Zovem se Sebastian. Iz Hrvatske sam. Želio bih s vama podijeliti svoj put obraćenja i spoznaje vjere kroz Zajednicu Cenacolo. Odrastao sam u maloj obitelji s ocem, majkom i mlađom sestrom. U mojoj obitelji sve je izgledalo u redu i na svome mjesto, bili smo jedna tipična obitelj. Otac i majka su radili, a ja sam išao u školu i bavio se sportom. Majka se trudila uvijek unositi duh vjere u naš dom što sam ja odbijao te bih za vrijeme misa, na kojima sam trebao biti da bih mogao dobiti sakrament potvrde, bio s prijateljima s kojima sam krao i hodao po kafićima. Već tada, u osnovnoj školi, počela su markiranja iz škole, opijanja i laži kojima sam sve to prikrivao. Otac je bio strog i s njim nisam uspostavio dobar odnos. U mojoj obitelji nedostajalo je komunikacije. Dosta smo vremena provodili svađajući se. Nekad bi to bilo zbog financija u kući, ponekad zbog alkohola koji je otac konzumirao ili zbog mene i problema koje sam izazivao u školi, zbog toga sam sve više vremena provodio vani sa starijim društvom u kojem sam se dobro osjećao (zapravo samo bježao od sebe i stvarnosti koju nisam mogao prihvatiti).
Tijekom srednjoškolskog razdoblja počela su moja sve češća opijanja, drogiranja svim vrstama droga, a da bih ih si priuštio i krađe i prodaja droge. Moj život je postao velika laž. Završio sam školu nakon koje nisam uspio upisati fakultet i prestao sam se baviti spotom koji sam trenirao 11 godina. Sa svojom obitelji nisam želio imati nikakav kontakt. Svađe su postale sve češće, bio sam zaveden svjetlima ovoga svijeta. U dobi od 25 godina završio sam 2 godine u zatvoru zbog preprodaje droge i tu sam prvi puta nakon dugo godina bio «čist» i spoznao da nemam prijatelja, a da je obitelj uz mene.
Zlo i mržnja u meni su bili toliko jaki da sam i nakon toga još nekoliko godina lutao boreći se s teškim ovisnostima o drogama, alkoholu i tabletama. Problemi s policijom i druge životne poteškoće nizale su se, a ja sa sve više tonuo u samoću i tjeskobu. Majka je bila ta koje imala vjeru i koja je stupila kontakt sa Zajednicom koju mi je dugo godina sugerirala kao rješenje problema. Nakon što sam izgubio volju i snagu pokušavajući riješiti taj problem uz pomoć psihijatara, pristao sam pokušati sa Zajednicom.
Ušao sam u bratovštinu Ugljane gdje sam dobio «anđela čuvara» koji je bio tu samo za mene i moje potrebe. Puno smo razgovarali i želio sam s njim sve podijeliti i reći mu cijelu istinu o sebi jer sam se prvi put osjećao slobodno, uz Božju pomoć, koja je došla preko mog anđela čuvara. Počeo sam upoznavati sebe i shvatio sam da sam osjećajna i iskrena osoba i da u Zajednici to mogu i biti i da ne moram više nositi maske koje su mi bile potrebne izvan Zajednice. Shvaćao sam da neće biti lako kad su se sve rane koje sam zadobio tijekom života počele otvarati, no isto tako nisam uspijevao prihvatiti da sam promašio u životu, nisam si još mogao oprostiti. Bog je u tim trenucima stavio na moj put momke koju su imali neku smirenost, razumijevanje, karizmu. Promatrao sam ih i želio i sam takav postati jednog dana.
Shvatio sam da to mogu postići samo iskrenom molitvom i pretačući tu molitvu u iskreno prijateljstvo i brigu za druge. Došla je prva ispovijed nakon četiri i pol mjeseca. Imao sam veliku tremu. Ispovijedao sam se nakon 18 godina i poslije ispovijedi moj je život krenuo drugim putem. Dobio sam novu snagu koja je došla od Boga te sam obavljajući dužnosti koje sam dobivao vidio svoju bijedu koju sam želio pobijediti. Tada sam osjećao veliku vjeru u sebi i znao sam da neću odustati s puta obraćenja i istine koja me je oslobodila.
U Zajednici je bilo i uspona i padova, ali se trudim živjeti najviše što mogu za one zadatke koje se stavljaju preda me jer samo tako mogu prihvatiti sebe. Cijeli život sam bježao od odgovornosti što me i dovelo do tjeskobe i strahova. Danas živim u bratovštini sv. Nikole u Biogradu na Moru u kojoj mi je Zajednica iskazala veliko povjerenje kako bih kroz patnju, brigu za ostale momke, rad u polju i sve ostalo što život u Zajednici nosi mogao upoznati sebe i izgraditi čvrst karakter.
U našoj bratovštini bavimo se uzgojem povrća od kojega živimo. Moram priznati da u početku nije bilo lako, ali danas shvaćam to kao dar. Našao sam sebe u ovome poslu jer sam kroz pripremu sadnica, cijele uzgojne procese koji su vrlo zahtjevni, rad u zajedništvu, berbe, probleme u tom poslu kao i u odnosima očvrsnuo svoj karakter i spoznao da je Bog uvijek taj koji mi daje samopouzdanje i snagu. Upoznao sam puno svećenika koji su uz nas te prijatelja koji nam pomažu bez ikakve naknade. Danas mogu reći da sam sretan jer sam popravio i svoj odnos s obitelji koji je puno godina bio u krizi. Veselim se svakom susretu s njima. Želim zahvaliti Bogu za Zajednicu i za majku Elviru te za sve primljene darove i milosti.