 |
Dora |
|
|
Zahvaljujući ustrajnoj molitvi mojih roditelja uspjela sam, pomirivši se s Bogom i nakon osam godina, vratiti se na pravi put.
Zovem se Dora i dolazim iz Hrvatske. Odrasla sam u obitelji s petero djece od kojih sam najstarija. Vjera je u moju obitelj ušla dosta kasno, kada sam imala osam godina, međutim brzo sam stvorila poseban odnos s Isusom. Za vrijeme srednje škole moj najveći san je bio pomagati siromašnima, bolesnima i djeci u misijama, ali s vremenom ovaj san se promijenio u želju da postanem važna i cijenjena. Već za vrijeme srednje škole imala sam doticaja s drogom. Započela sam iz radoznalosti, a onda sam nastavila jer sam željela pobjeći od poteškoća. S takvim načinom života nisam imala granica u vlastitim užitcima, imala sam novaca jer sam radila, i vrlo brzo sam se izgubila. Postajući ovisnica o drogi i izgubivši Boga, sve sam više gušila svoju savjest. Počela sam živjeti dvostruki život govoreći laži roditeljima i trudeći se održati studentski život jer sam e
se u međuvremenu upisala na medicinski fakultet. Upala sam u kriminal i teške droge, tražeći ljubav i sigurnost u pogrešnim odnosima s mojim bivšim mladićem. Ali iskra vjere koja se upalila kada sam bila malena, nije se nikada ugasila. Sjećam se da sam u vremenu kada sam bila u tami žeđala za dobrom, žeđala sam za Bogom, i započela sam čitati Bibliju.
Danas vidim da je Duh Sveti malo po malo mijenjao moje srce, a da ja to nisam ni primijetila. Isto tako je u meni porasla želja za odlaskom na misu i za sakramentom ispovjedi. Tako sam se s vremenom i prestala drogirati. Zahvaljujući ustrajnoj molitvi mojih roditelja uspjela sam nakon osam godina vratiti se na pravi put, pomirivši se s Bogom, s obitelji te sam se vratila kući. Ohrabrila sam se i otišla na ispovijed i tu se moj život potpuno okrenuo prema Isusu. Nekoliko mjeseci nakon toga ušla sam u Zajednicu. Prvo vrijeme u Zajednici za mene nije bilo lagano. Trebala sam skinuti maske laži, pobijediti oholost, umišljenost i lijenost, naučiti živjeti sadašnjost i osnažiti vlastitu volju u dobru. Nakon pet mjeseci upala sam u krizu i htjela sam izaći kako bih još jednom pobjegla od patnje suočavanja sa samom sobom. Ostati značilo je maknuti sliku kakvu sam bila stvorila o sebi i promijeniti način razmišljanja. Sjećam se dobro tog razdoblja: bila sam jako slaba i zlo me često zavaravalo navodeći me da mislim kako bi to sve uspjela sama napraviti. Ali u najtežem trenutku sjetila sam jedne rečenice koju mi je govorio moj otac: „u poteškoćama odabir je vrlo jednostavan: treba reći “da” Bogu, a ne zlu”.
Tako sam potpuno povjerovala, osjetivši se vođena i ljubljena od Boga i od sestara. Od tog trenutka počela sam ići naprijed novom snagom, nabojem, nakon čega sam po prvi put bila ‘anđeo čuvar’ jednoj djevojci. Tako sam pronašla pravu radost upravo u darivanju drugima, u žrtvi. No negdje duboko u meni bio je strah koji se provlačio još od djetinjstva, a to je da neću moći ispuniti očekivanja svojih roditelja. Međutim, nakon nekog vremena uslijedilo je duboko pomirenje s njima, i još jednom mi je moj otac dao poticaj riječima: „Jedini promašaj u životu bio bi ne doći u raj.” Jako sam zahvalna Zajednici što me ući kako izabrati prave vrijednosti, no najveći dar je prijateljstvo s Isusom te imati mogućnost svakoga dana produbljivati taj odnos kroz male svakodnevne situacije. Želim svim srcem zahvaliti majci Elviri koja nas je poučila onome bitnom u životu na tako jednostavan i iskren način.