 |
Tata Mario |
|
|
Moje ime je Mario, imam sina u bratovštini u Cenacolu. Bog u mom životu već dugi niz godina zauzima važno mjesto.Duhovni život i vjera me jako zanimaju. Volim o tome čitati, razmišljati, pričati, posjećivati duhovne obnove, seminare. To je područje mojega interesa. Kada sam saznao da postoji mogućnost da ja kao roditelj mogu doći u zajednicu na iskustvo od tri tjedna bio sam jako radostan. Pa to mi je prava prilika da podržim svog sina na njegovom novom putu. Tada ću, iako u nekoj drugoj kući zajednice nego moj sin, svaki dan se u isto vrijeme ustajati, moliti, doručkovati, raditi a Duh Sveti će nas povezivati i voditi prema naprijed. Zahvaljujem se zajednici što mi je širom otvorila svoja vrata tako da sam s braćom mogao živjeti, raditi i moliti tri tjedna u kući u Vrbovcu. Također sam iznimno zahvalan što su mi podarili da mogu četiri dana živjeti, raditi i moliti sa svojim sinom. Vidim da je već dosta toga naučio. Sada on mene može podučavati u nekim stvarima. Promijenio se. Sretan je.
Prvi dojmovi
U zajednici je za tijelo malo naporno, ali je za duh jako veliki dobitak. Pa čak i taj napor za tijelo može se pretvoriti u duhovnu pobjedu. Bio sam svjestan da neću biti u ravnopravnom odnosu s drugim momcima i da će mi sigurno puno popuštati. Po dolasku na iskustvo, zamolio sam ih da ne želim nikakve popuste i da bi čak volio da mi “pojačaju tempo” jer ću biti samo tri tjedna, da pokušam što više vidjeti kako bi se trebalo živjeti pravim životom.
Zajednica je uistinu jedno posebno mjesto. Tamo je sve drugačije. Tamo je sve nekako bolje. Tamo je čovjek svjesniji svoga postojanja, postojanja braće oko njega koja ga okružuju i svjesniji je Boga koji nas sve prožima. U zajednici svaki dan dobivaš bolju dioptriju za svoje oči. Primjećuješ braću koja ti žele pomoći bez obzira kakav si. Prihvaćaju te takav kakav jesi. Počinješ uviđati mane u svom ponašanju. Postaješ svjestan okoline koja te okružuje. U prohladnom jutru zahvaljuješ Bogu na suncu koje izlazi. Uviđaš da te neke male sitnice jako vesele i zahvalan si na tome. U zajednici se prekrasno isprepliću napori tijela i čežnja duha. Svaki je trenutak protkan radom, razgovorom i molitvom. Ipak bi tu na prvo mjesto istaknuo duhovnu razinu, jer je ona temelj zajednice. Na drugo mjesto važnosti u zajednici, stavio bi važnost razgovora. Kada naš svaki dan započinje, traje i završava s molitvom, nemoguće je da iz naših razgovora ne počne izlaziti istina. Istina o nama samima. Ta istina nam čisti našu savjest i oslobađa nas od navezanosti na svijet i preko dobivene ljubavi od braće, naša duša počne čeznuti za Božjom ljubavlju.
Rad i molitva
Osim duhovnog života i razgovora među braćom, u zajednici važno mjesto zauzima i fizički rad kojeg vidim kao simbol svakodnevnog života i dokaz da smo stvoreni na sliku Božju koji sve čini iznova. U svakodnevnim radnim obavezama braća su uvijek podijeljena u radne grupe i to najmanje po dvojica. Radne obaveze se izvršavaju, ali ne na način kako se to radi u svijetu. Materijalna dobit nije najvažnija. Nije najvažnije proizvesti čim više nečega. Uvijek si najvažniji ti i tvoj brat. Vaši odnosi koji proizlaze iz svih sadašnjih trenutaka. Među braćom može biti različitih razgovora. Moramo težiti da pričamo pozitivne stvari. Prednost treba davati duhovnim ispred svjetovnih tema. Ne puno pričati o prošlosti ili o budućnosti. U idealnom razgovoru, prvenstveno uvijek trebamo pričati o sebi i kako se osjećamo baš sada u ovome trenutku, u zajednici. Ali, najvažnija je uvijek umjerenost u svim temama.I na kraju dolazi ono najvažnije što možemo vidjeti u zajednici, a to je Providnost. Izravno Božje djelovanje u našim životima. Kada se prestanemo pouzdavati u svoje snage i okrenemo se Bogu kroz molitvu, Božja Očinska ljubav dolazi i nikada ne kasni. Hrana, higijenske potrepštine, odjeća i obuća uvijek dođu u zajednicu na vrijeme. Prije iskustva u zajednici, svakodnevno sam čitao Bibliju. Slušao njezine citate na misama, duhovnim obnovama, seminarima…ali ovo u zajednici… To je nešto nevjerojatno. Sasvim neki drugi doživljaj. Nikada mi tako ti biblijski citati nisu odzvanjali u meni kao onda na iskustvu u zajednici. Kao da je cijela Biblija pisana upravo za ljude koji žive zajednicu. Taj način života u zajednici i slušanje Božje riječi, ne može te ostaviti ravnodušnoga. Svaka ti rečenica otvara nove vidike. Ujutro, sat vremena prije službenog buđenja, ulazim u kapelicu na osobno klanjanje. Pojedina braća su tamo već na koljenima pred Presvetim oltarskim sakramentom. Spuštam se na koljena, saginjem glavu, sklapam ruke i počinjem govoriti Isusu ono što mi je na srcu. Dižem pogled. Nakon zahvale, pročitam izdvojenu rečenicu iz današnjeg čitanja. Kroz misli mi prođe moja današnja molitva i moj jučerašnji dan. Opet čitam tu izdvojenu rečenicu i ne mogu vjerovati. Kao da je pisana baš za mene, baš upravo za moj današnji dan. Uz sva moja prijašnja iskustva s Božjom riječi, ovako nešto nisam nikada doživio.
Razgovor i podjela
U zajednici, kao da ste pod dvostrukom zaštitom. Jedna je zaštita odmaknutost od vanjskog svijeta. Ona nas štiti od prošlosti i od budućnosti, a uvodi nas život u sadašnjosti. Druga je zaštita prisutnost Božjeg blagoslova. Ima još nešto što mi je čudno. Kao da ih Duh Sveti potiče da me pitaju najdublja pitanja za moj život. To su obično razgovori u dvoje prilikom obavljanja dnevnih radnji. Red posla, red razgovora.Recimo, pitaju me da li imam braće. Da, imam brata. Odmah me pitaju, kakav imaš odnos s bratom… Nisam zadovoljan s našim odnosom. Nikada si nismo rekli niti jednu ružnu riječ. Nikada se nismo niti posvađali. Sve to možda zato jer nikada nismo pošteno ni razgovarali. Moglo bi se reći da su nas tako odgajali roditelji, a i mi se nismo baš potrudili. Imamo različite životne ciljeve i različita interesna područja života. U svakom slučaju, pronašli su me s tim pitanjem. Pitanje: Kako izgledaju ti vaši sastanci roditelja? Objasnim im ja cijelu dinamiku kolokvija. Slijedi pitanje, i što onda nakon sastanka? Pa neki idu na kavu, a žena i ja idemo kući. Zašto i vi ne idete s njima na kavu? I opet, pogodak u sredinu! Pa znaš, put do Zagreba je dugačak, sastanak dosta traje, doma imamo još dvoje djece, još put do kuće, a uostalom ne da mi se ići na kave jer oni sigurno pričaju negativno o većini stvari. Aha, znači vi ih osuđujete, a da nikada niste otišli niti na jednu kavu! Pa da, u pravu si. Ali, što ako smo mi u pravu i oni zbilja nekoga ogovaraju? Bez obzira, ne smijete ih osuđivati. Morate im dati šansu. Ako ti počnu pričati nešto negativno o nekoj trećoj osobi, ti im reci da ti s time nemaš ništa. Neka direktno to reknu baš toj osobi. Pustiš to neko vrijeme. Ako ni tada oni ne popričaju, otiđi ti do te treće osobe pa joj u ljubavi reci da bi bilo dobro da popriča s tim osobama. Možda vam ja to ne mogu dobro opisati i možda neki savjeti zvuče neobično no u svakom slučaju, takvi razgovori vas dobro prodrmaju. Sada s ovim iskustvom mogu vam reći da sam prije mogao biti još bolji čovjek. No i nakon te spoznaje ne znači da se tako lako promijeniti. Ja sam još uvijek onaj isti čovjek. I dalje mi nedostaje poniznost, poslušnost… Previše je tu mog egoizma, licemjerstva, osuđivanja, prekidanja razgovora, ogovaranja… Da, isti sam kao i prije no ipak ima jedna velika razlika. Zajednica mi je dala putokaze u kojem se smjeru trebam mijenjati. Vidio sam da mi zajednica može pomoći da ostvarim svoje duhovne želje i stremljenja. Nastojim svaki dan slijediti te putokaze. Ako nakon nekog vremena neću biti zadovoljan do kuda sam došao, znam da se uvijek mogu vratiti u zajednicu i tamo utvrditi gradivo.