Zajednica Cenacolo

Želim s vama podijeliti dar što mogu biti dio obitelji Cenacolo. Zovem se Laura i odrasla sam u obitelji u kojoj je Bog bio prisutan. Kad smo bili još djeca, moji su roditelji doživjeli jako obraćenje i neko smo vrijeme u kući navečer svi skupa molili: sjećam se s ganućem nekih snažnih trenutaka proživljenih u vjeri. Po karakteru sam bila prilično zatvorena, strašljiva i sve sam držala u sebi: osjećaje, želje, strahove... i često sam zahtijevala da drugi pogađaju što proživljavam. U obitelji je bilo teško govoriti o sebi, razgovarati o dubokim stvarima i često se u zraku osjećala težina. Za stolom smo mi djeca nerijetko imala „kiselo lice”,a roditelji nisu znali što bi s tim namrštenim licima. Ja nisam uspijevala svladati tu udaljenost, nisam znala moliti za oprost niti na jednostavan način oprostiti: pravila sam se da se ništanije dogodilo i tako sam odrastala. U školi sam bila dobra, trudila sam se učiti i otkrivati nove stvari. Sport mi je pomogao da ne „proklizim“ dublje, ali u meni je ostajalo duboko nezadovoljstvo: nisam bila sigurna tko sam i što želim raditi u životu, imala sam mnoge komplekse koji su mi sužavali horizonte, bila sam sputana strahom da ne pogriješim. Nisam uspijevala gledati s nadom na svoju budućnost: bila sam tužna i prazna i to mi je bio znak da uvidim kako mi je potrebna pomoć. Nekoliko godina bila sam napustila jednostavnu i istinitu vjeru koju sam imala odmalena, ali, preko studija Bog je našao načina da mu se približim: u obveznom testu iz teologije trebala sam pročitati životopise nekih svetaca i rekla sam si: “Ako je sve to istina, ja sama sebi moram dati odgovor: vjerujem li ili ne?” I od tada je počela moja potraga za Bogom, a onda i za pravom srećom. Počela sam posjećivati molitvene grupe, zajednice, stvarnosti vjere, ali se nigdje nisam uspjela zadržati: nakon prvih teškoća u odnosima zatvorila bih se i otišla. Na hodočašću u Međugorje upoznala sam Zajednicu idoživjela “gromovit” susret sMajkom Elvirom. Pozdravivšinašu skupinu, MajkaElvira nas je pitala: «Vjerujeteli u Isusa Krista?» Mi smo automatski odgovorili: «Da!» No Elvira je ponovila pitanje: «Dobro, sada dolje maske: vjerujete li u Isusa Krista?» U tom je trenutku moja maska prividne sreće pala i, ne shvativši ni kako ni zašto, počela sam plakati: sva moja tuga je izišla van. Sjećam se njezina zagrljaja, njezina pogleda i njezina poziva da je potražimo. Čitajući svjedočanstva u časopisu, osjećala sam potrebu za takvim životom, ali sam se još jako bojala “bacitise”. Tako su prošle još četiri godine, u tijeku kojih sam išla na psihoterapiju koja mi je mnogo pomogla u raznim trenucima, alimi je mogla pomoći samo do jednetočke. Kad je moj brat ušao u Zajednicu zbog droge, Bog me potaknuo da se odlučim da i ja učinim korak: u početku sam to htjela radi njega, da me osjeti blizu, ali poslije sam nastavila radi sebe. Najprije sam sudjelovala na mjesečnim susretima za “vanjske” djevojke, a onda sam u snažnuiskustvu života Zajednice u četrdeset dana mogla opipati rukama koliko sam krhka i koliko mi život Zajednice može pomoći da ozdravim i ojačam. Jednostavan način odijevanja, dobro obavljen posao, obroci i trenuci zajedničke radosti, malene pobjede nad strahovima, istinska vjera, sve mi je to pomagalo da shvatim tko sam uistinu i za čim moj život ima potrebu. Ušavši potom u Zajednicu na duže vrijeme, mogla sam spoznati da me istina oslobađa i da mi daje pravu sreću. Naučiti pitati oprost, zahvaliti, reći ono što mi-slim u miru i upoznati sebe onakvom kakva jesam, to mi je ispunjavalo srce mirom i shvatila sam da sam na ispravnu putu. Napokon nisam više trebala bježati! Povratila sam povjerenje u samu sebe, otkrivajući da s malo hrabrosti mogu napraviti više stvari nego što mislim, stvari koje bez poticaja Zajednice nikad ne bih bila sposobna napraviti. Danas osjećam da je Isus stvarno uskrsnuo u meni i daje mi slobodu da služim s radošću. Učim se dan za danom više vjerovati, otvoriti se, prepoznati čudesa koja Bog čini u mom životu. Zahvaljujem puno svojim roditeljima jer su me poduprli u odabiru te zato što su mi velik uzor i potpora: mole skupa i trude se sa mnom na putu vjere i služenja.