Zovem se Dominik i imam 26 godina. Kao dijete dobio sam sve sto mi je bilo potrebno od svoje obitelji, iako bih rekao da dosta puta nisam to zaslužio. Roditelji su mi priuštili ili pokušali priuštiti sve najbolje što su mogli. Ja sam to vrlo rano počeo iskorištavati i počeo sam se gubiti u svim tim stvarima koje je svijet u tom trenutku stavljao ispred mene i koje su mi se činile jako privlačnim. Počeo sam istraživati i tražiti načina kako da budem prihvaćen u društvu. Već u srednjoj školi došao sam u kontakt s drogom a istovremeno pronašao sam i posao s autima i mislio sam da je to to. Dok sam inače bio jako povučen u sebe uz drogu sam se osjećao potpuno slobodan i nije mi se činilo kao da je to nešto opasno ili krivo jer nisam viđao na momcima koji su je konzumirali ništa neobično, baš naprotiv vidio sam ih zadovoljne i jako popularne u društvu. Tako upadam u svijet gdje za mene više ne postoje granice. Radio sam što sam htio i mislio sam da sam sretan i zadovoljan. U isto vrijeme sam se udaljio od obitelji, sve manje razgovaramo, na svako njihovo pitanje ja reagiram bahato i vikom. Smatrao sam da sam sam sebi dovoljan. No vrlo brzo postao sam rob svih tih stvari koje su se mi sviđale i moj život i snovi su uskoro potpuno raspali i padam na samo dno. Zajednicu sam upoznao preko jednog svećenika koji je znao moju priču i koji mi je želio pomoći da izađem iz tog pakla. N a p r i p r e m n i m s u s r e t i m a prvo što sam primijetio bile su oči momaka koje su bile čiste i pune svjetla a i riječi koje su mi govorili bile su na meni tad čudan način iskrene i pune nade, za mene nešto potpuno novo. Ubrzo sam ušao u kuću u Ugljanima i suočiose sa svojim poteškoćama: nervoza, bahatost, nesigurnost, zatvorenost, strahovi. Znao sam da momci koji se tamo nalaze imaju prošlost sličnu mojoj i možda još i goru, ali nisam mogao ne primijetiti taj njihov sjaj u očima i volju koju su imali da mi pomognu koliko god sam ja to u početku odbijao. Počeo sam slijediti njihov primjer i tako sam naučio puno malih stvari. Naučio sam da ne bježim pred poteškoćama, nego da se suočim s istinom, naučio sam kako biti odgovoran, kako cijeniti stvari koje imam, kako pitati oprost i kako oprostiti. Prvi put sam osjetio i vidio pravo prijateljstvo, da mi netko želi pomoći a da nešto traži zauzvrat. Shvatio sam da nikada neću biti savršen, ali da uz sva svoja siromaštva i poteškoće koje imam još i danas. Kad dam samo mali dio sebe za druge, onaj osjećaj koji dobijem zauzvrat je neprocjenjiv. Danas se nalazim u bratstvu Sveti Mihael u Zagrebu i radim u zadruzi Pontes Salutis. Kroz Zajednicu sam otkrio puno talenata i stekao nove prijatelje, a istovremeno se vratio sklad u moju obitelj. Zahvalan sam svima koji su danas sa mnom i imam želju boriti se za svaku sekundu svog novog života.