 |
Mama Vesna |
|
|
Rođena sam na selu, kao jedino dijete svojih roditelja, u sad već davnim pedesetim godinama, kad je hrvatsko selo puno drugačije izgledalo. S 18 godina otišla sam u grad na studij. Ubrzo sam postala supruga, a zatim i majka. Vjera u kojoj sam odgajana bila mi je velika potpora, a suprug čvrsti i siguran oslonac. Rano sam preuzela i ulogu bake. Posebna radost za supruga i mene. Ljubav u obitelji pomagala nam je prebroditi teškoće koje život donosi, a radosnih trenutaka bilo je dovoljno za ljepotu življenja. I tako sve do godine velike promjene. Gubim supruga nakon čega u meni nastaje nepodnošljiva praznina. Sva ljubav, sva radost, koju sam u tim trenucima dobivala od obitelji i prijatelja, nije bila dovoljna za podići me iz duboke žalosti. Život je u tim danima bio nalik stihovima Dobriše Cesarića «Proljeće koje nije moje». Moja vjera kao da je izbijedila, kao da je moja ruka iskliznula iz Božje. Posjećivala sam grob, sjedila satima u crkvi, obilazila mjesta naših zajedničkih odlazaka, isključila se iz svakog oblika društvenog života. Kako sada, kamo sada, bila su stalna pitanja.
Odlazak u Međugorje
I onda odjednom moja se ruka našla u ruci dragog Boga, koji me poveo u Međugorje. Međugorje sam i prije posjećivala i sama i sa suprugom. Boravila sam u kući naših prijatelja kao i uvijek te ostala nekoliko dana. Mise, Brdo ukazanja, klanjanje pred Presvetim, šetnje poljima i stazama tek probuđenog proljeća. Okružena ljudima a ipak – osamljena. I onda odjednom: susret. Susret s mladima u Zajednici Cenacolo. Toliko nepoznatih lica koja mi u prolazu poklonjaju samozatajni osmijeh i - pozdrav “Buon giorno!”. Jedan od mladića prišao mi je – meni, ženi u crnom, s planinarskim štapom i ruksakom na leđima. «Želite razgledati?» - upitao me na hrvatskom. «Lijepo molim, ove male uređene kućice u dvorištu mi se sviđaju» -odgovorih. «Odvest ću vas u našu kapelu» - spremno je odgovorio. Je li to vidio na mome licu, moju potrebu?
Ulazak u kapelu
Uveo me. Sjela sam na klupu uz još dvojicu mladića koji su klečali pred Presvetim. Nitko nije ništa govorio. Nitko nije vodio bilo kakvu službu. Bila je tišina. Ostavio me tamo. Ja sam sjedila, sjedila i sjedila. Ne znam ni jesam li se pomolila; možda onoliko koliko to učinimo kad ugledamo raspelo ili oltar. Vladao je mir. Mir je zavladao mnome. Ne znam koliko je to trajalo. Dovoljno dugo. Dvojica mladića izašli su mirni i spokojni. Sve je bilo prožeto opipljivom lakoćom. Osjećala sam ljepotu ozračja. Izašla sam. Uputila se prema izlasku. Ljepotu lica mladića koji su se kao, meni nestvarna bića, kretali tamo – amo, obavljajući svoje poslove, i danas su mi u živom sjećanju
Zapravo, sada sa vremenskim odmakom čini mi se da su oni bili vrlo stvarni, a ja nestvarna. Prišao mi je potom jedan od njih na putu do izlaza, ne sjećam se je li to bio onaj isti koji me je i uveo. Upitao me: «Trebate li još nešto?» Sve su se moje potrebe svele na jedno pitanje: «Smijem li ponovno doći?» Svakako, kad god želite ili trebate, majko, rekao je. Pomislih da izgledam vrlo staro kad mi je rekao majko. Tako sam ja naime zvala jednu od mojih baka. Kasnije sam shvatila da mi je iskazao iskrenu čast i prijateljstvo; a i danas me tako zovu u Zajednici. Tog se dana i moja druga noga spustila na zemlju.
Nakon nekoliko dana ponovnih dolazaka i boravka u maloj kapelici već sam čvrsto stajala na zemlji sa obje noge. Moj se suprug preselio u moja najdivnija sjećanja. Zahvaljivala sam Bogu što mi ga je podario za bračni život. Zahvaljivala sam Bogu što mi je iz sjećanja izbrisao i najmanju patnju koju sam do tada proživjela. Proljeće je došlo i bilo je moje. Vrijeme je prolazilo i godine. Moji odlasci u Međugorje su se nastavljali. Sjećam se jednog davnog Božića kada sam prvi put uz crkvu sv. Jakova prisustvovala uprizorenju Isusova rođenja od članova Zajednice. Bilo je prekrasno.
Cesta prema Kučarima
Potom, nakon dosta vremena, prolazila sam kroz Kučare, gdje je rođena moja mama. Uočavala sam promjene u selu i okolici od vremena kada sam zadnji put posjetila rodbinu s majčine strane. S lijeve strane ceste protežu se velika obrađena polja. Polja su pripadala časnim sestrama koje su živjele i imale školu u dvorcu jednog vlastelina. Moja je mama kod njih završila osnovnu školu, mislim da je to bila šestogodišnja domaćinska škola. Narod je taj samostan zvao Grad. Seljani su nedjeljom pohađali sv. misu. Prolazeći i usporivši uspjela sam na tabli pročitati Zajednica Cenacolo ili tako nekako. Spontano sam skrenula i došla do uređenoga vrta i još nekih građevina uz prilaz. Stala sam, a prema meni je prilazio mladić srdačnog izraza lica. Mislim da se zvao Dalibor. Upitala sam imaju li kapelu. Uveo me u kuću i ušli smo u kapelu. Izloženo sv. Pismo i košarica s porukama. Ostavio me na trenutak samu. Iznenada, u meni se ponovno probudio isti onaj osjećaj spokoja kojega sam doživjela pri prvom susretu u Međugorju. Od tada sam česti posjetitelj Cenacola u Vrbovcu, družimo se i uzajamno podupiremo. Našim prijateljstvom i ljubavlju svjedočimo i potvrđujemo našu predanost istini i vjeri u Boga, koji nas sve voli i spaja svojom velikom ljubavlju.