Zovem se Marko, želio bih posvjedočiti moj put iz tame u svjetlo i kako sam u zajednici dobio priliku za novi život. Rođen sam i odrastao u Mostaru, naizgled sam imao jedno normalno djetinjstvo, uz moju obitelj koja mi je omogućila sve potrebno za život, odgajan u kršćanskom duhu i učen ljudskim vrijednostima. No sve to što sam dobio u djetinjstvu nije postalo moj životni odabir. Ja sam imao svoje poglede na život i vlastite planove i želio sam biti slobodan misleći da je prava sloboda da radim sto želim. Problemi su počeli kada sam se počeo udaljavati od ljudi koji me vole i žele mi dobro. U želji da se ostvarim, da budem prihvaćen, u centru pažnje, da dokažem sebi i drugima da mogu sam započeo sam sve to tražiti na pogrešnim mjestima i na pogrešan način. Sa druge strane nikada nisam svojim bližnjima dopustio da upoznaju sav onaj emocionalni svijet kojeg sam nosio u sebi. Jako brzo u moj život je ušla droga koja je bila odgovor na sve: na moje strahove, nesigurnosti, zatvorenost, bijeg od mojih problema. Uskoro padam u ovisnost. Sa 22 godine dolazim tražiti pomoć u našu kuću u Međugorju skupa sa obitelji. U tim trenucima mog života počinjem shvaćati važnost obitelji koji su mi bili podrška i bili su uz mene tijekom priprema. Zajednički odlasci na sv. Misu u Međugorju, i zajednička molitva krunice po prvi puta u obitelji mi daju mir i snagu da ustrajem u pripremama. Ušao sam u Međugorje u našu bratovštinu „Polje života“. Nije bilo lako prihvatiti da sam pogriješio, suočiti se sa vlastitim problemima, reći si istinu o sebi… Bilo bi previše teško nositi se sa tim bez pomoći braće koja su me prihvatila onakav kakav jesam i pomogli mi da ne odustanem. Osjećaj da mogu biti ono što uistinu jesam bez pretvaranja i laganja i da zbog toga neću biti odbačen su mi davali sigurnost i slobodu. Vidio sam braću koji su svojim životnim primjerima svjedočili vjeru i ljubav koji su primili u zajednici, i njihovi životi bili su jedan od razloga zbog kojih sam počeo vjerovati u ono što živimo tu. Uz milost koju sam dobivao kroz euharistijsko klanjanje koja mi je bila snaga da oprostim sebi stvari koje sam napravio u prošlosti i krenem ispočetka, sam uspijevao i upoznati sebe i zavoljeti se i prihvatit svoj život kao dar. Za razliku iz života prije, ljubav koju sam dobivao nisam čuvao sam za sebe, nego u žrtvi i dobrim djelima sam prenosio drugima. Shvatio sam da moj život ima smisao jedino ako bude dar za drugoga. Povjerenje i odgovornosti koje sam dobio su mi pomogli da otkrijem svoje sposobnosti i da vratim dostojanstvo i vjeru u samoga sebe. Jako je lijep osjećati danas kako mi netko vjeruje. Volja za život i osmijeh su se polako vraćali u moj život. Shvatio sam da radost i mir dolaze iz oprosta drugima. Nakon lijepog provedenog vremena u našoj bratovštini u Biogradu, gdje sam se zaljubio u zajedničarski život te perioda provedenog u Vrbovcu sada sam ponovo u Međugorju gdje ono što sam dobio kroz ove godine u zajednici mogu staviti na raspolaganje braći kojima je to najpotrebnije. Zahvalan sam da sam danas tu na ovom blagoslovljenom mjestu. Vjerujem da je Bog kroz križ ovisnosti danas mene i moju obitelj opet pozvao k sebi i da su ljepota i dobrota zajedničarskog života nešto što se teško može naći negdje drugdje.