Zovem se Aleksandra, dolazim iz Srbije i željela bih podijeliti s vama moj put iz tame u svjetlo uskrsnuća, kako kaže Božja Riječ: „Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu“ (Ef 5,8). Moja patnja je započela u pubertetu kada je nakon rata umro moj očuh, koji mi je bio poput oca. Naš život više nije bio kao nekada: moja mama je počela piti, a kako je radila puno, moj brat i ja smo je malo viđali. Preselili smo se kod bake i djeda i imali smo slabi kontakt s njom, samo kada nam je donosila poklone. Vjerujem da je na taj način željela nadoknaditi svoju odsutnost, misleći da će materijalnim stvarima moći ispuniti prazninu koja se stvarala u nama. Ja sam jako patila jer nisam imala obitelj kao moji prijatelji.  Nedostajalo mi je imati mamu i tatu s kojima bih mogla podijeliti ono što proživljavam. Prvi put sam vidjela svog pravog oca kada sam imala šesnaest godina, ali nakon toga se više nismo vidjeli jer je imao drugu obitelj.  Sve sam se više zatvarala i nisam pričala ni s kim, potiskivala sam sve u sebi, stavljajući masku dobre djevojke koja nema problema i koju ništa ne može dirnuti. Postala sam gruba, arogantna, superiorna i sebična, stvorila sam zid; nisam dopuštala nikome da mi se približi. Praznina je postajala sve veća, a materijalne stvari mi više nisu bile dovoljne. Tražila sam nešto drugo čime bih mogla ispuniti prazninu i tako je droga ušla u moj život. Mislila sam da sam u drogi konačno pronašla sreću i prijatelje, osjetila sam se prihvaćena i  dobrodošla. To je bila obmana zla koje me potom bacilo na samo dno. S jedne strane sam bila dobra u školi: završila sam školu s najvišim ocjenama, postala sam medicinska sestra i radila u bolnici s djecom. Izvana se činilo da sam dobra djevojka, kao da mi ništa ne nedostaje, a unutra sam bila očajna. Čaša se prelila na moj rođendan, 25. prosinca, na dan kada se rodio Isus. Ostala sam bez posla, mog dečka su odveli roditelji u jednu ustanovu, ostala sam sama.  Pitala sam se zašto se sve ovo događa. U mojoj obitelji nije bilo vjere, nije se govorilo o Bogu, a ja sam bila ljuta na sve i svakoga. Tog sam dana zavapila Bogu kojeg nisam poznavala: „ Zašto sve to meni? “ Danas, zahvaljujući vjeri, vjerujem da je Bog odgovorio na taj bolni  vapaj dovevši me u Zajednicu. Vratila sam se kući, a preko jednog obiteljskog prijatelja smo upoznali Cenacolo. Gospa mi je dala milost da ponovno otkrijem da sam žena, prihvaćajući sebe takvu kakva jesam, grleći svoja siromaštva i gledajući koliko ljubavi mogu darovati drugima.  U Zajednici sam dobila puno darova i otkrila sam talente za koje nisam vjerovala da ih imam. Preko svakodnevnih obaveza sam izgradila sebe kao ženu, postajući sve sigurnija u sebe i sve više vjerujući u sebe. Jedan veliki dar koji mi je Zajednica učinila bio je živjeti blizu djece iz bratovštine; zahvaljujući njima sam zaliječila najdublje rane moje prošlosti. Moja mama ni danas nije baš dobro, ali sam joj uz pomoć vjere uspjela oprostiti i povjeriti je Isusu, prihvaćajući aktualnu situaciju. U mome srcu postoji želja da postanem još slobodnija žena, sve hrabrija, koja se nikada ne umara ljubiti i služiti.Danas sam zahvalna Zajednici jer mi je ponovno vratila život i osmijeh, a prije svega sam zahvalna Majci Elviri jer je Bogu rekla „da“ i nije ju bilo strah žrtvovati se za nas, prihvaćajući nas i ljubeći nas onakve kakvi jesmo. Hvala ti Isuse jer si dao smisao momu životu i zato što u mome srcu više ne žive strah i tuga nego nada, radost i ljubav.

Događanja