 |
Jana |
|
|
Moje ime je Jana i dolazim iz Češke. U Zajednicu me je doveo život pun patnje već od djetinjstva. Dolazim iz obitelji koja se sastojala od oca, majke i četvero braće. Majka, medicinska sestra i praktična vjernica prenosila nam je vjeru, učila nas je ne krasti, ne lagati i ne raditi zlo. S druge strane, moj tata, “slijepac” i alkoholičar, bio je dugo godina u zatvoru i često nas je suprotno savjetovao. Vidjela sam vjeru svoje majke, ali ona je bila često tužna i plakala je. Ja sam stoga, pošto sam bila dijete, vidjevši da je moj otac “sretan”, da se zabavlja i čini ono što hoće, odlučila slijediti njegov put. Sjećam se da je u obitelji bilo puno agresije i podjela među nama. Tata nas je naučio obraniti svoju čast premlaćivanjem onih koji su nas izazivali. Mi, djeca odrastali smo sami, bez nekog sustavnog odgoja, radili smo ono što smo htjeli; patnja koju smo živjeli u kući ujedinila nas je u zlu i izvan kuće. Odrastala sam u barovima s ocem i njegovim prijateljima. U školi sam bila kreativna i drugi učenici su me cijenili, no kod kuće nisam mogla uopće učiti jer je klima bila izrazito nasilna.
Maska na masku
S vremenom sam se zatvorila i stavljala “masku na masku”. Svi su me smatrali hrabrom, snažnom i slobodnom djevojkom, koja zabavlja svakoga i brani sve. „Odgoj“ kojeg mi je otac usadio uključivao je i iskorištavanje vlastite ljepote kako bih dobila ono što bih htjela. Također sam iskusila da u ovom svijetu novac daje moć; kad sam imala mnogo novaca, bila sam okružena mnogim ljudima, kad sam ostala bez njega, svi su nestali, ostavivši me samu i razočaranu. Jedne večeri prijatelj mi je ponudio drogu. Nisam ju nikad do tad kušala, ali zbog straha od osude pravila sam se iskusnom korisnicom. Mislila sam da sam napokon pronašla “lijek” koji je sposoban ublažiti sve moje patnje. No ubrzo gubim zanimanje za sve ostalo, za školu, za obitelj, za svoje želje. Prestala sam studirati i počela raditi, htjela sam zaraditi novce. Bila sam bez školskih kvalifikacija i dokumenata te samo tako odlučila sam raditi na crno. Zaradila sam mnogo novca koji je, zajedno s drogama, postao središte mog života.
Izgubila sam kontrolu nad svime, danima nisam jela, niti spavala, krala sam, lagala, nisam se bojala nikoga niti čega, bila sam vrlo agresivna, nitko me nije mogao zaustaviti. No sretna nisam bila. U to vrijeme ovršitelji su stigli u našu kuću kako bi sve zaplijenili. Obitelj se podijelila, a ja, moj najmlađi brat i otac završili smo na ulici. Tada sam se sjetila riječi moje majke: “Kad ne znate što da radite, molite.” I tako smo i mi učinili. U tom je trenutku Bog poslušao naše molitve i pomogao nam pronaći posao, dom i dokumente. Zahvalila sam Gospodinu i osjetila sam ponovo obitelj. No ipak, droga je ostala u mom životu. Uskoro sam potonula još dublje i postala potpuni rob.
Uvijek ću se sjećati noći kad sam iz dna svog očaja zavapila Bogu. Bacila sam se na koljena i otvorila svoje srce, krvavo, puno boli i plakala, prvi put nakon dugo godina, kao malo dijete.
Ujutro sam primila telefonski poziv od svog najstarijeg brata, upravo onog s kojim sam bila
prekinula svaki odnos: pitao me je li mi potrebna pomoć; odgovorila sam “Da!”
To “da” zacrtalo je put moga spasenja. Otišli smo liječnika koji mi je ispričao o Zajednici i ostavio mi knjigu “Biseri ranjena
srca” od fra Slavka Barbarića.
Želja za eksperimentiranjem
Čitajući to, u mom srcu probudila se nada za drugačijim životom, s kojim sam apsolutno željela eksperimentirati. Zato sam odlučila hodočastiti u Međugorje, bez ikakve ideje o tome što me čeka ili kamo idem. Kad sam stigla do Podbrda, dogodio se susret… konačno! Osjećala sam da mi je sve oprošteno, a tamo, u tom trenutku, krenulo je moje obraćenje. Poslije sam upoznala Zajednicu i to mi se učinio pravi put. Nakon šest mjeseci priprema i mnogih borbi napokon sam ušla u bratovštinu Mogliano Veneto u Italiji.
Tek kad sam ušla shvatila sam koliko sam ranjena, ljuta, agresivna i raspadnuta. Ostala sam zadivljena sa svojim “anđelom čuvarom” - Pavlinom, koja me voljela, molila, a nije imala straha ni posvađati se sa mnom. Ispred Isusa u Euharistiji spoznala sam da moram oprostiti sebi, svojoj obitelji i svima koji su me povrijedili. Željela sam istinsku radost i obećala sam samoj sebi se da ne idem od tamo dok je ne dobijem. Danas sam sretna jer sam živa, ponovno sam otkrila smisao života koji je ljubiti, ljubiti, ljubiti... i pomagati drugima. Posebno djevojkama koje dolaze iz sličnih situacija kao što je bila moja. Na svom zajedničarskom putu, preko primjera obitelji i boravka s djecom, uspjela sam izliječiti odnose sa svojom obitelji i danas smo na putu pomirenja. Zaljubila sam se u život, osjećam da je vatra u meni i da je ta vatra Bog i ne želim se više vratiti nazad. Zahvaljujem svojoj obitelji, osobito mojoj majci i svim sestrama i braći u Zajednici koji su me primili, odgajali i ljubili.