 |
Lou |
|
|
Sretna sam jer mogu posvjedočiti Božju veličinu i dobrotu. Isus je u stanju preobraziti tamu u svjetlo, dovoljno je jedno malo 'da' s moje strane, koliko god bilo slabo i nečujno. Zovem se Lou. U trenutku kada sam se rodila moja je majka bila vrlo mlada i izgubljena i imala je već jedno dijete od dvije godine. Dugo godina mi nije htjela reći tko je moj otac i to pitanje me mučilo dugo vremena, osjećala sam se na neki nejasan način krivom. Smatrala sam da sam greškom došla na ovaj svijet i da je moje rođenje prouzročilo probleme drugima. Figura oca mi je uvijek nedostajala, čak i kad se moja majka udala za drugog čovjeka. Osjećala sam njihovu nelagodu i patnju moje majke zbog toga što nije uspijevala pružiti mom bratu i meni kvalitetu života koju je priželjkivala. Osjećala sam se bespomoćno. Htjela sam svoju obitelj, pod svaku cijenu, učiniti sretnom i ponosnom na mene, nisam ih htjela razočarati. Čuti ih kako kažu da su ponosni na mene ispunjavalo je moje srce. No istovremeno sam se počela osjećati odgovornom za njihovu radost te skrivala sve više svoje poteškoće. U školi mi je smetalo biti u središtu pozornosti tijekom ispitivanja, bila sam u strahu pogriješiti i strepila sam da će se drugi smijati na moj račun. U pubertetu sam doznala tko je moj otac: nisam znala kako reagirati na tu vijest. Bojala sam se da nekoga ne povrijedim, uvjeravajući majku i sebe da sam dobro i da ova vijest ne mijenja ništa. No moja praznina postala je prevelika i osjećala sam da ne pripadam nikomu. Iako nisam poznavala Boga, osjećala sam da je bio netko unutar mene, uistinu sam osjećala, ali nisam uspijevala osloviti toga nekoga, nazvati ga imenom. U obitelji je išlo sve gore, među ostalim, brat je upao u probleme s drogom. Zatvorila sam se u sebe i osjećala veliku nemoć. Izlaz sam potražila u lošem društvu, zabavljajući se da bih umanjila bol. S petnaest godina primljena sam u jednu kliniku zbog droge i tamo sam počela liječenje tabletama. To me sve skupa jako posramilo, izgubila sam samopoštovanje, prestala sam željeti si dobro. To je trajalo tri godine, a ja sam tonula sve niže i niže. Majka Elvira kaže da je dijete u Zajednici blagoslov za cijelu obitelj, jer to dijete počinje moliti. Bilo je baš tako: zahvaljujući ulasku mog brata i njegovim molitvama, ušla sam i ja. Skidanjem maski osjećala sam se kao dijete, tužno i povrijeđeno. Bio sam potpuno izgubljena, hvala na ljubavi koju je Bog imao za mene preko djela mnogih dobrih djevojaka, osobito djevojke kojoj sam bila povjerena, mom "anđelu čuvaru" koja me voljela takvu kakva jesam. Učile su me životu i bile su mi blizu u teškim trenutcima. Bila sam impresionirana vidjevši ih kako hodaju uzdignute glave te s osmijehom na licu, sretne, iako bez šminke i moderne odjeće. Privukla me njihova sloboda kako govore istinu o tome kakve su bile. U meni se nešto pokrenulo: i ja sam htjela slobodu u srcu. Kad sam uspjela prvi put pričati o sebi to je bilo veliko ozdravljenje, utjeha koju sam tražila dugo vremena: nisam više osjećala samoću. Tamo sam susrela Boga, shvatila sam da je dobro što sam osjećala unutar sebe bio On. Upoznati ga, vidjeti ga, dati mu ime, ispunilo mi je srce nadom. U njemu sam pronašla snagu za borbu i ozdravljenje. Dobila sam želju da postanem kršćanka, radosna da sam prije svega dijete Božje: na dan mog krštenja moj je brat bio pokraj mene. Prije smo vrijeđali jedno drugo, a sada smo zajedno zagrljeni i spašeni ljubavlju Božjom. To je bio bljesak svjetla u mom životu, danas želim živjeti puninu života. Želim zahvaliti Gospodinu za moje ponovno rođenje: osjećam se kao čudo Božje!