P1010426

 

Zovem se Symone. Dolazim iz Škotske i sretna sam što mogu posvjedočiti kako me Bog zaogrnuo svojim milosrđem. Svojom milošću me uskrsnuo iz života u tami u život svjetla! Jedinica sam i odrasla sam s majkom, koja me lijepo odgojila i prenijela mi prave životne vrijednosti. Dala je sve od sebe kako mi u životu ne bi ništa nedostajalo, ali samo njezina ljubav nije bila dovoljna. Bila sam vrlo živa djevojka, dobra sportašica i učenica. Izgledalo je da sam sretna, no nedostatak oca i gorčina koju sam osjećala prema njemu stvorio je u meni brojne rane, čineći me vrlo nesigurnom i smetenom. Osjećala sam se odbačena od njega. Jako sam čeznula za njegovom ljubavlju ali on ju nije znao pokazati. Sjećam se mnogih svađa mojih roditelja iako nisu više živjeli zajedno, i to mi je uzrokovalo još više rana. Nisam znala kako se sa svime time nositi. Počela sam sve nakupljati i sakrivati u sebi. Kada sam imala dvanaest godina zbližila sam se ponovno sa svojim ocem ali sam se bojala da ga opet ne izgubim. Imala sam već puno maski: pokazivala sam se drugima kao jaka osoba, kao da me ništa ne dotiče, a zapravo nisam htjela vidjeti niti ikome pokazati koliko sam u sebi patila. Kako su godine prolazile uvidjela sam da i moj otac ima svoje slabosti i mislila sam da su te iste njemu bile važnije od mene. Zbog toga sam pokušala biti netko i nešto kako bi on bio ponosan na mene. Postala sam samostalna, imala posao, bila jako ambiciozna, te s takvim stavom ostvarivala zavidnu karijeru. U dobi od osamnaest godina već sam imala puno toga. Mislima sam samo na ono izvanjsko: kolika sam zarađivala, kakav sam auto imala i kako sam se odijevala. Jedino tako sam se osjećala prihvaćenom od drugih. Činila sve samo kako bi bila „naj“, no nikada nisam zavirila u svoju nutrinu. Samu sam sebe uvjerila da je ovo život za mene, no ipak negdje u meni je postojala slutnja da je to sve iluzija.  Moj život je bio lažan i osjećala sam se praznom. U dobi od petnaest godina drogirala sam se samo vikendom. Zatim je to postajalo učestalije, ponajviše kako bi ušutkala savjest. U jednom trenutku bila sam toliko umorna da sam se izolirala od svih i zatvorila se potpuno u drogu. To me dovelo da sam sve izgubila, uključujući i posao. Nisam se više mogla pogledati u ogledalo, jer nisam samu sebe mogla prepoznati. Sjećam se da sam jedne večeri zavapila Bogu iako nisam uopće vjerovala u njega niti sam bila spremna čuti njegov glas. Bila sam toliko očajna da sam si pokušala oduzeti život. Nasreću, Gospodin je imao druge planove za mene. Kada su moji roditelji otkrili što se događa sa mnom pomogli su mi ući u Zajednicu. Nisam imala pojma što je to zajednica, nisam vjerovala i jako sam psovala. No kada sam ušla odmah sam osjetila kao da me nešto ili netko primio za ruku. Osjećala sam se slaba, no ipak, nešto mi je davalo snage. Sada, kada gledam unazad, shvaćam da je taj netko bio Gospodin koji je bio uvijek uz mene. Tada sam prvi puta otvorila svoje srce kako bih osjetila njegovu prisutnost. Na početku nije bilo lako, jer su me svjetlost i istina na licima drugih užasno smetale. No u isto vrijeme to je budilo znatiželju u meni. Iako još nisam vjerovala u Boga, počela sam moliti, i malo po malo, on mi je pomogao da vidim svoje rane ali s očima punima milosrđa. Počela sam imati više povjerenja, kako u druge tako i u sebe. Nakon nekoliko mjeseci nutarnje borbe počela sam osjećati radost i mir koji nisam nikada prije osjetila u cijelom svome životu. U sebi sam još sumnjala u puno toga i mislila sam da nisam dovoljno dobra kako bih zaslužila sve ono što mi Bog daje.    Osjećala sam kao da u sebi nosim neki teret koji mi nije dozvoljavao da oprostim drugima a još manje da oprostim sebi. I opet me Bog još jednom primio za ruku i pokazao mi koji je pravi put. Primila sam sakramente: krštenje, svetu pričest i potvrdu. Sada se moj život potpuno promijenio. Konačno sam se preko sakramenta ispovjedi oslobodila od svojih težina i osjetila sam da sam nekome važna, da je nekome stalo do mene a ovaj put je to bio sam Bog. I danas se još borim jer nije lako mijenjati se, još uvijek postoje maske, ali sam odlučna na ovom putu  i želim biti do kraja iskrena. Zahvaljujem svojim sestrama za primjer koji su mi dale i zahvaljujem majci Elviri za njezine pouke jer sam naučila da je život dar. I da sve ono što primim od Boga trebam dati drugima kako bih bila sretna. Želim biti radosna žena koja zna ljubiti…