 |
Ana |
|
|
Pozdrav svima!
Zovem se Ana, 28 mi je godina i drago mi je što vam mogu posvjedočiti o svom životu i svemu što je Bog učinio za mene i moju obitelj preko Zajednice. Prve godine svoga života proživjela sam u gradu Bihaću u Bosni i Hercegovini, zajedno s ocem, majkom i starijim bratom Danielom. Ubrzo je došao rat i u dvije godine nekoliko smo se puta selili, mijenjali školu, dok se napokon nismo smjestili u Zagrebu gdje i danas živimo. Bilo mi je teško stalno mijenjati školu, sklapati nova prijateljstva, no najteže je bilo to što smo te dvije godine bili odvojeni od oca. Sjećam se kako smo mama, brat i ja samo čekali da svi budemo skupa.
Došavši u Zagreb, brzo sam sklopila nova prijateljstva i snašla se u novom okružju. Moje prve teškoće došle su vrlo rano, moju prvu „drogu“ susrela sam već s 13 godina, a ta droga zvala se bijeg iz škole. Sjećam se i danas dana kad sam prvi put odlučila pobjeći i ne otići u školu na sat kemije jer ju nisam naučila. U prvom trenutku sve je izgledalo super, ali kad je došla mama i pitala me kako je bilo u školi, slagala sam joj, iako mi se srce lomilo. Poslije su moji bjegovi su bivali sve češći, posebice u srednjoj školi: svaki put kad bih naišla na neku teškoću, ja bih jednostavno pobjegla, no posljedice su bile sve veće, a praznina i tuga postali su dio mene. Kako sam ušla u pubertet, i moji kompleksi su postajali sve veći, tako da više nisam ništa mogla naći lijepo i pozitivno na sebi i u svemu sam se osjećala manje vrijedna od drugih. Najviše od svega nisam mogla prihvatiti svoj karakter i svoju preosjetljivost, zavidjela sam ljudima koji su drukčiji i baš takva sam željela postati, misleći da samo tako mogu uspjeti. Kući s roditeljima nisam uspijevala pronaći „zajednički jezik“ jer sam smatrala da me ne razumiju. Nisam prihvaćala pravila po kojima sam trebala živjeti, jer su svi moji prijatelji živjeli drukčije i samo sam čekala da navršim 18 godina i postanem „slobodna“. Školu sam ubrzo napustila i pošla u večernju, počela sam raditi i živjeti na svoj način, no kad bih se zaustavila i pogledala oko sebe, uvijek bih vidjela mlade kako završavaju fakultete, idu u crkvu i žive kvalitetno. Zavidjela sam im jer sam žudjela baš za takvim, discipliniranim, životom, životom u vjeri i sa samopoštovanjem. Moji bjegovi su postali sve češći, više se ni na sekundu nisam mogla susresti sama sa sobom i s patnjom. Posljednji bijeg bile su tablete o kojima sam poslije postala ovisna; one su me začas dovele do dna. Tada je u moj život ušla Zajednica Cenacolo koju sam upoznala zahvaljujući ocu Viktoru, obiteljskom prijatelju koji je poznavao cijelu moju situaciju. Moji su roditelji bili odlučni i nisam imala nekog većeg izbora nego ući jer za bijeg više nisam imala previše snage. Priprema i kolokviji za mene su bili jako teški jer nije bilo puno prostora za bijeg. Sjećam se, kad sam ušla u Zajednicu, ništa me nije doticalo - ni pjesma ni smijeh - bila sam mrtva u sebi i samo sam razmišljala kako ću otići. Ali zahvaljujući roditeljima i djevojkama oko sebe, uspjela sam pobijediti te krizne trenutke. Ubrzo nakon toga moj prvi veliki preokret, moje obraćenje dogodilo se u tijeku noćnog klanjanja koje je poslije postalo jako bitno u mome životu. Vidjela sam kako mnoge djevojke noću odlaze u kapelu na molitvu i ja to u početku nisam željela. Mislila sam kao da nije dovoljno što molimo tri Krunice na dan, no onda se želja javila sama. I danas se sjećam prvih triju noći kad sam se ustala, otišla u kapelu i spontano u sebi počela gpvoriti Isusu sve što mi je na srcu, a bilo je puno tog.
Od tada upravo je razgovor s Isusom postao moja najveća molitva, koju redovito prakticiram. Najveći dar od Zajednice dobila sam s 10 mjeseci kad sam postala „Anđeo čuvar“ jednoj od djevojaka. Tada sam se zaljubila u Zajednicu i počela ju živjeti u punini. Darujući se njoj, radeći sve za nju, doživjela sam ispunjenje do kraja, a to mi nijedna tableta nikad nije mogla dati. Shvatila sam da je to smisao svega. Danas živim u Vrbovcu u maloj obiteljskoj kući i sve što danas jesam dobila sam tu u kapeli i od djevojaka s kojima živim. Sviđa mi se jednostavan način na koji živimo: ujutro čistim kuću s još jednom djevojkom i to nikad nije samo čišćenje, to su i trenutci kad si međusobno pomažemo da stvari koje radimo, radimo dobro pa bilo to i samo brisanje prašine. Zatim u umjetničkoj radionici obavljam završne poslove na keramici, tj. nanosim caklinu ili glazuru. To mi pomaže da svoj posao radim zrelo i odgovorno jer sav prijašnji posao djevojaka, sav trud na kraju prolazi kroz moje ruke. Imam i taj dar da vodim pripremne susrete za ulazak u Zajednicu. To je zaista nešto prekrasno jer sam prije nekoliko godina bila na tom istom mjestu samo s druge strane, a danas imam priliku pomoći svima koji traže pomoć te posvjedočiti da se način života doista može promijeniti. Hvala Ti, Gospodine, na daru vjere i što si baš mene izabrao i podario mi nov život. Hvala Majci Elviri i svima koji su ostali u Zajednici kako bi pomogli drugima, mojim roditeljima jer nikada nisu odustali od mene, hvala vam što ste me vratili u život!