Sestra Kaja

20170206_171821.jpg

 

Ja sam Kaja Ljubas, rođena 1968. godine u Tomislavgradu. Do četrnaeste godine živjela sam u Roškom Polju s bratom i tri sestre. Odgajala nas je baka, dok su roditelji zarađivali za kruh svagdanji u Njemačkoj. Baka nam je bila i otac i majka, napose meni koja sam imala samo devet mjeseci kad je mama otišla za ocem. Potom sam otišla na školovanje u Split gdje sam završila srednju medicinsku školu te potom na studij fizioterapije u Zagreb. Sve to vrijeme postojala je određena težnja da postanem časna sestra, no tek nakon nekoliko godina oklijevanja i promišljanja poslušala sam živi Božji glas i ostvarila redovnički poziv u Družbi Marijinih sestara Čudotvorne medaljice. Bog mi je dao milost da sam kroz praksu i dugogodišnji rad u bolnici mogla biti blizu čovjeku u potrebi – čovjeku patniku. Susrela sam se s različitim oblicima patnje, bilo tjelesne ili duhovne. Kao redovnica pokušala sam uvijek dati ono najbolje što je Bog meni besplatno podario. Radila sam i u školi, vodila studente i tako nastojala prenijeti mladima znanje i iskustvo, a nije izostajala ni briga za njihov odgoj i sazrijevanje. Zadnjih pet godina vršim službu provincijalne poglavarice sa sjedištem Provincije u Osijeku.

Moj prvi bliski kontakt sa zajednicom Cenacolo dogodio se na Uskrs 2005. godine. U društvu sestre Romane, sestre Danijele i meni do tada nepoznatog (a sada velikog prijatelja) vlč. Ivana Jurića pošla sam u Šarengrad kako bih izbliza upoznala zajednicu i one koji u njoj žive. Da, čudan je to bio osjećaj. Bila sam sretna, uzbuđena i nadasve zahvalna dragom Bogu što se ipak polako ostvaruje želja koja je mogu reći godinama plamtjela u mojoj duši - da uspostavim kontakt sa zajednicom Cenacolo. U to vrijeme Zajednica u Šarengradu brojila je oko 60 momaka a bili su podijeljeni u dvije bratovštine. Momci su nas srdačno primili i čestitali nam Uskrs. Dugo ću pamtiti osmijeh koji je bio prisutan na licu gotovo svakog od njih. Jedan od odgovornih momaka nas je proveo kroz kuću i okoliš objašnjavajući dnevni red i život u Zajednici te ispričao svoj put ovisnosti ali i Providnosti koja ga je spasila i dovela u Cenacolo. S momcima smo slavili sv. misu i imali zajedničku večeru. Sve je bilo dirljivo a posebno mi je ostao u sjećanju jedan od momaka koji je nakon večere ponizno izrekao svoje pogreške koje je uproteklom danu spoznao… Pa tako ne radimo ni mi u samostanu – pomislila sam.

Brzo sam shvatila i osjetila da je ovo zajednica u kojoj je prisutan živi Bog. Ja sam ga toga dana susrela upravo u ovim slabim i krhkim momcima… Odmah sam znala da je to početak jednog novog početka u mom životu i da je to karizma koja negdje duboko živi u meni… Na povratku u Osijek u autu sam dugo šutjela i promišljala kako moram opet doći. I bilo je tako. Dolazila sam svakih dva mjeseca, koliko su mi moji poglavari i obveze dopuštali. Uvijek sam bila u društvu jedne od mojih sestara ili radnih kolega iz bolnice a ponekad i svećenika. Potrudila sam se da u potpunosti upoznam povijest ove zajednice i dođem do literature koja mi je u tome pomogla. 2006. godine po Providnosti sam nazočila Fešti života u Saluzu, gdje sam susrela majku Elviru. Nisam se zadržala s njom u razgovoru jer ne znam talijanski ali mi je bilo drago kad su me nazočni svećenici predstavili. Majka Elvira mi je pružila ruku i gledala me pogledom koji mogu imati samo Bogom zahvaćene osobe. 

IMG_0003.jpg

Naravno, pomislila sam kako je lijepo biti u društvu svete žene. Nekad prije kao djevojčica upoznala sam 14 i majku Tereziju i bila u njenoj blizini… Osjećala sam veliku povezanost s ove dvije redovnice čije karizme su i meni bile nadahnuće za moje poslanje. Moja povezanost sa zajednicom Cenacolo traje punih 12 godina. Veliko je to i uzajamno prijateljstvo. Momci se izmjenjuju, jedni odlaze drugi dolaze a zajednica ostaje… Volim doći u zajednicu u Šarengradu, Vrbovcu ili drugdje. Volim susresti momke a na poseban način one koji su tek došli u Zajednicu sa željom da iz tame u kojoj su do sada živjeli dođu na svjetlo. Moja redovnička zajednica Marijinih sestara podržava u potpunosti zajednicu Cenacolo. Osjeti se jedna velika naklonost i podrška momcima koji su ponekad znali naići i pokloniti nam povrće koje ubiru radom svojih ruku. Božji je to dar imati u blizini cenacolovce. Bog nam preko njih puno govori… Govori nam kako se treba boriti i nikada ne odustati. Osobno sam puno naučila od Zajednice i to mi pomaže na mom redovničkom putu. Ne znam koliko sam dala ali znam da me Duh Sveti uvijek jasno podsjeća kada moram poći u Zajednicu… Glas je to kojemu se ne mogu oduprijeti, mogu odgoditi dan ili dva ali više ne…

Trenutno mi nije jednostavno s obzirom na odgovornu službu koju obavljam. Moje sestre su mi na prvom mjestu ali Bog se pobrine da opet budem blizu i momcima možda ne toliko fizički koliko u molitvi i žrtvi. Svaki put kada se pojavim osjećam se dobro došla, nisam više stranac u Cenacolu ni onima koji me prvi put vide… Gospodin to uredi kako je najbolje. Ovdje moram spomenuti još nešto jako važno. Prije sedam godina završila sam u bolnici gdje mi je postavljena teška dijagnoza. Bio je to veliki šok za mene kao i sve one koji su me poznavali; moju redovničku zajednicu, obitelj, prijatelje, ali i za momke u Šarengradu. Uz post i molitvu svih gore navedenih osjetila sam veliku podršku i potporu zajednice Cenacolo. Momci su molili za mene u sv. misi, krunici i noćnom klanjanju a kontakt su ostvarivali preko Ante koji je tada bio odgovoran. Promišljajući o životima ovih momaka koji bijahu mrtvi a sada žive punim životom osjećala sam upravo kao privilegij da oni mole za mene. Vjerovala sam u tu molitvu i znala da se Bog neće oglušiti… Da sve bude još ljepše i providonosnije, u bolnici na Svetom Duhu posjetio me don Ivan Filipović. To nije bio naš prvi susret ali je ostavio veliki trag u mom životu. Vidio je don Ivan moje suze, zbunjenost i zabrinutost… vidio je puno toga… Nije puno govorio samo me saslušao i blagoslovio blagoslovom Oca, Sina i Duha Svetoga. Uh, mislim da Ivan nikada nije saznao koliko mi je značio ovaj posjet. Ivan nije znao, ali su znale moje sestre… Nakon toga susreta bila sam drugačija, nisam se bojala, opustila sam se. Bila sam spremna biti i bolesna i zdrava. Sve sam prepustila nebeskom Ocu, a ja sam nastavila živjeti normalno i vršiti svoje redovničke dužnosti.

IMG_0001.jpg

Nastavila sam raditi u bolnici. Nisam se više obazirala na dijagnozu koju imam i koja još uvijek stoji negdje u papirima. Nisam više išla na daljnje preglede, ali sam se povjerila nebeskom liječniku, Isusu kojemu najviše vjerujem, za koga živim i žrtvujem sve što jesam i što imam. Njemu sam predala svoju bolest i zdravlje a on to vodi i ureduje onako kako je najbolje za mene. Svakog dana nastojim živjeti po nadahnuću naše utemeljiteljice majke Leopoldine Brandis i biti blizu bližnjemu u potrebi. Naše geslo „Evo službenice Gospodnje“ pokretačka je snaga koja nam pomaže da se poput Marije žurimo u pomoć svima koji nas trebaju. Crpim iiz karizma dviju velikih redovnica Svete majke Terezije i majke Elvire. To su osobe koje imaju veliku ulogu u mom životu, koji su mi uzor i poticaj da uvijek mogu više i bolje. Neka dobri Bog blagoslovi zajednicu Cenacolo i sve one koji su na bilo koji način povezani i uključeni u ovaj neobičan Božji projekt. Hvala!