 |
Pavao |
|
|
Zovem se Pavao i imam 31 godinu. U Zajednici sam postao novi čovjek, ispunjen čovjek, koji je spreman nekoga zagrliti, voljeti, ljubiti i ne odustati od nikoga. Jedna časna sestra, Majka Elvira toliko je sve dala, svi ti momci dali su dio sebe, da ja danas mogu promijeniti svoj život.
Alkohol i kocka
Moja obitelj je tradicionalno vjernička. S 14 godina mislio sam da sam ja pametniji, da meni to ne treba i prestao sam ići na misu. Nisam išao na obiteljske ručkove kako mi ne bi postavljali pitanja na koja ne želim odgovarati. Potom sam završio Ekonomski fakultet, bavio se košarkom i plesom, radio od svoje 18. godine. Sve je izgledalo krasno. No ispod toga je bilo tisuću maski. Uništavao sam svoj i život obitelji. Kockati sam počeo s 18 godina, najprije s listićima od pet i deset kuna. S 21 godinom otvaram informatičku firmu, preko mobitela igram kladionicu, poker. To su bili iznosi po nekoliko stotina kuna. Postalo mi je dosadno i počeo sam sve više igrati dok nisam potpuno izgubio kontrolu.
Prije ulaska u Cenacolo, četiri godine konstantno sam pio alkohol svaki dan i kockao. Radio sam u ugostiteljstvu i pio enormne količine svaki dan. Nisam birao. Društvo nije znalo da kockam dok sam s njima. Igrao sam preko mobitela dok sjedimo na kavi. Imao sam prazninu u sebi koju sam ispunjavao kockajući. Nije mi bilo bitno imam li novaca ili nemam, samo da igram. Ta vrsta adrenalina bila je u meni i ispunjavala me taj kratki period. Kroz kocku sam oblatio sebe, cijelu obitelj. Zadužio sam se na sve strane, uključujući rodbinu i prijatelje. Svu štednju sam potrošio, dizao kredite. Skidao sam novac roditeljima s kreditnih kartica. Doveo sam obitelj do toga da su prerezali sve kartice. Majka je bila na tabletama, a tata potpuno iscrpljen. Sa sestrama više nisam pričao, nisu znale ni tko sam ni što sam. Ostao sam sâm.
Pad
Mama je nazvala svoga brata i on je pokrenuo stvari. Rekao je da su svi uz mene, da ćemo izabrati neku zajednicu. Došla je rodbina da mi budu podrška da lakše dam otkaz to jutro. Sjetio sam se prijatelja koji je već bio u Cenacolu, nazvao sam ga. I njegovu majku sam bio prevario za novce. Znam da je on bio dobro. Rekao sam mu: ‘Prijatelju, u banani sam. Katastrofa sam, imam problem s alkoholom, kockom, lažima, ne znam više di sam. Želim ići tamo di si ti bio’. On mi je dao broj od odgovornog roditelja. Tako je počeo ulazak u Zajednicu. Kao dio pripreme za ulazak bio sam 18 dana na liječenju od alkoholizma u Vinogradskoj. To mi je bilo ponižavajuće. Mislio sam, pa nisam ja alkoholičar, što ću tamo. Prihvatio sam da sam kockar, ali alkoholičar, to ne. U jednom trenutku rekao sam tati: ‘Ma mogu ja ići raditi nešto drugo, ne treba mi zajednica. Tata je rekao: ‘Nema šanse’.
Unatoč kroničnom alkoholizmu u Cenacolu nisam imao apstinencijsku krizu po ulazu. Ali bio je narkomanluk unutar mene, sa svega tri mjeseca zajednice mislio sam da sam bolji od drugih, da meni to ništa ne treba, da je sve to bez veze. Anđeo čuvar mi je sve pružio, svu ljubav, ali nisam još bio doživio Zajednicu, nisam se približio Bogu. Nakon tri i po mjeseca u Zajednici htio sam izaći vani. Moj tadašnji odgovorni prijatelj rekao je mom ocu, ‘Vaš sin želi izaći vani’. Tata mi je tada rekao: ‘Ako želiš izaći vani, idi, slobodan si. Ali mi tebe ne želimo tako otrovnog u kući. Idi gdje hoćeš’. Bio sam na to bezobrazan. Međutim, nakon toga sam zaplakao jer sam shvatio što radim. Da sam sva ta četiri mjeseca u Zajednici bio lažan i kalkulirao kako ću vani. Radio sam lažna prijateljstva. Tada mi je odgovorni rekao: ‘Nisi sam, idemo zajedno naprijed’. S vremenom i kroz male korake, dan po dan, zapalila se iskra u meni. Zavolio sam Zajednicu.
Posljedice
Kad sam ušao u Zajednicu, ostavio sam za sobom velike probleme, dugove i kredite. Starija sestra je pravnica pa mi je rekla da kao jedino rješenje vidi da se pokrene moj osobni bankrot. Bio sam tada osam mjeseci u Zajednici. Nismo znali što nas čeka. Nakon tri godine Zajednice, kad sam bio na drugoj provjeri, saznao sam da je to sve prošlo, da više nisam dužan. Sve one rupe koje su bile u mom životu, kao nekim čudom su nestale. Išlo je to dijelom i kroz moju sestru koja je svjedočila kako ona živi Zajednicu i što je ona dobila od Zajednice, od Boga. Kad je u moje ime išla na razgovor sa sutkinjom, sestra je i pred njom svjedočila. Sutkinja joj je rekla: ‘Onda bi svatko tako mogao ući u komunu i dugovi bi mu bili oprošteni’. Sestra je odgovorila: ‘Ali Cenacolo nije samo komuna. To je puno više.’ Ne znam kako, ali upalilo je te sam dobio stečajnog upravitelja koji kontrolira moje račune. U razdoblju od pet godina ne mogu imati nikakve imovine niti raditi igdje u Hrvatskoj. To je moj križ za kojeg sam si sâm kriv. Nije mi problem nositi se s time. Ne želim više raditi stvari svojom glavom. Umjesto toga radim korake s obitelji i uz razgovor s Zajednicom.
Odnos s Bogom
U početku nisam išao na klanjanje jer nisam vjerovao u to. Ali ipak, osjećao sam da mi molitve čine dobro. Tijekom klanjanja čitao sam Bibliju. Bilo je u njoj dosta toga što meni treba. Čitao sam je nekoliko mjeseci, dok mi nije došao stariji brat iz Zajednice i rekao sam: ‘Probaj pričati o onome što živiš s Isusom, reci mu što te muči’. Zvučalo je čudno ali rekao idem probati, nemam što izgubiti. Sad svako jutro idem na klanjanje. Ako se dogodi da ne odem, osjetim da dan bude nekako drugačiji, prazniji. Na klanjanju tražim snagu da budem instrument u Božjim rukama i da mogu kvalitetno reagirati na sve što taj dan život donese pred mene. Boga zamišljam kao velikog šaljivca, da se nekad voli našaliti. Baš traži od mene da budem uporan u vjeri. Kao što je Job bio, čak i kad je loše. Mislim da je Bog na neki način prisutan u svakome od nas. Kad mi je teško s nekom osobom, sjetim se da je u njoj također prisutan Bog i onda je lakše prihvatim.
Prijateljstvo
Prijateljstvo mi je jako važno u Zajednici. Doduše i vani su mi neki prijatelji htjeli pomoći. No kako sam to odbijao, na kraju su rekli, ‘U redu, nećeš pomoć, radi kako hoćeš’. Ali u Zajednici prijatelji ne odustaju od tebe. Baš neće odustati. Nikako. I neće i neće! Dat će sve od sebe da ti budu na pomoć, da se promijeniš. Ja sam radi toga ostao u Zajednici. Prijateljstvo mi je trebalo. Puno mi pomaže i don Ivan, on kaže da je bitno da sam danas tu, prisutan, da danas živim, ne da budem u prošlosti ili budućnosti. Onda gubim sadašnjost, gubim taj dan života.
Kad sam došao u Zajednicu bio sam prazan, iscrpljen, nisam imao snage ni za što. Momci u bratstvu u koje sam ušao su mi pokazali što znači biti prijatelj. Pokazali su mi da se žele boriti za moj život, pokazali su da su uz mene i da nikad neće odustati. Imam puno ljudi za zahvaliti. Zajednica mi je dala se iskreno smijem, napokon sam sretan u životu. Moja obitelj je ujedinjena. Toliko nereda sam napravio, da mi je netko rekao da će se sve ovako posložiti, ne bih mu vjerovao. Zajednica me promijenila na način da sam prestao imati kalkulacije. Svjestan sam svojih vrlina i mana. Griješim, ali ne želim griješiti namjerno. Oko sebe imam ljude koji me vole. Nije sve divno i bajno, ima situacija kad se čovjek i naljuti, pa se pomoli, to podijeli. Ali kroz te situacije naučio sam vrijednosti u životu.