 |
Ivo |
|
|
Sretan sam što se nalazim u Zajednici Cenacolo. Zovem se Ivo, imam 39 godina i dolazim iz kršćanske obitelji iz Zagreba. Od malena sam imao poteškoću s prihvaćanjem stvari koje mi je otac oduvijek govorio jer sam smatrao da se to nije ticalo mene i da ja mogu drugačije živjeti. Teško mi je bilo prihvatiti svakodnevicu i monotoni život u kojem nisam vidio smisao.Prve poteškoće započele su u srednjoj školi gdje sam tražio svoj identitet kroz isprazne razgovore, misleći da sam prihvaćen od «ekipe», ali realnost je bila totalno drugačija. Malo po malo sam počeo i markirati, uredno odlazeći u obližnje kafiće gdje sam prvi put upao u zamku zloga – alkohol. Svaki put kada bih imao probleme u školi ili kod kuće, bježao bih od problema u svijet ovisnosti.
Sa 17 godina počeo sam se baviti produkcijom elektronske glazbe radeći za diskografske kuće diljem Europe. Provodio sam puno vremena po klubovima jer je to bio dio mog posla. I tako se zlo malo po malo uvuklo u mene, najprije preko lakših droga poput extasija, a poslije i kokaina i heroina.
Malo po malo počele su prve laži prema ocu, prijateljima, djevojci. Od prvih laži brzo sam prešao na velike muljaže i krađe. Zatvarao sam se u svoj svijet, ne izlazeći van iz kuće. Počela je autodestrukcija koja je trajala nekoliko godina sve dok nisam doslovno prodao sve što sam imao. Jednog dana, mijenjajući besciljno stanice na radiju, čuo sam don Ivana kako svjedoči svoju životnu priču. U tom trenutku sam pomislio «Ako se don Ivan uspio spasiti, možda mogu i ja.» Tada sam odlučio učiniti nešto fundamentalno u svom životu, temeljit preokret. U Zajednicu sam ušao 2009. godine u malu bratovštinu u Šarengradu, s pozitivnim stavom i voljom za temeljitom promjenom vlastite osobnosti i svih loših navika koje sam stekao. Zahvalan sam svojem anđelu čuvaru kao i ostalim momcima koji su mi svojim primjerom pokazali svjetlo prema kojemu moram ići. Malo pomalo, preko molitve, klanjanja, obaveza i odnosa u bratovštini, počeo sam živjeti jedan drugačiji život.
Došavši u bratovštinu Vrbovec postao sam kotlovničar. Često bih ostajao u kotlovnici i do jedanaest navečer, što me ispunjavalo radošću, znajući da mojom požrtvovnošću mogu učiniti nešto dobro za druge. Nakon nekog vremena započinjem raditi u grafičkoj pripremi gdje sam imao priliku kreativno sazrijevati radeći na našem časopisu «Uskrsnuće», zahvaljujući starijim momcima koji su me podučavali. Shvatio sam koliko je važno imati ravnotežu između molitve, prijateljstva i obaveza koje ispunjavam. Skoro svakodnevno sam se suočavao sa svojim slabostima, ali uz braću i život u Zajednici, polako sam nalazio unutarnju ravnotežu.
Nakon nekoliko godina provedenih u Zajednici počela se jače osjećati i prisutnost Boga u mojoj obitelji, vratio me mome ocu i bližnjima. Iako sam u materijalnom smislu bio izgubio sve što sam imao, smatram se sretnim čovjekom jer sam pronašao samoga sebe i upoznao jedan novi život. Vjerujem u promjenu i u bolji život, svjestan sam da samo uz molitvu mogu ići dalje, u susret svim poteškoćama i životnim iskušenjima.
Danas sam u bratovštini u Saluzzu u Italiji gdje imam mogućnost živjeti svoj kršćanski život služeći drugima, radeći u tipografiji, te gradeći prijateljstvo sa braćom. Zahvalan sam Bogu, Zajednici i svima koji su me doveli na ovaj pravi put, put svjetla, jer bez njih ne bih nikada bio tako blizak Bogu kao što sam danas.