 |
Đana |
|
|
Zovem se Đana, iz Bosne i Hercegovine sam. Sretna sam što mogu posvjedočiti da je zaista moguće izići iz tame i biti istinski sretan. Moja priča počinje ovako: Ostala sam bez oca i mislim da je to znatno utjecalo na mene i moje odrastanje. Zbog osjećaja manje vrijednosti i straha da neću biti prihvaćena od drugih već kao dijete sam nastojala biti najbolja u svemu, i biti ono što nisam - netko drugi. Budući da nisam baš puno voljela sebe, nisam prihvaćala ni svoje poraze. Svaki neuspjeh doživljavala sam kao još jedno razočaranje.Vrhunac je bio kad je počeo rat i sve što je rat donio. Razočaranju nije bilo kraja - u život, ljude i Boga…
Bilo je uistinu teško vjerovati da se isplati boriti za dobro. Smisao patnje nisam vidjela, tako da je nisam ni prihvaćala išavši uvijek linijom manjeg otpora. Nikad se nisam znala suočiti sa životnom stvarnošću i teškoćama. Uvijek sam tražila lakši način i ubrzo sam ga otkriti u svijetu droge. Povjerovala sam da ću tu pronaći rješenje za sve svoje muke. Mislila sam da s drogom mogu sve. Dugo godina nisam si htjela priznati da sam u problemu i da mi treba pomoć. Pala sam u zamku zla i nisam više mogla izići. Droga mi je uzela sve: dostojanstvo, slobodu… Uzela mi je život.
Preko poznanika doznala sam za Zajednicu Cenacolo. Nije bilo lako prihvatiti da mi je potrebna Zajednica, ali više nisam imala ni izbora ni snage za borbu. Sjećam se koliko je teško bilo shvatiti i prilagoditi se novu načinu života. Nisam čak ni znala što je Euharistija. Promatrala sam djevojke kako na koljenima mole pred Presvetima i mislila da s njima nešto nije u redu. No s druge strane sam od prvog dana sretala Boga živoga na svakom koraku, u svakom činu i svakom pogledu, iako tada toga nisam bila svjesna. Bog mi je govorio preko djevojaka i njihova prijateljstva. Prihvatili su me takvu kakva jesam ne tražeći ništa zauzvrat.
Tako je polako počeo moj put obraćenja. Prije svega, naučila sam radovati se malim stvarima. Otkrila sam da je istinska sreća u sebedarju. Shvatila sam zašto vrijedi boriti se za dobro te da se svaki put kad pobijedim zlo, osjećam sretnom i ispunjenom. I što je najbitnije, sve je počelo dobivati smisao; svaka patnja, svaki križ… Kad razgovaram s djevojkama, često kažem da moramo voljeti naš križ i patnju jer smo tada najbliže Bogu. Sigurno da nije uvijek lako i jednostavno, ali u tome i jest ljepota - boriti se i promatrati stvari očima vjere koja je najveći dar što sam ga dobila. Što reći osim: velika hvala Bogu, Zajednici, mojoj obitelji i svima koji mi pomažu da ustrajem na putu dobra!