Zajednica Cenacolo

Želim zahvaliti Gospodinu jer mogu svjedočiti ono lijepo što je On učinio u meni i za sve što nastavlja činiti u mom životu iz dana u dan.
Zovem se Andreja. U mom životu dogodilo se mnogo toga što mi je naškodilo, no čini se da je nedostatak vjere u mojoj obitelji bio najveći nedostatak. Iako je moja obitelj tvrdila da je kršćanska, molitva nije bila važna i vjera je bila samo tradicija koju smo zbog banalnih motiva slijedili. Zbog toga nikad nisam znala dati duboki smisao svome životu i ispravno reagirati na situacije koje su se pojavljivale preda mnom. Sjećam se da sam imala dvanaest godina kad sam prvi put rekla svom tati da nisam sretna i da ne vidim smisao u ničemu. Očekivala sam od njega neki odgovor koji bi mi mogao pomoći. Nasmješio se i rekao: „Proći će“... No sumnje, strahovi i nesigurnosti nisu prošle, naprotiv, rasle su. S vremenom u bivšu Jugoslaviju je stigao rat i s ratom puno patnje i siromaštva, a povrh svega puno nepravde koja mi je stvorila još više pomutnje. Svađe su bile sve češće, a razgovori sve rijeđi, osjećala sam unutar sebe veliku želju za bijegom. Malo po malo zlo je ušlo između nas i svatko je krenuo svojim putem: moj tata je počeo piti, moja mama se u potpunosti posvetila poslu, sestra je još bila premala, a ja sam počela tražiti odgovore izvan kuće. Zlo je iskoristilo najzgodniji trenutak da mi ponudi najlakši put: drogu i zadovoljstvo. Jako brzo sam postala ovisna o heroinu, koji je za mene bio sve, odgovor na moja pitanja, snaga protiv strahova, moja sigurnost. To je bio izmišljeni svijet u kojem se nisam trebala suočavati s problemima i nisam trebala patiti. Unutar mene sve je postalo ravnodušno. Što je više vremena prolazilo, to mi je bilo teže izaći iz tog svijeta koji sam stvorila, zato što je stvarnost bila preteška, a ja sam bila krhka, razočarana i izgubljena da bih nešto poduzela. Kad sam imala osamnaest godina probudila sam se jednog jutra i jedino pitanje koje sam imala bilo je: „Kad će sve ovo završiti?“ Rekla sam Gospodinu: „Ako postojiš, pomozi mi!“ On mi je pomogao tako da sam upoznala Zajednicu Cenacolo preko jedne obitelji koja je imala kćer s istim problemima kao i ja. Ušla sam u bratovštinu u Međugorju i tamo je počela nova stranica moga života. Stranica u mnogo boja, put ponovnog rođenja. Na početku nije bilo lako suočiti se sa svim stvarima od kojih sam godinama bježala, niti vidjeti koliko sam zla učinila samoj sebi i drugima. Povrh svega nije bilo lako ponovo početi živjeti, što znači patiti, radovati se, padati i ponovo se dizati. Uspjela sam uz pomoć djevojaka koje su me voljele kada ja to nisam bila sposobna. Pokušala sam moliti, na početku zato jer sam vidjela druge da to rade, a poslije jer sam vidjela da mi molitva pomaže bolje sagledati stvari i bolje proživjeti dan. Našla sam snagu i korak po korak, naučila sam da se molitva živi i „izvan kapele“, na poslu, u borbama svakog dana, u odnosu s drugima. Danas osjećam da me molitva ne drži samo na nogama, nego mi pomaže hodati, a ponekad i trčati; to je postalo moj svagdašnji kruh i odgovor na moje strahove, sumnje i nesigurnosti. Daje smisao svemu u meni i izvan mene. Zahvalna sam Gospodinu što sam upoznala Zajednicu i jednu ženu, Majku Elviru, koja je bila zahtjevna i prema meni i prema mojoj obitelji. Zahvaljujem joj jer se nije zadovoljila samo da me makne od zla, nego me je naučila živjeti, vjerovati i služiti. Primjerom svog života potakla je u meni želju da i ja hodam u vjeri. Hvala, Marijo, zato jer se i moja obitelj preobratila i za svako čudo koje si učinila i nastavljaš činiti u mojem životu!