Zajednica Cenacolo

Zovem se Eldin i dolazim iz Bosne i Hercegovine. Izgubio sam oca kada sam imao sedam godina, tijekom rata. On je bio moj najbolji prijatelj, znao me je motivirati s puno lijepih stvari. Uvijek sam htio postati kao on, a kada sam shvatio da njega više nema, potpuno sam se izgubio. Najveća pogreška je bila što nisam tražio pomoć od moje majke i tako su, zbog straha da ne napravim nešto pogrešno, počele moje prve laži. Od tog trenutka više se nisam znao zaustaviti i priznati svoje greške. Tako je bilo sve do četrnaeste godine, kada sam postao potpuno tužan. Iako sam bio mlad, već sam izgubio svoje dostojanstvo i želju da odrastem. Jednog dana moja obitelj mi je pričala o Zajednici Cenacolo i tako sam ušao u Zajednicu.
Jedna od mojih prvih poteškoća bila je molitva, jer dolazim iz muslimanske obitelji. Rekao sam rekao svom anđelu čuvaru: „Ja u kapelu neću nikad ući!“ Tako bismo se ujutro ustali i išli odmah raditi. Da ne izgledam kao slabić, izdržao sam tjedan dana i zatim mu rekao da bih htio naučiti poneku molitvu. Kad bih ušao u kapelu, vidio bih četrdesetak momaka kako mole, ali ja nisam želio. Mogu vam reći da sam upoznao Boga preko braće koji su mi bili blizu i koji su mi pokazali svoju volju za promjenom, postajući oni sami boljima i iskrenijima. Ispričati ću vam jednu epizodu: bio sam petnaest dana u Zajednici, radio sam s anđelom čuvarom u vrtu i cipele su mi bile prljave od blata. On me poslao u skladište po alat. Ja sam, na putu do tamo, očistio cipele na pločniku, a nitko me nije vidio. Na kraju dana, kada smo se vraćali s posla, on mi reče: „Pogledaj, netko je uprljao pločnik!“ Ja sam mu dvolično odgovorio: „Ne mogu vjerovati da nije počistio iza sebe!“ Odmah sam uočio svoju dvoličnost i dok smo čistili pločnik, prvi put nakon dugo vremena, zaplakao sam. Rekao sam istinu i priznajući svoju krivicu, ispričao se.
U tom trenutku pomislio sam na svoju majku i na obitelj, i na sve situacije kada sam bio lažan prema njima. Moj anđeo čuvar me zagrlio i osjetio sam se kao sa svojim ocem. To je bio trenutak kada sam počeo vjerovati i imati povjerenja u braću, u Zajednicu: bio sam iskren i osjetio sam da mi je oprošteno i da im je još više stalo do mene. Na mojem putu imao sam puno takvih momenata gdje sam osjetio milosrđe, oprost i ljubav od drugih. Zahvalan sam Zajednici jer sam poslije svakog pada dobio mogućnost novog početka. Sve poteškoće koje sam pobijedio i s kojima sam se suočio danas su za mene pravo blago. Mogu prenositi ono što sam ja doživio, s čim sam se suočio i što sam promijenio. Sada živim u kući u Međugorju, u „Polju Života“ gdje se snažno osjeća Gospina prisutnost, koja nas podupire i tješi u radosti i u tuzi. Ovih godina sudjelovao sam u mnogo mjuzikla i otkrio sam da mogu plesati i glumiti, makar sam još uvijek bio i jesam sramežljiv momak. Otkrio sam kako je lijepo biti svjetlo i nada za ljude koje susretnemo. Postao sam oduševljen životom i svime što donosi. Imam želju jednog dana zasnovati obitelj: želim već biti danas biti vjeran i dobar čovjek da bih sutra mogao biti dobar otac svojoj djeci.  Pišem ovo svjedočanstvo na dan mog rođendana. Duboko sam zahvalan svojim roditeljima što su mi darovali život i Majci Elviri i svim momcima koji su za mene bili kao novi roditelji i prijatelji: oni su mi dali život duha, oslobodili moje srce. Preko njihova prijateljstva i strpljenja čak je i jedan 'tvrdoglavi Bosanac' kao ja uspio otkriti ljepotu življenja i smijati se!