Sretan sam što sam dio Zajednice Cenacolo i što vam mogu reći kako me je Bog u ovoj Zajednici preporodio. Zovem se Igor i dolazim iz kršćanske obitelji, no zapravo sam se kršćaninom mogao nazvati samo na nekim od božićnih ili uskrsnih slavlja. Nisam uistinu vjerovao, niti išao u crkvu. Ipak, zahvaljujući konstantnoj molitvi moje bake i njenog brata, sjeme vjere bilo je uvijek prisutno. Ali to nije bilo dovoljno jer tu vjeru nisam prakticirao. U društvu bih se toga sramio misleći da mi vjera nije potrebna da bih bio zadovoljan. Biti zadovoljan za mene je značilo imati ono što ja hoću, sada i odmah. Za mene je to bila sloboda, da mogu raditi što hoću, kada hoću i koliko hoću. Bio sam sebičan i zatvoren, čineći samo ono što se meni sviđalo. Tako sam postao nezainteresiran za mnoge stvari i
zatvoren u svoj mali svijet užitaka koji bi kratko trajali. Iako mi ništa nije falilo, nikada nisam bio zadovoljan, jer sam uvijek želio imati nešto više, nešto što mi je bilo daleko, a kad bih do toga došao – to mi više ne bi bilo važno. Često bih bio tužan, a da nisam znao zašto. Važno mi je samo bilo imati one stvari koje su mi se sviđale i zanimale. Kada bih bio tužan ili nezadovoljan, nikada to ne bih pokazivao drugima iz straha da me ne bi smatrali slabim. I tako sam se počeo sve više udaljavati od obitelji, sve manje pokazivati osjećaje, da bih ih poslije sve manje i doživljavao. Postajao sam sve više prazniji; osoba koja je sebe sve manje poznavala, puna nesigurnosti i ograničenja. Predstavljao sam se drugima onako kako sam mislio da su očekivali od mene stavljajući maske u svakoj situaciji. Samo sam mislio kako bi drugi mogli biti zadovoljni sa mnom. Upao sam u zamku svojih laži, postajao sve bezosjećajniji i na kraju potpuno prazan. Osjećao sam se kao hodajući mrtvac, bez imalo osjećaja za jednostavne, svakidašnje stvari. Ne znajući kako popuniti ovu prazninu, droga je ušla u moj život. Mislio sam da sam našao sve što mi nedostaje u životu i rješenje za sve probleme. Zapravo sam padao sve dublje u tu prazninu i poslije nekoliko godina našao sam se u totalnom beznađu, bez ikakve vjere da se išta može promijeniti nabolje.
U jednom takvom teškom trenutku zavapio sam Bogu da mi pomogne i ubrzo sam preko jednog momka koji je bio u
Zajednici upoznao Zajednicu Cenacolo i odlučio da pokušam nešto novo. Susret s njime dao mi je nadu da mogu i ja uspjeti. U početku nisam imao vjeru da ću uspjeti nešto promijeniti, ali kada sam vidio momke koji su imali i težu prošlost od moje, kada sam vidio njihove osmjehe i zadovoljstvo, pomislio sam: zašto i ja ne bih mogao biti takav? Iako na početku nisam imao vjere tu su bili drugi koji su vjerovali u mene i davali mi puno povjerenja. Počeo sam prepoznavati poteškoće od kojih sam uvijek bježao i suočavati se s njima. Zahvaljujući momcima koji su mi bili primjer Bog mi je dao snagu da se otvaram prema drugima i pobjeđujem svoja ograničenja. Slušajući druge kako govore o sebi, što nikad prije nisam radio, počeo sam se i ja otvarati i tako sam sebe sve više poznavao i počeo se prihvaćati onakav kakav jesam. Korak po korak uz pomoć drugih pobjeđivao sam svoje nedostatke i ograničenja.
Danas sam zahvalan zajednici i momcima koji su bili uz mene i koji su mi pomogli da pronađem prave vrijednosti. Najveći dar za mene je to što sam naučio prihvatiti svoje nedostatke, a isto tako i nedostatke drugih; što sam naučio opraštati sebi i drugima i što danas mogu voljeti i one koji su drugačiji od mene.
Zadovoljan sam što danas mogu živjeti puninu života u jednostavnosti i iskrenosti i što nemam straha biti ono što jesam pokazati drugima ono što živim i osjećam.