Zajednica Cenacolo

Sjećam se kada sam pročitao prvo „Uskrsnuće“ i rekao si: „Ne mogu vjerovati! Ja se osjećam mrtvac, a ovi ovdje mi se smiješe sa stranica prepričavaju kako je Isus promijenio njihov život!“ Kako sam im zavidio! I evo me sada ovdje, Philipp iz Austrije, sretan sin Zajednice Cenacolo na putu prema svjetlu.Kao dijete sam bio dosta živahan i veseo, barem sve dok nisam počeo shvaćati da nešto nije kako treba u mojoj obitelji. Bio sam jako vezan za svog starijeg brata i sestru, ali mi niti oni nisu mogli objasniti zašto su se naši roditelji stalno svađali. Čak smo zajedno radili lijepe stvari, ali sam uvijek znao da će poslije radosti i zajedništva uslijediti, prije ili kasnije, ljutnja, vika i optužbe. Moj brat to više nije mogao trpjeti i otišao je, a kratko nakon toga, morao sam i ja napustiti kuću sa svojom mamom i svojom sestrom. Imao sam pet godina kada su se moji roditelji rastali i rekao bih da su tada započele rane koje su me poslije odvele u drogu. Počeo sam biti neiskren prema drugima, pravio sam se kao da se nije ništa dogodilo, da moja patnja ne bi postala dodatno opterećenje mojoj mami koja se već dosta nervirala. U školi i prijateljima sam puno lagao da bih zamaskirao ono što sam doista živio jer sam se sramio. Kada se moja majka ponovno udala, nisam uspio prihvatiti svog očuha kao novog tatu. Krao sam mu novac da kupim igračke i slatkiše za svoje prijatelje. Svi su oni imali slične priče poput moje i možda nas je to ujedinilo. Propušio sam s jedanaest godina, a s četrnaest godina sam svakodnevno pio i tako je došao dan kada više nisam rekao „ne“ drogi i popušio svoj prvi joint. U sljedećim sam godinama imao sva moguća iskustva zla. Svi su to radili i toliko sam jako želio pobjeći od svoje tuge da sam preferirao maknuti se u taj lažni svijet partyja i avantura, gdje smo se zavaravali  da smo svi jedna obitelj bez problema, a bili smo zapravo jedna obitelj očajnika. Išao sam u hoteljersku školu, zbog čega sam kružio po Europi, radeći po restoranima i u barovima, okružen alkoholom i drogom, zarađivao puno novaca i trošio još više. Ali sam se jednog lijepog dana probudio iz sna zla, vidjevši se kao rob, u krizi, i nisam više mogao živjeti bez droge. Moje društvo se osulo, svi su se razišli, jedan po jedan. Dugovi su me pritiskali i bio sam ovisnik o heroinu. Izgubio sam djevojku, posao, automobil i sve materijalne stvari koje su me činile da se osjećam „kraljem kraljeva“. Ostao sam sam. Usljedile su godine terapija, lječenja, psihijatara, psihologa, padova i recidiva. Morao sam prestati, ali u nutrini nisam želio jer je droga bila jedina stvar koja mi se činila da daje sigurnost i utjehu mom ispraznom unutarnjem svijetu, uništenom i napuštenom. Želio sam tako snažno pobijediti ovu unutarnju samoću da sam birao radije umrijeti nego nastaviti patiti u životu bez smisla, bez nade. Nakon što su me uhitili i odveli na psihijatriju, jednoga dana me moja mama posjetila da bi mi ispričala o Zajednici. Više nisam imao što izgubiti, zato sam otišao susresti momke Majke Elvire. Nakon prvog kolokvija sam se rasplakao: bio sam gotovo mrtav, više nisam znao što učiniti i u najočajnijem trenutku moga života, upoznao sam nekoga tko me slušao, razumio, smijao mi se i govorio mi: „Ne brini se, i ti ćeš uspjeti!“ Početak moga puta nije bio nipošto lak. Niti za mene, a još manje za moje anđele čuvare, momke koji su se brinuli za mene, i koje sam jako mučio svojim ponosom i svojim krivim stavovima. Unatoč svim mojim slabostima željeli su mi dobro, učili su me živjeti, a i moliti. U odnosu s Bogom sam shvatio da više ne moram pokazivati drugima ono što nisam. Nije bilo bitno što sam vjerovao da jesam ili što su drugi mislili o meni, nego tko sam doista bio. Taj Bog koji me stvorio, poznao me i volio od početka, takvog kakav uistinu jesam. U jednostavnosti svakodnevnog života shvatio sam kako malo treba za biti sretan! Tješila me spoznaja da se više ne moram sam suočavati sa životnim poteškoćama, nego da se drugi muče i bore svakoga dana poput mene da bi mogli ići naprijed i napredovati. Ponovno sam otkrio dar dobro obavljenog posla, kuhanja dobrog obroka zajedno s mojom novom obitelji, jedne prijateljske partije nogometa. Ponovno sam otkrio te male radosti koje sam doživljavao kao dijete. Shvatio sam da se važne životne vrijednosti ne mogu kupiti novcem, da žrtvujući se za dobro, darivajući osmijeh, zagrljaj, pružajući iskreno prijateljstvo bratu u poteškoći pronalazim više radosti nego u ijednoj materijalnoj stvari: što više daješ ljubavi, više ti se vraća u radosti.  Kako je to dobro! U prijateljstvu s Isusom pronašao sam sve ono što sam oduvijek očekivao od jednog prijatelja. On postoji, voli me i nikada me neće ostaviti, a to mi daje mir koji nikad prije nisam doživio. Danas sam sretan momak jer je preko Cenacola moj život krenuo u dobrom smjeru, imam nadu u srcu i snažno vjerujem da Bog ima jedan odličan projekt i za mene!