Zajednica Cenacolo

Evo me: ja sam sestra Claudia i danas živim u Zajednici Cenacolo kao časna sestra Misionarka od Uskrsnuća. Kad sam došla u Zajednicu, bila sam djevojka od dvadeset i dvije godine, sva zbunjena, slaba i u potrazi. Jako sam zahvalna svojoj obitelji jer mi je odmalena govorila o Isusu i Mariji, uputila me na župu i mogu reći da je od djetinjstva župna dvorana bio moj drugi dom gdje sam odrastala u zdravu ozračju. Znala sam da Isus postoji, da je On živi, prisutni prijatelj, i razgovarala sam s Njim od malih nogu. Živeći u dobru okružju, bila sam zaštićena od zla, ali u srcu sam često bila sama i nisam osjećala blizinu svojih roditelja. Otac mi je jedanput rekao da su se mama i on vjenčali vrlo mladi i da su se, kad sam se ja rodila, osjećali nezrelima i neizgrađenima da bi mogli odgajati kćer. Dakako, uspomene iz moje mladosti su vrlo lijepe - prekrasna prijateljstva su ostala jer su bila stvorena u svjetlu, lijepi dani provedeni u župi s prijateljima i u raznim aktivnostima, u dragovoljnom radu u staračkim domovima i s nepomičnim osobama. No sve to dobro koje sam radila bila je moja vanjska slika, jer sam u obitelji bila jako svadljiva, u školi se baš nisam previše trudila i nisam bila odgovorna i ozbiljna u školovanju. Sestri sam puno propovijedala i dijelila savjete, ali joj nisam uopće posvećivala svoje vrijeme. Odrastajući, smatrala sam normalnim da ću se udati i osnovati lijepu kršćansku, vjerničku obitelj s mnogo djece. Svog mladića sam jako voljela, ali često sam osjećalada to nije bila ona istinska ljubav, nismo bili sretni; primjećivala sam da me naša veza zatvara, ograničuje u ostvarenju mojih želja - htjela sam nešto više. Tako smo se razišli i nakon toga sam proživjela vrlo teško i bolno razdoblje - osjećala sam se promašenom, nezadovoljna životom, i nisam znala što mi je činiti i kamo ići. Hvala Bogu da sam zavapila Njemu tražeći pomoć i čula sam u srcu kako mi Isus govori: "Ne boj se, ja sam s tobom, ja te ljubim." U tom me trenutku djevojka koju sam poznavala pozvala na susret Zajednice Cenacolo. Bio je to snažan doživljaj: vidjela sam u sestri Elviri jednostavnu i odlučnu ženu, u kojoj je bilo nešto čime me mogla naučiti kako postati pravom ženom. Odmah sam pitala mogu li doći mjesec dana na iskustvo u Zajednicu. U tih mjesec dana sam s drugim djevojkama vidjela da mi za svladavanje vlastitih teškoća treba duži put u Zajednici koji se temelji na molitvi, radu i iskrenu prijateljstvu. Na tom putu uvidjela sam svoje slabosti, mane i brojni konkretni zadatci koje sam dobivala na pregledima života bili su od velike pomoći da svoje teškoće naučim nadvladati. Sve sam više shvaćala da je kršćanski život život koji je uistinu dosljedan, gdje je najvažnije biti iskren sa samim sobom, a ne samo izvana. Svjetlo molitve otvorilo je put k Isusu koji je ozdravio moje srce, moje osjećaje i dao mi snage da budem bolja s bližnjima. Birajući iskren i dubok život u Zajednici, ponovno mi je u srcu zazvonio onaj glas koji me pozivao: sve više sam se zaljubljivala u Isusa i ovaj jednostavan način života u molitvi i bratskoj ljubavi. Upoznavala sam Isusa koji je uskrsavao mnoge mlade sn ranama dubljim od mojih, Isusankoji čini čudesa, koji ozdravlja, živa Isusa koji me pozivao da odgovorim na tu Njegovu ljubav koja me privukla i koja me obuzela. Tako sam zatražila da započnem put redovničkog posvećenja i od tada sam osjećala da sam napokon slobodna žena. Danas sam sretno vjenčana s Isusom, koji je umro i uskrsnuo za mene. Čini mi se da je Zajednica Cenacolo u kojoj živim široka rijeka puna života, ljubavi, radosti, mira, koja obilno teče i koja je i mene povukla; trebam se samo s povjerenjem i poniznošću prepustiti živeći vlastitu svakodnevicu prepunim srcem i velikom ljubavi darujući ju svima. Osjećam se povlaštenom što sam pozvana među časne sestre ovog reda na samu njegovu početku, i da imam za majku Elviru koja nas prati, voli i odgaja u školi Božje ljubavi. Ovih godina osjećam da sam dobila od Boga stostruko nakon malena da koji sam rekla Isusu. Velik dar u mom životu bile su godine provedene u misiji uBahiji u Brazilu s djecom s ulice. To je bilo vrijeme bogato životom, ljubavlju koju smo davali, ali još više primali. Bila sam tamo kad smo primili prvu djevojčicu, a danas ih je osamdeset! Misije su otvorile moje obzore, proširile su moje srce za djecu s ulice, adolescente i siromahe koje sam susretala i naučila voljeti, i za koje nastavljam prikazivati život i moliti. Danas živim u formacijskoj kući s drugim mladima koji žele velikodušno odgovoriti na Božjipoziv. Lijepo je koračati zajedno, stvarati istinska prijateljstva kako bismo mogli zaživjeti pravo zajedništvo i rasti u konkretnoj ljubavi prema Isusu i svima koje nam On želi povjeriti. Zaista mogu posvjedočiti da mi Gospodin, kad me pozvao da ga slijedim, nije ništa oduzeo: danas se osjećam bogatija nego jučer i doživljavam svaki dan, kako kaže naš papa Benedikt, da "Gospodin kad poziva, ništa ne uzima, ali puno daje"