„Vodi je Ti, nježna svjetlosti, pokaži joj da je u slijepoj ulici, da je došla do zida…,
a iza zida neka se otvore vrata koja će je primiti...
Dođi, o nježna svjetlosti, dođi i uskrsni ju…

To je molitva koju je jedna od časnih sestara u klauzuri, vidjevši koliko sam bila tužna, često ponavljala: s tim sam riječima došla u Cenacolo, iako ona nije uopće znala da naša Zajednica postoji. Molitva je uistinu moćna stvar! 
Zovem se Chiara. Ja sam jedna od onih koji su pokucali na vrata Cenacola. Došla sam iz životne situacije pune droge, alkohola, psihičkih tegoba…, no u korijenu svega bila je usamljenost i očaj. Još kao djevojčica bila sam izrazito osjetljiva: obiteljske svađe bile su za mene nepodnošljive. Često bih vidjela majku kako plače, a pošto sam bila jako vezana uza nju, to bi mi teško padalo. Moj je otac zbog posla bio rijetko doma i zato smo malo vremena bili skupa. Počela sam se osjećati izgubljeno, bez uporišne točke; vezala sam se za mnoge osobe dobivajući samo razočaranja. Nikad nisam uspjela popuniti tu prazninu koju sam osjećala. Tražila sam nekoga tko bi me uistinu volio, a činilo se da te osobe nema. Čak me i svijet žalostio, a zbog nasilja i negativnosti koju sam gledala na televiziji u meni se rodilo puno strahova i sumnji. Počela sam se pitati postoji li Bog uopće. To je bio najgori trenutak: sumnjajući u Boga, izgubio se smisao svega, pala sam u ponor bez dna. Više puta sam si pokušala oduzeti život i svaki put Bog bi me spasio, dovevši me na kraju u Zajednicu! Jedno od mojih najdojmljivijih sjećanja je kad sam se prvi put, prije nego sam ušla, susrela s Majkom Elvirom. Bila sam ljutita, prekriženih ruku, „piercing“ i majica s natpisom „Bez pravila“. Ona mi je potrčala u zagrljaj kao rasipnom sinu, zagrlila me i rekla mi: „Srećo, ostavi sve i dođi ovdje!“ Rekla sam joj ne, ali je Majka Elvira rekla mojoj mami da ću ući, a tako je i bilo. Nakon godinu dana Gospa me uzela preko drugih putova, a kad Ona želi, tako i bude! Na prvome kolokviju sam susrela djevojku koja mi se nasmiješila i zagrlila me, i pomislih: „Ali što želi? Ta uopće me ne poznaje!“ Bila sam vrlo sumnjičava prema tim nasmiješenim licima, tražeći nekakvu varku u pozadini. Na kraju sam ipak odlučila riskirati i zapitala sam se: A što ako je sve to istina? Danas mogu posvjedočiti u istini da sam još ovdje jer Bog postoji! Nije bilo lako jer sam morala naučiti živjeti, spavati, umjereno jesti... Morala sam ponovno naučiti živjeti, ali sve je bilo moguće jer sam pronašla Boga kao Oca i Mariju kao majku: eto mojih uporišnih točaka! Danas živim u malenoj bratovštini kao djevojka koja se prihvaća, imam sreću da prihvaćam i volim druge djevojke koje mi pomažu da se osjećam još više majčinski i još boljom. Radim u kuhinji, učeći kako mijesiti ručno kao što su žene radile nekada; zatim ja jedna sestra vodimo molitvu uz flautu i gitaru, na radost mještana koji dolaze na Svetu misu. Živim jednostavno, ali lijepo i danas osjećam radost zbog ovog života i više ne trebam tražiti nešto pustolovno protiv dosade jer je život u Zajednici zasigurno najpustolovnija stvar koju sam ikada učinila. Zahvaljujem našim svećenicima i sestrama koji su me prihvatili, vole me i uvijek podupiru na putu. Zahvaljujem svojim roditeljima na vjernosti zajedničarskomu putu, a najviše zahvaljujem Gospi jer me s puno nježnosti uzela za ruku, nadmašivši svojom tihom ljubavlju doktore koji su godinama tražili rješenje za mene i nisu ga našli. Želim zahvaliti i liječnicima jer su se trudili, jer da nisu, ja uopće ne bih bila ovdje. Hvala!