Bakhiti za sve migrante, izbjeglice, izrabljivane koji toliko mnogo pate.
A govoreći o protjeranim, izrabljivanim migrantima želim se danas pomoliti s vama na poseban način za našu braću i sestre pripadnike naroda Rohingya: protjerani iz Mjanmara, lutaju od jednog mjesta do drugog, jer ih ne žele... To su dobri, mirni ljudi. Nisu kršćani, ali su dobri, oni su naša braća i sestre! Pate već godinama. Bili su mučeni, ubijani, samo zato što se drže svojih tradicija, svoje muslimanske vjere. Molimo za njih. Pozivam vas da se molite za njih Ocu našem koji je na nebesima. Pomolimo se svi zajedno za našu braću i sestre pripadnike naroda Rohingya. "Oče naš…".
Sveta Josephine Bakhita moli za nas. Molim jedan pljesak za sv. Josephinu Bakhitu!

KACIGA SPASENJA - Opća audijencija 1. veljača 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U proteklim smo katehezama započeli naš hod na temu nade čitajući u toj perspektivi neke stranice Starog zavjeta. Sada želimo ići dalje i pokazati izuzetnu važnost koju ta vrlina ima u Novome zavjetu, kad susreće novost koju predstavlja Isus Krist i uskrsni događaj: kršćansku nadu. Kao kršćani, mi smo muškarci i žene nade.

To jasno izlazi na vidjelo od prvog teksta koji je napisan, to jest Prve poslanice svetoga Pavla Solunjanima. U odlomku koji smo čuli, možemo osjetiti svježinu i ljepotu prvog kršćanskog navještaja. Zajednica u Solunu je mlada, nedavno osnovana zajednica; ipak, unatoč poteškoćama i brojnim kušnjama, stamena je u vjeri i slavi s oduševljenjem i radošću uskrsnuće Gospodina Isusa. Apostol se stoga od srca raduje sa svima, jer oni koji su uskrsnućem rođeni na novi život uistinu postaju "sinovi svjetlosti i sinovi dana" (5, 5), zahvaljujući punom zajedništvu s Kristom.

U trenutku u kojem joj Pavao piše, zajednica u Solunu je tek osnovana, i dijeli je svega nekoliko godina od Kristova uskrsnuća. Zbog toga Apostol nastoji približiti sve plodove i posljedice koje taj događaj, tako jedinstven i presudan, to jest, uskrsnuće Gospodinovo, ima za povijest i za život svakog pojedinca. Konkretna teškoća s kojom se susretala ta zajednica nije bila toliko priznati Isusovo uskrsnuće – svi su to vjerovali – već vjerovati u uskrsnuće mrtvih. Da, Isus je uskrsnuo, ali teško im je bilo vjerovati da mrtvi uskrisuju. U tome smislu, ovo pismo je više nego ikad aktualno. Svaki put kad se nalazimo pred vlastitom smrću, ili pred smrću voljene osobe, osjećamo da je naša vjera stavljena na kušnju. Javljaju se sve naše sumnje, sve naše slabosti, i onda se pitamo: „Postoji li stvarno život poslije smrti...? Hoću li moći ponovno vidjeti i zagrliti ljude sam volio...?". To pitanje mi je postavila jedna gospođa prije nekoliko dana na jednoj audijenciji, izražavajući sumnju: "Hoću li se susresti s mojima?" Mi, također, u trenutnom okruženju, moramo se vratiti korijenu i temelju naše vjere, kako bi postali svjesni onoga što je Bog učinio za nas u Kristu Isusu i što znači naša smrt. Svi se mi pomalo plašimo te neizvjesnosti koju donosi smrt. Pada mi na pamet jedan dobri starac koji je rekao: "Ja se ne bojim smrti. Malo se bojim vidjeti da dolazi". Toga se bojao.

Suočen sa strahovima i nedoumicama zajednice, Pavao je poziva da se, poglavito u kušnjama i najtežim trenucima našeg života, čvrsto drži "nade spasenja", poput kacige koja se stavlja na glavu. To je kaciga. Eto što je kršćanska nada. Kad se govori o nadi, možemo biti skloni shvaćati je prema općenitom smislu te riječi, to jest u odnosu na nešto lijepo što želimo, ali što se može ili ne može ostvariti. Nadamo se da će se dogoditi, to je kao neka želja. Kaže se, na primjer: "Nadam se da će sutra biti lijepo vrijeme!"; ali znamo da će dan kasnije namjesto toga vrijeme biti loše... Kršćanska nada nije takva. Kršćanska nada je očekivanje nečega što se već ispunilo; do toga vode vrata i ja se nadam da ću doći do tih vrata. Što mi je činiti? Hoditi prema tim vratima! Siguran sam da ću doći do tih vrata. Takva je kršćanska nada: biti siguran da sam na putu prema nečemu što jest, a ne nečemu što ja želim da bude. To je kršćanska nada. Kršćanska nada je očekivanje nečega što se već ispunilo i što će se sigurno ostvariti za svakog od nas. I naše uskrsnuće i uskrsnuće naših dragih koji su preminuli, dakle, nije nešto što će se moći ili se neće moći dogoditi, već je to sigurna stvarnost, jer je ukorijenjena u događaj Kristova uskrsnuća. Nadati se, dakle, znači naučiti živjeti u očekivanju, naučiti živjeti u očekivanju i pronaći život. Kad žena shvati da je trudna, svaki dan uči živjeti u iščekivanju da vidi pogled tog djeteta koje će doći. Tako i mi moramo živjeti i učiti iz tih ljudskih očekivanja i živjeti u očekivanju da gledamo Gospodina, da susretnemo Gospodina. To nije lako, ali se uči: živjeti u iščekivanju. Nadati se znači i podrazumijeva ponizno srce, siromašno srce. Samo siromah zna čekati. Tko je već pun sebe i svojih dobara, ne umije staviti svoje povjerenje ni u kog drugog doli u sebe samog.

Piše sveti Pavao: "[Isus] je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo" (1 Sol 5, 10). Te su riječi uvijek izvor velike utjehe i mira. I za voljene osobe koji su nas napustile pozvani smo moliti da žive u Kristu i da budu u punom zajedništvu s nama. Jedna stvar koja me duboko pogađa u srce su riječi svetoga Pavla, također upućene Solunjanima. To me ispunjava sigurnošću nade. On kaže ovako: "I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom" (1 Sol 4, 17). Lijepo je to: sve prolazi, ali, nakon smrti, bit ćemo zauvijek s Gospodinom. To je potpuna sigurnost nade, ista ona koja je, davno prije toga, učinila da se iz Jobovih grudi otme usklik: "Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi […] Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac" (Job 19, 25.27). I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Vjerujete li vi to? Pitam vas: vjerujete li to? Da bismo dobili smogli malo snage pozivam vas da to ponovite tri puta sa mnom: "I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom". I tamo ćemo se, s Gospodinom, susresti.

JUDITA: HRABROST JEDNE ŽENE DAJE NADU NARODU - Opća audijencija 25. siječnja 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Među likovima žena predstavljenim u Starome zavjetu, ističe se velika junakinja naroda: Judita. Biblijska knjiga koja nosi njezino ime opisuje golemi vojni pohod kralja Nabukodonozora, koji, vladajući u Ninivi, širi svoje carstvo poražavanjem i porobljavanjem svih okolnih naroda. Čitatelj shvaća da se radi o velikom, nepobjedivom neprijatelju koji sije smrt i uništenje i koji dolazi sve do Obećane zemlje, ugrožavajući živote Izraelaca.
Nabukodonozorova vojska, naime, pod vodstvom generala Holoferna stavlja pod opsadu jedan grad u Judeji, Betuliju, ukida im opskrbu vodom i slama tako malo po malo otpor njegovih stanovnika.

Stanje postaje dramatično, do te mjere da se žitelji grada obraćaju starješinama tražeći da se predaju neprijatelju. Iz njihovih riječi izbija očaj: "Sad nam nema više pomoći niodakle: Bog nas je predao u njihove ruke da iznemognemo od žeđe i posvemašnje iscrpljenosti. A sada ih pozovite i predajte sav grad pljački Holofernovih ljudi i sve vojske njegove" (Jdt 7, 25-26). Svršetak se čini neizbježnim, gotovo da više nemaju sposobnost pouzdati se u Boga. Gotovo da više nemaju sposobnost pouzdati se u Boga. Koliko samo puta mi dolazimo do graničnih situacija u kojima ne osjećamo ni sposobnost da se uzdamo u Gospodina. To je ružna napast! I, paradoksalno, čini se da, kako bi se izbjeglo smrt, ne preostaje ništa drugo već predati se u ruke ubojica. Oni znaju da će ti vojnici ući u grad i opljačkati ga, uzeti žene za robinje, a zatim sve druge poubijati. To je upravo "granica".

Suočen s tolikim očajem, narodni starješina pokušava ponuditi tračak nade: izdržati još pet dana, čekajući spasonosni Božji zahvat. Ali to je slabašna nada, te on zaključuje: "Prođe li tih pet dana bez ikakve pomoći, izvršit ću što tražite" (7, 31). Jadan čovjek: nalazio se u bezizlaznoj situaciji. Pet dana je dano Bogu - i tu se krije grijeh -; pet dana je dano Bogu da intervenira; pet dana čekanja, ali već s pogledom na svršetak. Daju pet dana Bogu da ih spasi, ali znaju da nemaju povjerenja, očekuju najgore. Zapravo, nitko u narodu se više ne može nadati. Bili su očajni.

U toj situaciji na scenu stupa Judita. Udovica, žena velike ljepote i mudrosti, ona govori narodu jezikom vjere. Hrabra žena spočitava narodu u lice (govoreći): "A tko ste vi da danas iskušavate Boga […] Ne, braćo, nemojte ljutiti Gospoda Boga našega! Jer ako nam i ne htjedne priskočiti u pomoć u ovih pet dana, ipak nas može zaštititi ali i zatrti, i to naočigled neprijatelja naših […] Zbog toga, očekujući spas koji može doći od njega, dozivajmo ga u pomoć, i on će poslušati glas naš, bude li mu to drago" (8, 13.14-15.17). To je govor nade. Kucati na vrata Božjeg srca, On je Otac, on nas može spasiti. Ta žena, udovica, riskira da ostavi također loš dojam na druge! Ali je hrabra! Ide dalje! Ovo je moje mišljenje: žene su hrabrije od muškaraca. (Pljesak u dvorani).

Proročkom snagom, Judita podsjeća pripadnike svoga naroda na Boga kako bi im ponovno vratila povjerenje u njega; proročkim pogledom, ona vidi dalje od uskog obzora koji predlažu starješine a kojeg strah još više sužava. Bog će djelovati sigurno - kaže ona -, dok je prijedlog o pet dana čekanja način da ga se kuša i da se izbjegne njegovu volju. Gospodin je Bog spasenja - i ona vjeruje u to -, u kojem god da se obliku ono ostvarilo. Spasenje se sastoji u oslobođenju od neprijatelja i davanju života, ali, u njegovim nedokučivim planovima, spasenje se može sastojati također u tome da čovjek bude predan smrti. Kao žena vjere, ona to zna. Znamo kako je sve završilo: Bog spašava narod.

Draga braćo i sestre,

nikada ne postavljajmo uvjete Bogu i pustimo naprotiv da nada pobijedi naše strahove. Uzdati se u Boga znači ući u njegove namjere ne tražeći ništa, također prihvaćajući da njegovo spasenje i njegova pomoć dođu do nas na drugačiji način od naših očekivanja. Molimo se Gospodinu za život, zdravlje, ljubav, sreću; i ispravno je to činiti, ali sa sviješću da Bog može izvesti život također iz smrti, da je moguće iskusiti mir čak i u bolesti, i da može biti vedrine i u samoći i blaženstva također u suzama. Nismo mi ti koji možemo učiti Boga što mu je činiti, ono što nama je potrebno. On to zna bolje od nas, i moramo se uzdati u njega, jer su njegovi putovi i njegove misli drukčiji od naših.

Put koji nam pokazuje Judita je put povjerenju, iščekivanja u miru, molitvi i poslušnosti. To je put nade. Ona nam pokazuje da se ne smijemo olako predavati rezignaciji, da moramo učiniti sve što je u našoj moći, ali uvijek ostati na tragu Gospodinove volje. Ona je – kao što znamo – mnogo molila, puno razgovarala s narodom a zatim hrabro otišla, tražila je način da se približi vojskovođi i uspjela mu odsjeći glavu, prerezati mu grkljan. Ona je hrabra u vjeri i u djelima. I uvijek traži Gospodina! Judita, naime, ima svoj plan, ostvaruje ga i dovodi narod do pobjede, ali uvijek u stavu vjere onoga koji prihvaća sve iz Božje ruke, sigurna u njegovu dobrotu.

Tako, žena puna vjere i hrabrosti daje novu snagu svom narodu u smrtnoj pogibelji i vodi ga na putove nade, pokazujući ih također nama. A mi, prisjetimo se malo, koliko puta smo čuli mudre, hrabre riječi od poniznih osoba, od poniznih žena za koje neki misle – bez imalo prezira – da su neuke... Ali to su riječi Božje mudrosti! Riječi bakâ... Koliko puta bake znaju reći pravu riječ, riječ nade, jer imaju životno iskustvo, toliko su trpjele, uzdale su se u Boga a Gospodin nam daje na dar savjet koji zrači nadom. I, ako budemo išli tim putovima, bit će uskrsna radost i svjetlo uzdati se u Gospodinu Isusovim riječima: "Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Lk 22, 42). A to je molitva mudrosti, povjerenja i nade. (IKA)

 

 

NADA I MOLITVA - Opća audijencija 18. siječnja 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Svetom se pismu, među Izraelovim prorocima, ističe jedna proročka ličnost koja pomalo odudara od drugih, prorok koji pokušava pobjeći od Gospodinova poziva odbijajući staviti se u službu Božjeg plana spasenja. Riječ je o proroku Joni, o kojem se govori u knjižici od svega četiri poglavlja, nekoj vrsti vrlo poučne prispodobe o milosrđu Boga koji oprašta.

Jona je prorok "izlaska" i prorok u bijegu! On je prorok izlaska kojega Bog šalje "na periferiju", u Ninivu, da obrati žitelje toga velikog grada. Ali Niniva, za Izraelca kao što je Jona, predstavljala je prijeteću stvarnost, neprijatelja koji dovodi u opasnost sâm Jeruzalem, te ga stoga treba uništiti, a nipošto spašavati. Stoga, kad Bog šalje Jonu propovijedati u tome gradu, prorok, koji zna Gospodinovu dobrotu i njegovu želja da oprašta, pokušava izbjeći svoju zadaću i daje se u bijeg.

Tijekom svog bijega, prorok stupa u dodir s poganima, mornarima na brodu na koji se ukrcao kako bi pobjegao od Boga i njegova poslanja. On bježi daleko, jer Niniva se nalazila na području Iraka a on bježi u Španjolsku, bježi zaozbiljno. Upravo ponašanje tih pogana, kao i kasnije stanovnika Ninive, omogućuje nam danas nakratko razmišljati o nadi koja se, u susretu s opasnošću i smrću, izražava u molitvi.

Naime, tijekom putovanja morem, izbija strašna oluja, a Jona silazi u potpalublje i prepušta se snu. Mornari pak, uvidjevši da im prijeti propast, "svaki zazva svoga boga": bili su pogani (Jon 1, 5). Kapetan broda budi Jonu riječima: "Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo" (Jon 1, 6).

Reakcija ovih "pogana" je ispravna reakcija na smrt, na opasnost, jer tada čovjek proživljava potpuno iskustvo vlastite krhkosti i vlastite potrebe za spasenjem. Instinktivni užas umiranja otkriva čovjeku potrebu da polaže svoju nadu u Boga života. "Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo": riječi su to nade koja postaje molitva, ona prošnja puna tjeskobe koja se silazi sa čovjekovih usana pred neposrednom smrtnom opasnošću.

Mi previše olako zaziremo od toga da se obraćamo Bogu u potrebi kao da se radi o koristoljubivoj i samim tim nesavršenoj molitvi. Ali Bog poznaje našu slabost, zna da ga se spominjemo da bismo tražili od njega pomoć, te blagim osmijehom oca Bog odgovara milostivo.

Kad se Jona, priznavši vlastite odgovornosti, dao baciti u more da spasi svoje suputnike, oluja se smiruje. Predstojeća smrtna pogibelj navela je te pogane na molitvu i dovela do toga da je prorok, usprkos svemu, ostvario svoj poziv služenja drugima prihvativši se žrtvovati za njih, i sad dovodi preživjele do priznavanja pravog Gospodinu i hvale. Mornari, koji su obuzeti strahom u molitvi se obraćali svojim bogovima, sada, s iskrenim strahom Gospodnjim, prepoznaju pravoga Boga te prinose žrtve i čine zavjete. Nada, koja ih je potakla na molitvu da ne umru, pokazuje se još snažnijom i iznjedruje stvarnost koja nadilazi ono čemu su se nadali: ne samo da ne pogibaju u oluji, već se otvaraju priznavanju jedinoga i pravoga Gospodara neba i zemlje.

Kasnije će također stanovnici Ninive, suočeni s mogućnošću uništenja, moliti, potaknuti nadom u Božje oproštenje. Činit će pokoru, zazivati Gospodina i njemu se obratiti, počevši od kralja, koji je poput zapovjednika broda izrazio nadu govoreći: "Tko zna, možda će se povratiti Bog [...] da ne izginemo?" (Jon 3, 9). I njih, kao i posadu u oluji, suočavanje sa smrću i izbavljenje iz nje dovodi do istine. Tako, po Božjem milosrđu, a još više u svjetlu vazmenog otajstva, smrt može postati, kao što je to bila za sv. Franju Asiškog "naša sestrica smrt" i predstavljati, za svakog čovjeka i za svakog od nas, iznenadnu prilika za upoznavanje nade i susret s Gospodinom. Neka nam Gospodin pomogne shvatiti tu vezu između molitve i nade. Molitva te vodi naprijed u nadi a kada zavlada tama treba više moliti! I tada će biti više nade. Hvala.

LAŽNE NADE I IDOLE - Opća audijencija 11. siječnja 2017.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U mjesecu prosincu prošle godine i u prvom dijelu siječnja ove godine slavili smo vrijeme došašća a zatim božićno vrijeme: to je razdoblje liturgijske godine koje budi u Božjem narodu nadu. Nadati se primarna je čovjekova potreba: gajiti nadu u budućnost, vjerovati u život, ono što se naziva "misliti pozitivno".

Ali je važno tu nadu staviti u ono što doista može pomoći živjeti i dati smisao našem životu. Zbog toga nas Sveto pismo upozorava na lažne nade: one lažne nade koje nam nudi svijet, raskrinkavajući njihovu beskorisnost i pokazujući njihovu ludost. I to čini na razne načine, ali prije svega tako da prokazuje kako su lažni idoli u koje je čovjek neprestano u napasti stavljati svoje povjerenje, pretvarajući ih u nešto u što polaže svoju nadu.

Na osobit način proroci i mudraci insistiraju na tome, dotičući neuralgičnu točku vjernikova puta vjere. Jer vjerovati znači uzdati se u Boga – onaj tko vjeruje, uzda se u Boga –, ali dođe trenutak u kojem, u susretu sa životnim teškoćama, čovjek iskusi krhkost tog pouzdanja i osjeti potrebu za različitim sigurnostima, opipljivim, konkretnim sigurnostima. Uzdam se u Boga, ali nalazim se u pomalo ružnoj situaciji i imam potrebu za malo konkretnijom sigurnošću. I tu se krije opasnost! Tada smo naime u napasti tražiti utjehe, pa i one prolazne, koje će, čini se, ispuniti prazninu samoće i ublažiti napor vjere. I mislimo da ćemo ih moći naći u sigurnosti koju može dati, na primjer, novac, u savezništvima s moćnicima, u svjetovnostima, u lažnim ideologijama.

Katkad ih tražimo u bogu koji se može prikloniti našim zahtjevima ili nekom magijom intervenirati da promijeni stvarnost i učini je onakvom kakvu je mi želimo; to je, upravo, idol koji kao takav ne može učiniti ništa, to je nemoćni i lažni idol. Ali mi volimo idole, jako ih volimo! Jednom sam u Buenos Airesu morao otići od jedne crkve do druge, bile su jedna od druge udaljene otprilike tisuću metara. A išao sam pješice. Između je bio jedan park, a u parku su bili mali stolovi, kojih je bilo mnogo, za kojima su sjedili vidovnjaci. Park je bio pun ljudi, stajali su i u redu. Ljudi bi im pružali ruku a oni bi počeli govoriti, ali govorili su uvijek isto: ima žena u tvome životu, neka sjena se približava, ali sve će na kraju ispasti dobro… I na kraju bi plaćali. I to ti daje sigurnost? To je sigurnost – dopustite da upotrijebim taj izraz – jedne gluposti. Ići vidovnjaku ili vidovnjakinji koji tumače karte: to je idol! To je idol, a kad smo snažno vezani uz njega kupujemo lažne nade. Dok onu nadu besplatnosti, koju nam je donio Isus Krist, položivši slobodno život za nas, u tu se nadu ne uzdamo toliko.

Jedan psalam pun mudrosti oslikava nam na vrlo sugestivan način lažnost tih idola koje svijet nudi našoj nadi i u koje su ljudi svih vremena u napasti pouzdati se. To je Psalam 115 u kojem se kaže:
"Idoli su njihovi srebro i zlato,
ljudskih su ruku djelo.
Usta imaju, a ne govore,
oči imaju, a ne vide.
Uši imaju, a ne čuju,
nosnice, a ne mirišu.
Ruke imaju, a ne hvataju,
noge imaju, a ne hodaju;
glas im iz grla ne izlazi.
Takvi su i oni koji ih napraviše
i svi koji se u njih uzdaju" (rr. 4-8).

Psalmist nam predstavlja, pa i na pomalo ironičan način, apsolutno prolaznu stvarnost tih idola. I moramo shvatiti da se ne radi samo o slikama načinjenim od metala ili drugog materijala, već također o onima koje su plod našeg duha, kad se uzdamo u ograničene stvarnosti koje pretvaramo u apsolutne, ili kad svodimo Boga na naše sheme i naše predodžbe božanstva; bog koji nam je sličan, shvatljiv, predvidljiv, upravo poput idola o kojima se govori u ovome psalmu. Čovjek, slika Božja, gradi si jednoga boga na vlastitu sliku, a ta je slika silno manjkava: ne osjeća, ne djeluje, i prije svega ne može govoriti. Ali, mi radije idemo idolima nego Gospodinu. Mnogo nas puta više ispunjavaju zadovoljstvom prolazne nade koje ti daje taj lažni idol, nego velika sigurna nada koju nam daje Gospodin.

Nadi u Gospodina života koji je svojom Riječju stvorio svijet i vodi naše živote, suprotstavlja se pouzdavanje u nijeme kipove. Ideologije s njihovom umišljenošću da su apsolutne, bogatstva – a to je veliki idol, – moć i uspjeh, ispraznost, s njihovom iluzijom vječnosti i svemoći, vrijednosti poput tjelesne ljepote i zdravlja, kad postanu idoli za koje se sve žrtvuje, sve su to stvarnosti koje smućuju duh i srce i namjesto da snaže život vode prema smrti. Ružno je čuti i zadaje bol duši ono što sam jednom, prije više godina, čuo u biskupiji Buenos Aires: neka krasna žena, veoma lijepa, razmetala se svojom ljepotom, komentirala je kao da je to nešto sasvim prirodno: "Da, morala sam pobaciti jer je moja figura vrlo važna". To su idoli i oni te vode na pogrešan put i ne daju ti sreću.

Poruka ovoga Psalma je vrlo jasna: ako se nadu polaže u idole, postaje se poput njih: prazne slike s rukama koje ne dotiču, nogama koje ne hodaju, ustima koja ne mogu govoriti. Nema se ništa više za reći, postajemo nesposobni pomagati, mijenjati stvari, nesposobni za smijeh, darivanje, nesposobni ljubiti. I mi, ljudi iz Crkve, izlažemo se toj opasnosti kad postanemo "svjetovni". Treba ostati u svijetu ali se braniti od iluzija svijeta, koje predstavljaju ti idoli koje sam spomenuo.
Kao što se kaže u nastavku Psalma, treba se uzdati i staviti svoju nadu u Boga, i Bog će dati blagoslov svoj.

Ovako se kaže u Psalmu:
"Dome Izraelov, u Jahvu se uzdaj!
[…]
Dome Aronov, u Jahvu se uzdaj!
[…]
Štovatelji Jahvini, u Jahvu se uzdajte!
[…]
Jahve će se nas spomenut' i on će nas blagosloviti" (rr. 9.10.11.12).

Gospodin nas se uvijek spominje, i u ružnim trenucima on nas se spominje. I to je naša nada. A nada ne razočarava. Nikada. Nikada. Idoli uvijek razočaraju: oni su uobrazilje, nisu stvarnost.
To je divna stvarnost nade: uzdajući se u Gospodina postaje se poput njega, njegov nas blagoslov preobražava u njegovu djecu, koja imaju dioništvo u njegovu životu. Nada u Boga nas uvodi, da tako kažem, u polje djelovanja njegova sjećanja, njegova spomena koji nas blagoslivlja i spašava nas. I tada se iz naših grudi može vinuti onaj "aleluja", hvala živom i istinskom Bogu, koji je za nas rođen od Marije, umro na križu i uskrsnuo u slavi. I u toga Boga stavljamo nadu, i taj Bog – koji nije idol – nikada ne razočarava. Hvala.

NADA KOJA SE ŽIVI U SUZAMA - Opća audijencija 4. siječnja 2017.

„Rahela oplakuje sinove svoje", ali… „ima nade za tvoje potomstvo" (Jr 31)

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U današnjoj katehezi želim zajedno s vama razmišljati o ženi koja nam govori o nadi proživljenoj u suzama. O nadi koja se živi u suzama. Riječ je o Raheli, ženi Jakovljevoj i majci Josipovoj i Benjaminovoj, koja je, kao što nam pripovijeda Knjiga Postanka, umrla pri porodu svog drugorođenca, to jest Benjamina.
Prorok Jeremija spominje Rahelu u svojem obraćanju Izraelcima u progonstvu kako bi ih utješio. Čini to riječima punim emocije i poezije, to jest podsjeća na Rahelin plač ali daje nadu.

Ovako govori Jahve:
„Čuj! U Rami se kukanje čuje
i gorak plač:
Rahela oplakuje sinove svoje,
i neće da se utješi za djecom,
jer njih više nema" (Jr 31, 15).
U tim redcima, Jeremija predstavlja tu ženu iz svoga naroda, koja je veliki matrijarh svoga plemena, u jednoj stvarnosti označenoj patnjom i plačem, ali ujedno perspektivom neslućenog života. Rahelu, koja je u izvješću iz Postanka umrla rađajući i prihvatila tu smrt kako bi sin mogao živjeti, sada međutim, predstavljena od proroka kao žena koja živi u Rami, mjestu gdje su se okupljali izgnanici, plače zbog sinova koji su u stanovitom smislu umrli otišavši u progonstvo; sinova koji, kao što ona sama kaže, „nema više", zauvijek su nestali.
I zato se Rahela ne želi utješiti. To njezino odbijanje izražava dubinu njezine boli i gorčinu njezina plača. Kada se suoči s tragedijom gubitka sinova, majka ne može prihvatiti riječi i geste utjehe, koje su uvijek neprikladne i nikada ne mogu ublažiti bol jedne rane koja ne može i ne želi zarasti. Njezina je bol velika koliko i njezina ljubav.

Svaka majka zna sve to; i danas ima mnogo majki koje plaču, koje se ne mire s gubitkom sina, neutješne pred smrću koju je nemoguće prihvatiti. Rahela u sebi utjelovljuje bol svih majki svijeta, svakog vremena, i suze svakog ljudskog bića koje oplakuje nenadoknadive gubitke.

To odbijanje Rahele koja se ne želi utješiti uči nas također kolika se osjetljivosti traži od nas u susretu s patnjom drugih. Da bi se govorilo o nadi onome tko je očajan, potrebno je dijeliti njegov očaj; da bi se otrlo suzu s lica onoga koji pati, treba zajedno s njim plakati. Jedino će tako naše riječi moći stvarno dati malo nade. I ako ne mogu tako govoriti, svojim plačem, svojom patnjom, bolje da šutim; milovanje, gesta i šutnja.

A Bog, svojom osjetljivošću i svojom ljubavlju, odgovara na Rahelin plač pravim a ne lažnim riječima; ovako se naime kaže u nastavku Jeremijina teksta:
Ovako govori Jahve:
„Prestani kukati,
otari suze u očima!
Patnje će tvoje biti nagrađene:
oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske.
Ima nade za tvoje potomstvo" –
riječ je Jahvina –
„sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj" (Jr 31, 16-17).

Upravo zbog majčina plača ima još uvijek nade za djecu, koja će se vratiti u život. Ta žena, koja je prihvatila umrijeti prilikom rađanja kako bi sin mogao živjeti, svojim je suzama sada početak novoga života za prognanu djecu, zatvorenike, one koji su daleko od svoje domovine. Na Rahelinu bol i plač Gospodin odgovara obećanjem koje sada može za nju biti razlog prave utjehe: narod će se moći vratiti iz progonstva i, slobodan, živjeti u vjeri svoj odnos s Bogom. Suze su rodile nadu. I to nije lako shvatiti, ali je istina. Toliko puta, u našem životu, suze siju nadu, sjeme su nade.

Kao što znamo, taj Jeremijin tekst je kasnije preuzeo evanđelist Matej i primijenio ga na pokolj nevine dječice (usp. 2, 16-18). Taj nas tekst stavlja pred tragediju ubojstva nezaštićenih ljudskih bića, pred užas moći koja prezire i zatire život. Betlehemska će djeca umrijeti zbog Isusa. A on, nevini Jaganjac, kasnije će i sam umrijeti za sve nas. Božji Sin je ušao u bol ljudi. To se ne smije zaboraviti. Kad mi se netko obrati i postavlja mi teška pitanja, na primjer: „Recite mi, pater, zašto djeca pate?", ja doista ne znam što bih odgovorio. Samo kažem: „Pogledaj Raspelo: Bog nam je dao svoga Sina, on je trpio, i možda ćeš ondje naći odgovor". Ali odgovora ovdje [pokazuje na glavu] nema. Samo gledajući ljubav Boga koji daje svojega Sina koji prinosi svoj život za nas, može pokazati neki put utjehe. I zato kažemo da je Božji Sin ušao u bol ljudi, dijelio je i prihvatio smrt; njegova Riječ je konačna riječ utjehe, jer se rađa iz suza.

I na križu će on, umirući Sin, dati novu plodnost svojoj majci, povjerivši je učeniku Ivanu i učinivši je majkom vjerničkog naroda. Smrt je pobijeđena i ispunjava se tako Jeremijino proroštvo. I Marijine suze, kao i Raheline, rodile su nadu i novi život. Hvala!