Zovem se Adriana i voljela bih s vama podijeliti svoju životnu priču. Kada sam imala dvije godine, razboljela sam se i operirala sam glavu. Hvala B o g u s v e j e d o b r o p r o š l o . Mnoga djeca koja su imala istu operaciju ili danas nisu živi ili nisu sposobni brinuti se sami o sebi. No ja odrastajući nisam shvaćala da je to veliki dar, već sam to gledala kao sramotu. Nisam se prihvaćala, mislila sam da sam drugačija i počela sam živjeti velike nesigurnosti. U v i j e k s a m m i s l i l a d a ć e okolina, prijatelji iz škole misliti da sam glupa, nesposobna. Kada bih u školi morala nešto pred svima napraviti, bila bih ili površna i šalila se na svoj račun ili bih od velikog straha i nesigurnosti imala blokade pa i napadaje panike. Tako sam odrastala ne vjerujući u sebe, pomalo bježeći od sve većih odgovornosti da bih izbjegla neugodne situacije, paniku, sram, podsmjehivanje drugih, strah.... Isto tako, nisam vjerovala da će me netko voljeti takvu kakva jesam, tako da i sebe samu, kao djevojku, nisam prihvaćala niti voljela. Uvijek sam imala komplekse i jako iskrivljenu sliku o samoj sebi. Odrasla sam u obitelji gdje sam osjetila ljubav, brigu i složnost u teškim trenucima, ali s druge strane nedostajala je duhovna komponenta života. Životne probleme nisam znala nositi na pravi način jer ih nisam imala od koga naučiti. Jednostavno mogu reći da je moja obitelj prije Zajednice bila izgubljena u traženju. Bilo je i ovisnosti, moj tata je počeo piti jer se nije bio sposoban nositi sa životnim problemima. Odmah nakon završene srednje škole sam se zaposlila. Društvo koje sam tamo upoznala nije bilo najbolje. Žene, muškarci, udane, oženjeni, zauzeti, mnogi su pili, drogirali se, varali svoje partnere, kockali se. Počela sam gubit vjeru u ljubav i uopće da dobro postoji. Ipak, u meni je uvijek postojala velika čežnja za ljubavlju, stalno sam htjela da me netko voli. U traženju toga i u okolini u kojoj sam bila, počela sam padati sve dublje. K r e n u l a s a m u p o t r a g u z a srećom misleći da se nalazi u vezama s pogrešnim osobama, alkoholu, shoppingu, kocki... Mislila sam to je moderno društvo današnjice i moram biti dio toga. Isto tako, izgled mi je bio vrlo bitan, išla sam na raznorazne dijete koje su mi ugrozile zdravlje pa sam počela gubiti svijest. Moje srce nije moglo podnijeti teret onoga što sam radila. Takav način života vukao me sve više prema dnu. Tragičan gubitak zaručnika bila je kap koja je prelila čašu. Pala sam i nisam vidjela izlaz, padala sam u ponor. Žudeći za izlazom iz situacije u kojoj s a m s e n a š l a , t r a ž i l a s a m pomoć na sve strane, autogeni trening, hagioterapija, psiholog, psihijatar, antidepresivi… Pomoći malo ili nimalo, bila sam preduboko pala. Zajednicu Cenacolo sam upoznala u Međugorju osam godina prije ulaska i jako mi s e s v i d j e l o s v j e d o č a n s t v o djevojaka i momaka, ali nisam r a z m i š l j a l a o s v o m u l a s k u . M o j a m a m a j e d o ž i v j e l a obraćenje u toj prekrasnoj zemlji i počela je moliti Gospu za moj ulazak u Zajednicu. Cenacolo se nije spominjao u mojoj kući niti mi je itko govorio da trebam ući, ali svejedno Gospa je djelovala. Jedne sam noći ušla u kuću i bila sam jako loše, tražila sam pomoć roditelje i rekla im da želim ući u Zajednicu. Ja se toga ne sjećam. Mo j a mama j e t e i s t e n o ć i kontaktirala odgovorne roditelje u Zagrebu. Dogovoren je susret i pripreme su počele. To je bila ruka Božja koja me je uzela k sebi da bi me spasila iz okova u kojima sam bila. Početak zajednice je bio jako t e ž a k . N a k o n s a m o č e t i r i mjeseca provedena u zajednici umro je moj tata. Odmah sam htjela izaći, ali moja obitelj i Zajednica su se složili da odem samo na sprovod i vratim se u Vrbovec. Mislim da je ta odluka bila najteža za moju obitelj, ali upravo mi je ta odluka pomogla n a j v i š e z a m o j d a l j n j i p u t . Naučila sam živjeti dalje, boriti se, ne odustajati unatoč gubitku koji me je zadesio. Djevojke su mi bile podrška, učile me da život ide dalje, da ne mogu pobjeći od patnje i nisu me štedjele od odgovornosti. U toj prvoj kući u Vrbovcu, dobila sam snagu da mogu ići dalje, napravila sam prve korake u p o b j e đ i v a n j u s t r a h o v a , d o b i l a s am da r mo l i t v e. Nakon šest mjeseci otišla sam u Varaždin na otvorenje prve kuće za djevojke i momke te obitelji u Hrvatskoj. Radila sam u kuhinji, u vrtu, čuvala djecu... Putem tih odgovornosti sam vidjela plodove svoga rada, počela sam vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. U to vrijeme jedna od djevojka mi je otvorila oči upitavši me “Bi li se osjećala isto tako sretnom ako ne bi imala sve te odgovornosti?“ Razmislila sam. Znala sam da ne bih jer sam se na taj način osjećala važnom. Rekla mi je da sreća nije samo u onome što radimo, prava naša vrijednost je u nama. Možda jednog dana neću moći ništa raditi, što ću onda, ukoliko nalazim svoju vrijednost samo kroz rad koji činim? Znala sam da me Bog traži jedan novi korak da napravim, da otkrijem vrijednost unutar sebe, ne izvan sebe. Na taj sam način, u svojoj drugoj kući, dobila mnogo novih darova, počela vjerovati u sebe. Nakon Varaždina, otišla sam u kuću u Međugorju i dogodilo se čudo. Došao je trenutak da Gospa Međugorska uđe u m o j e s r c e . P o z v a l a m e i ušla je u dubinu moje duše. Pomogla mi je da uđem tamo gdje je Isus, da idem dalje, da oprostim, najviše sebi, zbog svega što sam napravila, što su meni napravili. Pomogla mi je da zagrlim svog oca, iako je na nebu, i pitam ga za oprost. Pomogla mi je da vjerujem u vječni život i da znam da mi je moj otac bliže nego ikada. Vlastita su me svjedočanstva svakim danom sve više oslobađala i pomogla da budem stvarno ono o čemu svjedočim. Jednoga je dana odgovorna ž e n a C i n z i a , s a s v o j o m jednostavnošću i iskrenosti, došla i rekla da idem u misiju u Afriku. Odmah sam znala da je to pravi put i bez razmišljanja rekla svoje da. Bilo me je strah, bila sam nesigurna, tužna što ostavljam voljene, ali znala sam da me Bog zove i da moram ići. Uz to, Bog je i tada djelovao, odveo me u Afriku, tamo gdje je moj tata proveo svoje djetinjstvo i bio najsretniji u životu. Moja želja da odem tamo bila je ispunjena.
Na početku mi je bilo jako teško jer sve svoje probleme k o j e s am ž i v j e l a u s t r a n o j zemlji, na drugom kraju svijeta, počela sam živjeti na posve drugi način. Više nisam bila bitna ja i moji problemi, već 40 malenih bića koje mi je Bog dao u tom trenutku na brigu, 24 sata na dan. Tako se moj život još više počeo mijenjati. Počela sam se više oslanjati na Boga, djeca su mi bila primjer u svakodnevnom životu, naučila su me kako voljeti, opraštati i dali su mi snagu koju nikada nisam imala. Naučila su me jednostavnosti. K a d a j e n a k o n t r i g o d i n e došao trenutak povratka bilo mi je teško ostaviti svoju dječicu, malenu Issatu, slijepu djevojčicu kojoj sam i krsna kuma, ali i ovaj put sam bila sigurna da me Bog zove i da ima neki novi plan za mene. Vrlo brzo sam izašla iz Zajednice uz blagoslov Majke Elvire i don Stefana. Želim započeti novi život i ponijeti sa sobom sve što me je Zajednica naučila. Znam da nisam savršena i da još uvijek imam strahove, ali sad se znam nositi s njima. Ovih sam sedam godina Zajednice pronašla smisao života. Volim svoj život, nisam izgubljena. Ono za čim sam cijeli život težila izvan sebe, pronašla sam u sebi i znam da iz toga, uz Božju pomoć, mogu koračati u novi život. Ž e l i m z a h v a l i t i Z a j e d n i c i Cenacolo, Majci Elviri, svim svećenicima, svim djevojkama u V r b o v c u , V a r a ž d i n u i M e đ u g o r j u , m o m a n đ e l u čuvaru, tako i braći, obitelji Dobranić, obitelji Zappella, mojim Afrikancima, svoj djeci, svim misionarima, Marlonu, Gabrieli, časnim sestrama i svima koji su mi pomogli na putu. Posebno velika hvala mojoj obitelji. Mami koja nije odustala i bila je ustrajna na svom putu u Zajednici. Tako mi je pomogla njezina majčinska l j u b a v i v j e r a u Z a j e d n i c u . Ljubav i snaga moje sestre Stelle, koja mi je uvijek bila podrška i voljela me i štitila bez obzira na sve i nikada nije odustala od mene, kao i njena obitelj. Tu je i moj dragi ujak, koji je cijeli život bio kao drugi otac i pratio me u Zajednici od samog početka. Hvala Bogu na njima jer da oni nisu bili ono što jesu i da nisu bili jaki u najtežim trenucima, ja bih odavno odustala. Danas zahvaljujući svim ovim o s o b a m a h r a b r o k o r a č a m naprijed. Pronašla sam posao u kojem ponovno mogu dati sebe. Znam da me to najviše veseli. Znam da Zajednica Cenacolo nije nešto iza mene jer Zajednicu nosim svaki dan u svom životu, ona je postala sastavni dio mog života zato, na kraju, još jednom jedno veliko hvala!