Zovem se Frederika i dolazim iz Slovačke. Već nekoliko godina živim u Zajednici Cenacolo, koja je za mene uistinu prava škola života. Ušla sam s 19 godina. Kao malena bila sam sretna djevojčica, dobro odgojena, kojoj ništa nije nedostajalo. Zajedno sam s majkom odlazila redovito u crkvu svake nedjelje, i sve se činilo u redu. No s vremenom su započeli prvi problemi i to nakon što se moj stariji brat počeo drogirati. Mnoge su se stvari u obitelji time promijenile. Osjećala sam da je pažnja cijele obitelji usmjerena na njega te sam se povlačila u sebe. Istu stvar sam živjela i u društvu prijatelja. Osjećala sam se manje vrijednom od drugih. U sebi sam proživljavala borbu jer sam se željela osjećati važnom, no zasigurno ne na način da pođem istim putem kojim je pošao moj brat. Tako sam počela usmjeravati pažnju na samu sebe te time postajala sve sebičnijom. Vidjela sam da mogu biti u središtu pažnje kada naglasim svoj izgled: kada se dobro obučem, kada se našminkam te kada imam više stvari i više novaca od drugih. Osjećala sam se ponovno sretnom, no nisam bila svjesna da su ono na čemu sam počela graditi svoj život samo lažne sigurnosti i lažni osjećaji sreće.
Kada sam imala nekih petnaest godina upoznali smo Zajednicu u koju je moj brat ušao kao ovisnik. Na jednom ljetnom susretu Zajednice sam ga vidjela a on mi je rekao da mi u očima vidi tugu. Tijekom tog istog susreta imala sam priliku zagrliti Majku Elviru, koja me pogledala i kao da je zavirila u dubinu moje duše. Taj je trenutak za mene bio toliko snažan da mi se činilo da je svijet na trenutak stao. Upitala me kada mislim doći u Zajednicu. Ostala sam bez riječi. Nakon nekoliko godina, odlučila sam doći u Zajednicu na iskustvo od 40 dana, koje se produljilo do danas, četiri godine poslije.
Na početku mi je bilo jako teško, morala sam se privremeno odreći svojih stvari, svoje obitelji, svoje zemlje, svojih prijatelja i svega ostaloga na što sam bila naviknuta. Nisam shvaćala što zapravo hoću ovdje, bilo mi je teško prihvatiti istinu koju su mi drugi govorili, osjećala sam se ništavno. Polako sam počela uviđati da se nimalo ne poznajem. Vidjela sam da su se djevojke koje su sa mnom živjele u kući znatno razlikovale od prijatelja koje sam imala prije. Zanimale su se za mene, a zauzvrat nisu tražile ništa. Pokazale su mi što je pravo prijateljstvo i pomogle mi da shvatim da je i moj život dragocjen. Unatoč svim mojim slabostima i nedostacima, one su mi željele dobro. Naučile su me da istinska radost ne proizlazi iz onoga što imam, već iz onoga što dajem. Uvijek se u meni zapali vatra kada u katehezama slušam Majku Elviru kako priča o ženi. Uvijek sam imala želju, a u svojoj svakodnevici se trudim, približiti se slici žene o kojoj slušamo: ženi koja je radosna, sigurna, spremna darovati se, služiti i žrtvovati se, voljeti majčinskim srcem otvorenim za Boga. Jako sam sretna jer mi je Zajednica dala mogućnost i povjerenje da danas mogu graditi zdrav odnos s dečkom kojeg sam poznavala već i prije. No ovaj put sazdan na istinskim vrijednostima.