 |
Mama Anna |
|
|
Ja sam mama Anna iz Slovačke. Zajednicu sam upoznala 2016. godine kad sam došla na prvi susret roditelja. Zašto sam tražila pomoć baš od Cenacola? Ne bih znala reći. Pronašla sam Cenacolo na internetu, svidjelo mi se što se radilo o kršćanskoj zajednici i negdje u dubini srca sam osjetila da je to pravi izbor za mene i mog sina. Naime preko Zajednice sam shvatila da je i na meni dio krivice za probleme mog sina. Odgajala sam ga sama, nije imao oca za uzor i pri odgoju sam napravila dosta pogrešaka. Moj sin još nije ušao u Zajednicu, ali eto ja sam odlučila doći na iskustvo kad sam shvatila da Zajednica može i meni pomoći. S njom je u moj život ušla molitva, Marija, a s njom i krunica. Iskustvo u Zajednici mi se činilo kao ispravan korak, prilika za biti u tišini i molitvi, pripomoći djevojkama koliko mogu i tako služiti Zajednici. Ne mogu reći da sam se bojala iskustva u zajednici, ali ipak osjećala sam nesigurnost zbog odlaska u nepoznato, zbog toga jer su djevojke dosta mlađe od mene, a i zbog sumnje mogu li pratiti dnevni ritam. Na četrdeset dana sam se trebala odreći svoje sigurnosti, svojih navika. No htjela sam izaći iz svoje ljušture i probati nešto drugačije.
Kad sam došla u bratstvo dočekalo me lijepo iznenađenje, veliki šareni natpis „Vitaj mama – dobrodošla mama“ te sve djevojke koje su mi poželjele dobrodošlicu. Odjednom sam postala majkom osam djevojaka. Iz Slovačke bile su Jana i Ivana, a ostale djevojke bile su Hrvatice. Ubrzo je slijedilo drugo iznenađenje: djevojke su za ručak pripremile slovačko jelo bryndzove halušky. Poslije su mi provele kroz kuću i pokazale sobu u kojoj ću spavati i moje iskustvo je moglo početi. Idući dan je započeo buđenjem u šest sati, ali ne budilicom, nego Janinom pjesmom koja je taj tjedan bila zadužena za buđenje cijele skupine. Bojala sam se da se neću uspjeti dignuti tako rano jer sam u posljednje vrijeme, otkada sam u mirovini, naviknula spavati do osam sati. No već nakon par dana sam se naviknula i nisam imala teškoće s ustajanjem. Nakon jutarnje higijene i pospremanja kreveta uslijedila je krunica u kapeli, potom doručak, te u 8 sati rad, s pauzom za ručak i odmor u 12 sati. Polako sam se upoznavala ne samo s radom i djevojkama, nego i s pravilima Zajednice. Dan završava oko 9 sati navečer molitvom i zahvalom.
Sviđa mi se kako djevojke imaju podijeljene odgovornosti – za kuhinju, radionicu, kotlovnicu, praonicu rublja i tako dalje. Bila sam iznenađena kako je sve uredno iako nema nikakve vanjske kontrole. Sve je jako čisto, lijepo i na mjestu. Tijekom rada može se čuti smijeh, pjesma ili molitva. Jako mi se svidjela šetajuća krunica po Vrbovcu i gimnastika koju smo imale dva puta tjedno. Najviše me dotaknuo duhovni život Zajednice. Svete mise don Josipa te propovijedi don Ivana koje kao da su bile baš za mene. Motivirajuće i ispunjene nadom. S poslom nisam imala poteškoće. Radila sam razne zanimljive poslove u radionici, u vrtu, plasteniku, čišćenje kuće i dvorišta, servis nakon ručka i večere. Nisam se bojala prihvatiti pomoć i savjete djevojaka, a i one su ponekad prihvatile savjete iz mog životnog iskustva. Navečer sam išla u krevet umorna, ali zadovoljna.
Život djevojaka nije puno drugačiji od onoga što sam zamišljala. Pratim Zajednicu tri godine, pripremala sam se za iskustvo pet mjeseci, a i razgovori na kolokvijima su mi pomogli da steknem dosta točnu sliku o tome kako djevojke žive. Njihov život se zasniva na tri stvari: molitvi, prijateljstvu i radu. Djevojke su me prihvatile kao jednu od njih, kao svoju sestru, mamu, a neke i kao svoju baku. Prema meni, ali i međusobno, se odnose s poštovanjem i ljubavi. I kada nastanu situacije koje bi se mogle razviti u konflikt, one nađu načina da ih riješe s mirom, poštovanjem i razgovorom.
Introvertna sam osoba po prirodi te mi je bilo dosta teško otvoriti se i reći što osjećam. Nakon mjesec dana stala sam pred djevojke i poput njih podijelila kako živim, kako doživljavam posao, molitvu i odnose s njima. Bilo je to za mene dosta teško. Nakon situacija koje smo ponekad imale jasnije sam vidjela svoje pogreške i nedostatke. Shvatila sam da sam ponekad ravnodušna, nadmena i egoist. Čini mi se da sam kroz četrdeset dana iskustva u Zajednici doživjela više nego u godinu dana svakodnevnog života. U maloj kući u Vrbovcu sam dobila ono što nijedan novac ne može kupiti: prijateljstvo, razumijevanje, ljubav, oprost, a ponajviše snagu istine koja oslobađa. Hvala vam djevojke za sve što ste mi darovale. Htjela bih poručiti roditeljima koji su u sličnoj situaciji kao i ja: nemojte se bojati izaći iz svoje udobnosti, iz sigurnosti svoje kuće i svojih navika. Radite put skupa sa svojom djecom i preko osobnog iskustva. Za mene je to bilo dragocjeno.