Zovem se Slaven, iz Hrvatske sam. Radujem se jer me Gospodin odabrao kako bih svaki dan razmatrao i svjedočio Njegovo
uskrsnuće preko mog života koji se ponovno rodio u Zajednici. Dolazim iz obitelji koja mi je darovala puno ljubavi, jako me voljela. Moji roditelji su se brinuli da meni i mojoj sestri nikad ne nedostaje od onoga što oni nisu imali u djetinjstvu: puno materijalnih stvari i novca. Dobro se sjećam mnogih lijepih trenutaka, zdravih vrijednosti kojima su me naučili, no usprkos svemu od djetinjstva za mene je sve bilo prazno; uvijek mi je nešto nedostajalo i primjećivao sam da u svemu tomu nije bilo punine. U mojoj se obitelji nije molilo, nije se išlo u crkvu, nije se govorilo o Bogu. Još kao dječak počeo sam se udaljivati od obitelji koju sam okrivljivao za sve svoje teškoće; često se osjećala napetost i težina u odnosu mojih roditelja i tako sam tražio sigurnost i sreću na nekoj drugoj strani. Naviknut da imam sve, bio sam nesposoban žrtvovati se, htio sam sve i odmah. Jako sam trpio i bio sam podvojen: s jedne sam strane osjećao snažnu želju da budem dobar, pomažem drugima, pronađem pravi smisao života, a s druge sam strane bio zbunjen jer nisam znao ni kamo bih išao, niti što bih trebao činiti. Tako sam počeo skrivati svoje osjećaje i osjetljivost, kojih sam se sramio i bojao, ponašajući se umišljeno i površno prema ljudima s kojima sam se družio, a onda uzimajući alkohol i prve droge. To sam činio nekoliko godina padajući sve niže, uvjeren kako živim ljepše od drugih, ne želeći na sebe preuzeti nikakvu odgovornost. Kad sam kušao heroin, mislio sam da sam pronašao pravo rješenje za svoje brige, ali sam pogriješio. Nakon nekoliko mjeseci lažne sreće došle su godine tame, samoće i laži. Svako malo poneka želja za promjenom pretvarala se u nov, sve dublji pad i ja sam postajao sve lažniji i uvjereniji da tu nema izlaza. Izgubio sam svaki osjećaj za stvarnost i na prvom mjestu bila mi jedino potreba za drogom. Ponekad, umoran od svega, poželio sam umrijeti, svjestan iskvarenosti i zla u kojem sam živio. Unatoč tomu, u svemu tom mraku u kojem sam živio Gospodin je vidio moju razočaranost i unio je svjetlo u moj život. Jedne noći, kad su me spasili od smrti zbog predoziranosti, snažno sam u srcu zavapio: "Gospodine, ako postojiš, pomogni mi, ne želim više ovako živjeti!" To su nakon dugo godina bile prve iskrene riječi. Nedugo zatim upoznao sam Zajednicu. Zahvaljujem Isusu što sam, prije nego sam ušao u Zajednicu, susreo Majku Elviru na kolokviju na koji sam došao u našoj bratovštini u Varaždinu. Iako sam dugo bio izgubljen u tami, razumio sam da je ljubav, koju je ta sestra darivala mladima preko djela, riječi i pogleda, bila znak Gospodnjeg svjetla i milosrđa: tada sam osjetio da postoji nada i da se trebam promijeniti. Ušao sam u Zajednicu s dvadeset i pet godina, umoran od neiskrenosti i zavaravanja, i odmah sam osjetio kao da sam kod kuće. Iako je bilo teško prihvatiti način života koji su mi predlagali, ohrabrivalo me kad sam vidio vjeru i nadu kojom su mladići zračili živeći u dobru. Konačno su patnja i odricanje zadobile smisao: prvi put u životu osjetio sam radost jednostavna života, čista i Gospodinom. Život u Zajednici je danas za mene neizmjeran dar: služim u bratovštini u Poljskoj i to mi je prilika da prihvaćam mnoge mlade i njihove obitelji koje traže pomoć. Tako se divim, razmatram o svemu što Gospodin čini u srcima po poslanju i karizmi Cenacola, i to mi je velika radost. Velika hvala Zajednici koja me primila i zavoljela onakva kako jesam. Hvala Tebi, Isuse, zato što si ljubav, milosrđe i oproštenje, i zato što si me izabrao da budem sin i svjedok Tvoga velikog milosrđa. Hvala tebi, Djevice Marijo, za dar Providnosti koji svaki dan čini život novim i ljepšim.